Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Bitka za Damask
Savremeni svet

Bitka za Damask

PDF Štampa El. pošta
Romeo-Nikola Popović   
nedelja, 10. mart 2013.

Gotovo pune dve godine traje sirijska kriza, koja je u međuvremenu značajno radikalizovana, a cela teritorija Sirije pretvorena u pravo ratište sa nejasnim i fluktuirajućim linijama fronta. Libijski scenario je ponovljen do najsitnijih detalja, sa identičnim igračima, bar kada je u pitanju podrška tzv. pobunjenicima. Bitna razlika je u tome što sirijski predsednik Bašar el-Asad ima podršku iz Moskve i Teherana, sa tim što se iranska podrška ogleda ne samo u dosadašnjoj direktnoj diplomatskoj i finansijskoj (5 milijardi $) pomoći, već i u logističkoj pa i vojnoj asistenciji. Rat u Siriji se vodi i izvan granica te donedavno stabilne i mirne bliskoistočne zemlje. Vašington, Brisel i zemlje Zalivskog veća saradnje čine sve što mogu da sprovedu do kraja novi pokušaj državnog udara, koji se ponovo, kao i u Libiji, pretvorio u krvavi oružani sukob. Hiljade plaćenika iz Maroka, Libije, Turske, Saudijske Arabije, Iraka i drugih zemalja Bliskog i Srednjeg istoka, zajedno sa elementima iz same Sirije uspeli su da izazovu pravi haos, ali ne i da uklone Asada sa vlasti, a time i iranski uticaj na dešavanja u ovoj strateški veoma važnoj državi. Pored Alepa (pod pobunjeničkom opsadom) i Homsa (pod kontrolom Sirijske arapske armije), glavni pobunjenički cilj je svakako bio i ostao Damask.

Važnost samog Damaska nije samo vojno-strateška, ekonomska i politička (glavni grad), već i psihološka, a pad prestonice u ruke pobunjenika i najamnika iz inostranstva bi u svakom slučaju snažno uticao na pad morala Asadovih pristalica, jer ko drži glavni grad, automatski dobija politički legitimitet pa polaže pravo i na celu državu.

Bitka za Damask je počela onog trenutka kada je doneta odluka da se pokrene pobuna u Siriji. U međuvremenu, usledile su povremene borbe u predgrađima i bombaški napadi na samo srce Asadovih poluga vlasti u Damasku. U novembru 2012. usledio je najmasovniji napad tzv. pobunjenika na Daraju, grad od stotinak hiljada stanovnika, koji bi se pre mogao nazvati predgrađem Damaska s obzirom da su međusobno udaljeni svega nekoliko kilometara. Napadom u kojem je učestvovalo i do 2.000 (možda i više) dobro naoružanih i obučenih islamista, postignut je osnovni cilj: zauzimanje grada Daraja, kao baze za kasniji prodor ka Damasku. Daraja zauzima strateški važnu poziciju, zbog blizine glavnog grada, ali i granice sa Libanom pa je bilo razumljivo forsiranje upravo ovog pravca, kako bi se pošto-poto stiglo do Damaska. Stratešku važnost grada povećava i neposredna blizina vojnog aerodroma, svega kilometar severno od Daraje. Komandi Sirijske arapske vojske, ali i samom Asadu je bilo savršeno jasno šta bi značilo zauzimanje pomenutog aerodroma, ali i utvrđivanje pobunjeničkih jedinica na obodima glavnog grada, pa je doneta odluka da vojska ponovo uđe u Daraju, uspostavi potpunu kontrolu nad gradom i eliminiše islamiste. Zadatak je dodeljen 4.oklopnoj diviziji sirijske Republikanske garde.

Početkom decembra je otpočela operacija sirijske vojske, koja će se pokazati kao uspešna, iako još uvek traje. Naime, sirijske snage su uspele da opkole ceo grad i preuzmu kontrolu nad njegovim najvećim delom, istovremeno sistematski eliminišući otpor islamista. Islamisti su pretrpeli velike gubitke i nalaze se u bezizlaznoj situaciji. Daraja danas liči na postapokaliptičnu pustoš, u kojoj tišinu narušavaju zvuci rafalne paljbe, detonacija i tenkovskih gusenica. Civili su odavno napustili svoje domove, ostali su samo naoružani „opozicionari“. Pored razaranja, tromesečna ofanziva sirijske vojske dala je zanimljive odgovore na neke nedoumice. Tako smo mogli da saznamo da su „opozicionari“ bili odlično naoružani i opremljeni, od automatskog oružja, snajpera, protivoklopnih i sistema za vezu, do sanitetskog materijala i svega što je potrebno za dugotrajno vođenje borbenih dejstava. Zvuči poznato, kao povratak u devedesete na prostore bivše SFRJ. Zaplenjene su i veće količine oružja izraelskog(?!) porekla, koje su koristili islamisti, a koliko su tačne informacije Njujork tajmsa da je i Hrvatska snabdevala oružjem „opoziciju“ u Siriji, vidi se iz odluke hrvatske vlade da hitno(!) povuče svoje mirovne snage sa Golanske visoravni.

Suočeni sa razotkrivanjem mreže za krijumčarenje oružja i neveselim izveštajima sa terena, politički predstavnici tzv. Slobodne sirijske armije odlučno su negirali navode o krijumčarenju, optužujući Teheran za direktno vojno učešće u borbama u Siriji, uključujući i elitne iranske Kuds snage. Takođe, borbe za kontrolu nad gradom Daraja otkrile su da značajan, a verovatno i najveći deo pobunjeničkih snaga čine radikalni islamisti (salafisti), koji sve više preuzimaju primat i jačaju iz dana u dan. Reč je o grupama kao što su Al-Nusra front, Ahrar al-Šam i druge. Zahvaljujući tako šarolikom društvu „opozicija“ je uspela da postigne nekoliko autogolova, od ciljanih masakra na hrišćanske i šiitske zajednice, preko bombaških napada u mnogim sirijskim gradovima uz velike civilne žrtve pa sve do najnovijeg „bisera“ i uzimanja za taoce 21 pripadnika UN sa Golanske visoravni. Sa druge strane, iako se sirijska vlada maksimalno trudi da u borbi za „srca i duše“ svojih sunarodnika, na sve načine poštedi njihove živote i imovinu, primetna je promena taktike regularne sirijske vojske, kojom su smanjeni gubici u ljudstvu i tehnici, ali sa povećanim razaranjem civilne infrastrukture.

Unatoč rastu uticaja radikalnih islamista među protivnicima Bašara el-Asada, američki državni sekretar DŽon Keri je obećao direktnu pomoć pobunjenicima u iznosu od 60 miliona dolara. Iako je gospodin Keri demantovao da će se sredstva koristiti za opremanje „opozicionara“ oružjem, u tako nešto je zaista teško poverovati, jer bez direktne i indirektne podrške Vašingtona, ove „pobune“ ne bi ni bilo. Nova odluka američke administracije nije ništa drugo do dolivanje ulja na vatru u sirijskoj drami koja sve više dobija obrise prave nacionalne katastrofe. Bez obzira na to da li će uspeti da sklone Asada sa vlasti ili ne, SAD, EU, Izrael i članice Zalivskog veća saradnje dobiće jednu značajno oslabljenu Siriju, razdiranu unutrašnjim sukobima, pa će dotična „ekipa“ ponovo moći da aktivira svoje „aktiviste na terenu“ kada se za tim ukaže potreba. Ne treba zaboraviti i najvažniji motiv pokretanja „revolucije“ odnosno državnog udara u Siriji, a to je slabljenje i eliminacija iranskog uticaja u regionu. Takvim razvojem situacije najviše bi dobili SAD i Izrael, iako bi to predstavljalo dugoročnu destabilizaciju regiona, ali takvu koju bi bilo moguće kontrolisati, bar se tome nadaju u Vašingtonu.

Sukob u Siriji je stavio na ispit sposobnost i rešenost Rusije da štiti svoje vitalne interese kako u samoj Siriji, tako i na Bliskom istoku. Diplomatskim (UN) i političkim sredstvima, Moskva je uspela da bar za neko vreme spreči direktnu vojnu intervenciju NATO pakta. Pitanje je koliko daleko je Rusija spremna da ide i šta će uraditi ukoliko Vašington odluči da krene u „akciju“ i bez rezolucije Saveta bezbednosti, kao što je to bio slučaj sa SRJ 1999. godine? Doduše, vremena su se promenila, ni SAD, a ni Rusija nisu ono što su bile pre 14 godina. Sirija je od najveće strateške važnosti za Islamsku Republiku Iran. Teheran ne štedi ni novac, ni ljudstvo da na sve moguće načine spreči rušenje predsednika Asada sa vlasti. O tome najbolje svedoči činjenica da se raznorazne iranske i sirijske delegacije smenjuju u Teheranu i Damasku kao na pokretnoj traci. Iran koristi tešku sitauciju i da bi povećao svoj uticaj na dešavanja u samoj Siriji, kako na terenu, tako i u najvišim političkim krugovima u Damasku. Koliko će to pomoći Asadu da se održi, ostaje da se vidi u narednom periodu.     

Bitka za Damask i dalje traje, a trajaće još dugo, čak i po okončanju borbi u Siriji. Razvoj događaja tokom protekle 2 godine je takav da je izvesna možda i nepovratna podela u toj bliskoistočnoj zemlji na islamiste na jednoj i sekularne sunite, Alavite i hrišćane na drugoj strani. Mnogo interesnih, a nimalo dobronamernih grupacija je uključeno u generisanje haosa u Siriji. Više se ne postavlja pitanje da li će se sukob preliti na okolne države, pre svega na Liban, već kada će se to desiti. Da li će Asad opstati ili će pobediti „opozicija“? Da li će NATO ipak izvršiti vazdušne udare? Šta će uraditi Rusija i Iran? Mnogo nerešenih pitanja i dalje čeka na odgovore, ali jedno je sigurno, ništa više u Siriji neće biti kao pre.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner