Politički život | |||
Haški gajtan i medijska bruka |
![]() |
![]() |
![]() |
nedelja, 27. jul 2008. | |
Neki stranac koji bi kročio u Srbiju u vreme hapšenja Radovana Karadžića i o zbivanjima se informisao samo iz srpskih elektronskih medija teško da bi stekao makar približnu sliku o onome šta se zaista dešava. Naime, predstava koju bi uspeo rekonstruisati bila bi otprilike sledeća: “Radovan Karadžić je, po svoj prilici, neki opasan zlikovac i masovni ubica, koji se, vešto prerušen, godinama krio od ruke pravde, koja ga je napokon stigla, što je dovelo do sveopšteg i razumljivog oduševljenja u zemlji i regionu u kojem su zločini počinjeni”. Naravno da ovaj opis podseća na lošu karikaturu, ali je, nažalost, upravo to naša (medijska) stvarnost koja, opet, veoma slabo korespondira sa našom političkom realnošću, a još manje liči na ono što građani Srbije zaista misle i osećaju ovih dana – a i šire. Naime, od trenutka kada je objavljeno da je Karadžić uhapšen srpsko javno mnjenje je bilo izloženo besomučnoj, i doslovno danonoćnoj akciji medijskog spinovanja u kojoj su se, kao i mnogo puta u istoriji, preklopili interesi stranih zavojevača i domaćih vlastodržaca. Naime, nije sasvim jasno zašto su se nove srpske vlasti uopšte upuštale u akciju hapšenja Karadžića kojeg, kao što je sama Nataša Kandić priznala, u suštini od nas niko nije previše ni očekivao, ni tražio. Ali kada su ga već uhapsili, bilo im je apsolutno u zajedničkom interesu da iskontrolišu moguće negativne posledice, i da od svega naprave farsu, ili barem operetu. Stranci su želeli da sruše još jedan – nebitno da li autentični ili lažni – srpski nacionalni mit, a domaći da koliko-toliko sačuvaju, ako ne baš obraz, a ono makar život, rejting i vlast. I zato u svim tim beskonačnim satima “specijalnog programa” nije bilo prostora za bilo kakvu ozbiljniju priču o dvostrukim aršinima i selektivnosti Haškog tribunala, sramnim oslobađanjima Nasera Orića i Ramuša Haradinaja, ili političkoj pozadini optužnica protiv Karadžića, Miloševića i ostalih. Ili, na primer, o mentalitetu, moralu i psihičkom stanju nacije koja je, i kada se to od nje traži i kada se ne traži, tako sklona da svojim – uh, hajde da se ne lažemo – neprijateljima izruči praktično sve svoje političke lidere i vojskovođe. Kao što se i moglo predvideti, prednjačili su američki mediji – s tim što je Foks ipak bio makar za nijansu objektivniji od Si-En-Ena i B92. Samo korak iza američkih, bile su domaće “tajkunske” televizije, dok je žalosni “javni servis” demonstrirao kvaziobjektivan pristup više primeren globalnom političkom događaju koji se odigrava u Zimbabveu, ili, u najboljem slučaju, Rumuniji. Čega se sve nismo mogli nagledati u proteklih 48 sati i ko sve nije prodefilovao ekranima naših i svetskih medija. Od “nezainteresovanih” posmatrača poput američkog i britanskog ambasadora u UN, koji se u Savetu bezbednosti najviše ističu u podršci i promociji kosovske nezavisnosti, preko “objektivnih analitičara” tipa Ričarda Holbruka i generala Veslija Klarka, do poznate ekspertkinje za globalno TV spinovanje Kristijan Amanpur, u čiji “profesionalizam” i novinarsku objektivnost, bilo da je reč o Bosni, Iraku, ili Kosovu, smo mnoštvo puta imali prilike da se uverimo tokom prethodne decenije. Defilovali su mnogobrojni evropski zvaničnici, portparoli Tribunala i tužilaštva i, razume se, mnoštvo njihovih lokalnih klonova i inkarnacija. O scenama divlje radosti na ulicama Sarajeva, zluradim komentarima zapadnih medija, kao i izjavama bošnjačkih i hrvatskih političara – da i ne govorimo. A u prvim TV-anketama – da ne bude zabune, govorimo o, barem nominalno, “srpskim” medijima – odnos onih koji se protive i onih koji podržavaju Karadžićevo hapšenje bio je otprilike identičan skoru koji poslednjih godina postižu Crvena zvezda i naša fudbalska reprezentacija u važnim međunarodnim utakmicama (0:4, 0:5, 1:6, 0:6). Razume se da televizijske ankete služe više kao ilustracija vesti i da od njih ne treba očekivati neku apsolutnu tačnost. Ali ipak je prava misterija kako li su to revnosni novinari (ili urednici?) uspeli da postignu ovu “fudbalsku” proporciju, s obzirom na činjenicu da je, prema doslovno svim rezultatima svih agencija koje su se time bavile, odnos pristalica i protivnika Haga i haških izručenja – najmanje – 2:1 u korist ovih poslednjih. Zapravo, Rasim Qajić je bio prvi koji je na našim televizijama (utorak veče, RTS) javno rekao da “polovina, a verovatno i znatno više od polovine” građana Srbije nije srećno zbog Karadžićevog hapšenja. (I uz put se požalio na ponašanje nekih predstavnika međunarodne zajednice koji u danu kada mi hapsimo Karadžića izjavljuju nešto u stilu – “OK, sve je to lepo, ali ništa bez Mladića”.) Ali ta “najmanje polovina” Srbalja nije imala šta da vidi i čuje u noći i danu kada smo hapsili Karadžića. No to, zapravo, nije nikakva polovina nego najmanje dve trećine, s obzirom da podrška izručenju građana Haškom tribunalu nikada nije prešla tridesetak procenata dok se protivljenje postojano kreće od 52 do 63 odsto. Među simpatizerima svih većih stranaka jedino glasači LDP-a pružaju natpolovičnu podršku izručenjima srpskih građana, dok su demokrate o tom pitanju prilično podeljene, a glasači radikala, narodnjaka i – naročito – SPS-a izrazito i skoro apsolutno protiv. Pa kome su onda bili namenjeni svi ovi “otvoreni studiji” i ovi “specijalni programi” i šta im je bio cilj? Dugo se verovalo da je negativan stav Srba prema Tribunalu samo “posledica Miloševićeve propagande”, kao i Koštuničinog početnog oklevanja da se izjasni o “neophodnosti ispunjavanja naših međunarodnih obaveza”. No, od vremena Miloševićeve vlasti dele nas već dva puna izborna ciklusa (još malo pa će i čitava decenija), a Koštuničin uticaj na srpske medije i javno mnjenje bajka je u koju valjda ne veruju čak ni oni (LDP i Biljana Kovačević Vučo) koji su je izmislili. Srbi Haški tribunal većinski ne podnose, smatraju ga ispolitizovanim i nepravednim, produženom rukom SAD i vazda podignutom batinom nad Srbijom i srpskim nacionalnim interesima. (Uz nešto blaže formulacije, ovo mišljenje nije daleko ni od stava nekih ozbiljnih pravnih stručnjaka.) I to, kao što rekoh, uglavnom nema nikakve veze sa političkim opredeljenjima i simpatijama već sa činjenicama i praksom Haškog tribunala. Interesantno je da teza kako je Koštunica sve vreme znao gde se kriju Karadžić i Mladić, ali nije hteo da ih izruči, predstavlja verovatno jedinu stvar oko koje postoji puna saglasnost između najljućih Koštuničinih protivnika i pristalica – s tim da ga, naravno, jedni zbog toga osuđuju, a drugi hvale. A pri tom je sasvim moguće da ni jedni ni drugi, zapravo, nisu u pravu. No, bilo kako bilo, ako bismo pokušali da ukratko definišemo ovo što se dešavalo i što smo gledali u prethodna dva dana, nameću nam se samo dve formulacije – politička kapitulacija i medijska okupacija. I/ili obrnuto. Uostalom, na kraju mu/nam izađe na isto. Stid i otpor će valjda doći kasnije. |