Rasprodaja Hrvatske kao cena ulaska u EU

Hrvatska će 1. jula ove godine postati članica EU – njen pristupni ugovor je do sada je ratifikovala 21 država, ostale čekaju na izveštaj Evropske komisije najavljen za mart, dok je Slovenija jedina država koja još nije pokrenula ratifikovanje, zbog još nerešenog pitanja oko Ljubljanske banke. Slovenija je ipak isuviše mala da bi uticala na već ranije projektovani plan ulaska Hrvatske u EU, a da je njen prijem već gotova stvar svedoči i nedavna odluka Evropske komisije koja je u decembru izdvojila čak 20 miliona evra za PR usluge, radi popularizacije pridruživanja Hrvatske, u vreme ekonomske krize i otpora javnosti prema proširenju.

PR agencije će biti zadužene za savetovanje, baviće se medijima i društvenim mrežama kako se proširenje ne bi doživelo kao ugrožavanje nego kao "obogaćivanje Unije". Hrvatska ipak neće u EU biti dočekana raširenih ruku, jer su na primer Austrija, Italija i Nemačka odmah stavile do znanja da će  nakon ulaska Hrvatske u EU iskoristiti pravo ograničavanja pristupa svom tržištu rada za hrvatske državljane, u početku na dve godine. Hrvatski državljani će biti tretirani isto kao i Bugari i Rumuni, a jedine olakšice će imati visokoobrazovani i studenti. 

Hrvatska je do sada imala veliku podršku partnera iz EU, koji su joj radi ulaska oprostili čak i etničko čišćenje Srba u „Oluji“, ali istovremeno sa završavanjem procesa njenog prijema, počeli su da stižu i računi koje treba platiti, i to državnom imovinom, koja je, poput grčke, sada stavljena na rasprodaju. Zato je hrvatski Državni ured za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) početkom ovog meseca napravio za Vladu spisak više desetina preduzeća u većinskom ili manjinskom državnom vlasništvu, koja će, osim nekolicine monopola od strateškog značaja, biti stavljena na prodaju. Kompanije su podeljene na tri grupe, a u prvoj su hrvatske željeznice – Kargo, Brodarski institut, Kroacija erlajns, Kroacija banka, Hrvatska pošta, Hrvatska lutrija, Imunološki zavod, Jadrolinija, Luka Rijeka, Narodne novine, Brodogradilište Uljanik, i sedam aerodroma. Sledeća kategorija obuhvata desetak preduzeća u kojima država ima manjinski, ali značajan deo, a to su Đuro Đaković Holding, Ina, Končar, Luka Ploče, Podravka, Atlanska plovidba, Sunčani Hvar, Kroacija osiguranje, Hrvatska poštanska banka. Poslednja kategorija s nazivom „Koncesionari“ odnosi se na još neke firme i javna dobra poput autoputeva, koji će biti iznajmljeni na više desetina godina.

Pored toga, napravljen je i predlog Zakona o strateškim investicijama,  koji Vladi daje pravo da u „svrhu provedbe strateškog projekta“  otuđi javna dobra, odnosno proda ih ili iznajmi nekom velikom investitoru koji za to dobije odobrenje. Po tom zakonu, Vlada će svojom odlukom jednostavno ukinuti šumama, poljoprivrednom zemljištu, vodonosnicima, vodovodima ili javnim putevima i železnici status javnog dobra i prodati ih ili iznajmiti investitoru, a zanimljivo je da će se prilikom sprovođenja takvog „strateškog projekta“ suspendovati svi planovi, studije , procedure i ostali zakoni, osim Zakona o strateškim investicijama, po kome glavnu regulatornu ulogu ima Vlada, odnosno pojedino resorno ministarstvo i poverenstvo imenovano od strane te iste Vlade.

Predlog ovog zakona već je izazvao negativne reakcije dela javnosti i nevladinih organizacija i optužbe da zakon utire put korupciji, jer će Vlada određivati šta će se smatrati strateškim projektima, a razočaranje je veće pošto je sadašnja vladajuća koalicija dobila izbore zbog očekivanja građana da će doći do sređivanja stanja u korumpiranoj državi. Umesto toga, nova vlast, koja je poverenje građana osvojila levičarskim parolama, započela je sprovođenje potpune neoliberalne politike, a privatnom kapitalu i investicijama dala punu slobodu i prvenstvo nad zaštitom državnog i opšteg društvenog interesa.  To je u suštini epilog dugogodišnjeg procesa pristupanja Hrvatske EU, na kome se jasno vidi da će u budućoj Evropskoj uniji male zemlje dospeti do statusa unutrašnjih kolonija nekolicine moćnih. Javnost u Hrvatskoj sada postavlja pitanje šta će se desiti kad se sve navedeno proda ili iznajmi i šta će ostati građanima i njihovim potomcima. Po svemu sudeći ništa, osim vlastite radne snage, s kojom će ući u EU.