Markiz de Sad iz slovenačkog sokaka

Ima neka tajna veza, što bi rekao Goran Bregović. Jer da nije tako zašto bi Bernar Kušner onako burno i nediplomatski reagovao na pitanje novinara Glasa Amerike o njegovoj umješanosti u trgovinu organa otetih kosovskih Srba i hororu koji se odigravao u „Žutoj kući“. Njegova burna i skandalozna reakcija, kao i njegovo apsolutno negiranje jedne notorne činjenice, na koju je ukazala bivša tužiteljka Haškog tribunala Karla del Ponte u svojoj knjizi Lov, ja i ratni zločinci, govori o tome da nisu u pitanju čista posla. Kako inače objasniti to da se visoki francuski zvaničnik pravio Englez po pitanju kasapljenja Srba zbog kojeg su i Ujedinjene nacije tražile od Albanije da pokrene istragu?

Desi se svakome da izgubi kontrolu, ali nije za očekivati tako nešto od jednog visokog diplomate, a pogotovo ne od francuskog šefa diplomatije. Bernar Kušner dolazi iz zemlje u kojoj je sloboda govora i tolerancija, kao i zaštita novinara, za koju se i sam godinama zalaže, na visokom nivou i zato su, u najmanju ruku, neshvatljivi njegovi odgovori novinaru na opravdano postavljeno pitanje.

Pošto je novinara uputio na neuropsihijatriju, Kušner je sve one koji stoje iza tvrdnje o prodaji organa nazvao ubicama i idiotima. I rodbinu kosovskih Srba čiji su najmiliji stradali u albanskoj klanici i Karlu del Ponte i sve druge kojima je palo na pamet tako nešto. Reagovao je prosto i bahato, a pokazao je i nedoslijednost kada je savjetovao novinara da ne vjeruje u sve što se kaže. Tako nije govorio kada se, prije nekoliko godina, svašta govorilo o Srbima. Štaviše, i sam je učestvovao u toj besramnoj kampanji. Njegovo pozivanje na Radu Trajković („zar mislite da smo mi“) kao mogućeg saradnika u vađenju organa samo je pokušaj da se izvuče iz neprijatne situacije. Tako reaguju djeca kada ih neko uhvati u nestašluku.

Postoji mišljenje da je u pitanju loša komunikacija ili neupućenost jednog birokrate, kao i to da je za sve kriv „sumnjivi prevodilac“, koji je namjerno pogrešno preveo ono što novinar pita, u što duboko sumnjam. Možda Kušner i nije, u to vrijeme, znao šta se dešava u „Žutoj kući“ i šta su neki njegovi ljekari bez granica i bez morala tamo radili, ali bi u najmanju ruku trebalo da odgovara, prema komandnoj odgovornosti, koja se takođe prema odredbama MSP sankcioniše kad su u pitanju ratni zločini.

Naravno da se nećemo zavaditi sa Francuzima zbog „neumjesnog“ pitanja jednog novinara iz Amerike, ali bi ovaj primjer arogancije i cinizma trebalo da utiče na našu percepciju kada su u pitanju razni visoki predstavnici međunarodne zajednice i razvijenih zemalja koje su priznate kao civilizovane. Kušner nam se nasmijao u lice. Samo što nije rekao koga još briga za pravdu i žrtve. Ako nas ovaj cinični sarkazam ne uvjeri, stvarno ne znam kako bi još trebalo on i slični da nam se obrate da shvatimo sa kim imamo posla.

Jedna druga morbidna priča koja nema nikakve veze sa Bernarom Kušnerom i njegovim humanitarnim radom, a koja se događala u jednoj garaži u bivšoj republici, a sadašnjoj državi Sloveniji, može se podvesti pod psihopatologiju svakodnevnog života. U pitanju je smrt poznatog ljubljanskog ljekara i vlasnika prestižne klinike, koga su njegova tri psa bulmastifa rastrgla u garaži porodične kuće. Istraga je otkrila da je poznati slovenački ljekar u momentu kada su ga psi napali sodomizovao svoje ljubimce. Najvjerovatnije da bi slučaj bio zataškan da se na internetu, u međuvremenu, nije pojavila fotografija sa mjesta nesreće na kojoj je raskomadano tijelo ljekara, a uglu se vidi vještački penis sa kaiševima za pričvršćivanje oko kukova. Otkrilo se da je dr Baričevič svojevremeno bio žena i da je seksualno zlostavljao pse. Pošto je u garaži nađena sperma i ženski krvav ogrtač, pretpostavlja se da je ugledni ljubljanski ljekar imao saučesnika u maltretiranju životinja, koji je pobjegao sa mjesta događaja.

Ova bizarna priča o Markizu de Sadu iz slovenačkog sokaka ostala bi samo kao školski primjer u udžbenicima za studente neuropsihijatrije da dr Baričevič nije bio prijatelj vodećih političara u Sloveniji. Njegova nasilna smrt dovela je do potresa na slovenačkog političkoj sceni koji su kulminirali kada je opozicija zatražila glasanje o povjerenju vladi premijera Boruta Pahora. Nakon smrti dr Baričeviča premijer Pahor je na konferenciji za novinare izrazio žaljenje zbog smrti prijatelja, a u tome su mu se pridružili i ministarka policije Katarina Kresel, ministar pravosuđa Aleš Zalar i ministar poljoprivrede Milan Pogačar. Otkriveno je da je doktor Mengele u „ krugu prijatelja“, a neki su od njih bili i njegovi pacijenti, odavno bio poznat po „neobičnim sklonostima“ i da su ga moćni prijatelji nekoliko puta spasavali od odgovornosti kada bi njegovi bulmastifi napadali ljude. Mediji i javnost u Sloveniji su zatražili da podnesu ostavke svi oni koji su bili umiješani iz političkog vrha.

Ne bih volio da se ovo shvati kao pokušaj satanizacije bilo koga, niti pokušaj uspostavljanja nekakve paradigme, a pogotovo ne kao spinovanje političke scene, ali je nesumnjivo da svaka vlast, pa i ova evropska, na određena mjesta postavlja kompromitovane i korumpirane ljude, ljude slabog karaktera, koje može po potrebi ucjenjivati i koji za nju obavljaju prljave poslove kao što su oni u Ruandi, na Bliskom istoku, Darfuru i kao što je i ovaj na Kosmetu, koji je kao žarište proizveden u evropsko-američkoj radionici i koji je više nego prljav posao.

Ne bih ni da glumim Nostradamusa ili neku našu čuvenu babu i da proričem budućnost, ali mi se čini da učestala moralna posrnuća ljudi iz visoke politike ne vode ničemu dobrom. Naravno da se neće ništa dokazati u oba slučaja, što je nevjerovatno kad uzmemo u obzir koliko je danas dokaza. Toliko ih ima da je došlo do inflacije. Dokazi se štampaju kao i bezvrijedni američki dolar.