Hrvatska šuma i srpski balvani

Srbi u Hrvatskoj svedeni su na beznačajnu manjinu, ali u hrvatskoj politici oni i dalje imaju vrlo značajnu ulogu, ne kao moćan politički i „remetilački“ faktor, već kao podsetnik i neprijatni svedok zločina i genocida na kojima je izgrađivana hrvatska državnost u dvadesetom veku. Hrvatska politika prema Srbima konstantno je usmerena ka njihovoj potpunoj eliminaciji kao samostalne zajednice, pa čak ni „moderna“ Hrvatska, koja je jednom nogom već u Evropskoj uniji, Srbima nudi da postanu deo „hrvatskog političkog naroda“, čime bi se realizovao stari pravaški ideal i stavila tačka na proces započet u 19. veku, a koji je kulminirao ustaškim genocidom u NDH i etničkim čišćenjem u „Oluji“.

Jedina prepreka završetku tog procesa jeste istina o zločinima – zbog čega se sada predstavnici hrvatske države i crkve iz sve snage upinju da dokažu da je „Oluja“ bila pravedna oslobodilačka akcija, a da se genocid u NDH nije ni dogodio. U tom svetlu može se gledati težnja za umanjenjem broja žrtava u Jasenovcu, i čudovišna izjava hrvatskog istoričara i katoličkog sveštenika Stjepana Razuma, koji je izjavio da je Jasenovac velikosrpski mit, a ne logor smrti koji je po zverskim zločinima prevazilazio i nacističke.

U istom pravcu usmeren je i sukob predsednika Hrvatske Ive Josipovića sa Miloradom Pupovcem, predsednikom Srpskog narodnog vijeća, koji je eskalirao ozbiljnim optužbama i napadima, pošto je Josipović najpre u nedeljniku “Novosti”, koji izdaje SNV, optužen za finansijske malverzacije oko autorskih prava i neformalno lobiranje za ukidanje tog lista. Predsednik Hrvatske je reagovao oštrim napadom na Pupovca, koga je optužio da je zloupotrebio svoj položaj, i da je “za Srbe učinio vrlo malo, za sebe i svoje vrlo mnogo”. On je takođe optužio Pupovca da je “reketirao” sve dosadašnje vlade i ostvarivao velike finansijske prihode iz budžeta tvrdeći da je dobio mnogo pritužbi u kojima mu se Srbi i neke njihove organizacije žale da Pupovac “netransparentno troši novac namenjen manjinama“.

Ironija je da Josipoviću više ne odgovara ni Pupovac, koji do sada nije uspeo da reši gotovo nijedno od gorućih pitanja Srba u Hrvatskoj, i koji se do sada često pokazivao kao izvrstan saradnik u svakoj vladi Hrvatske čiji je bio deo. Suočen sa napadima Josipovića, on se se branio tezom da ga je hrvatski predsednik napao jer neće da prisustvuje proslavi „Oluje“, pre nego što se, kako je rekao, i Hrvati suoče sa vlastitom prošlošću i priznaju i srpske žrtve, i da to od njega dosad nije tražio nijedan hrvatski predsednik i premijer.

Indikativno je da i tako pomirljiv stav kao što je Pupovčev ne odgovara zvaničnicima u Hrvatskoj. Umesto Pupovca, zato je pronađen Veljko DŽakula, predsednik Srpskog demokratskog foruma, koji već duže vreme nastoji da razbije monopol SDSS na manjinsku politiku Srba u Hrvatskoj. DŽakula je to međutim uradio na najgori mogući način prisustvom 17-godišnjici proslave "Oluje" u Kninu, što je Josipović komentarisao da su time uprkos presudi Haškog tribunala, Srbi „priznali hrvatsku pobjedu i tako prihvatili Hrvatsku kao svoju domovinu“.

To čak ni Milorad Pupovac nije želeo da prihvati, a tenzije posle ovog događaja među srpskom zajednicom u Hrvatskoj se ne smiruju. Srpske stranke i organizacije su krenule u bespoštedni sukob u kome iznose međusobne optužbe i prljav veš, a jedne drugoj potiru legitimitet. Pojedine organizacije Pupovcu i njegovim saradnicima uskraćuju pravo da govore u ime cele srpske zajednice u Hrvatskoj i pozivaju najviše institucije vlasti da im pomognu da dobiju uslove za "stvaranje i delovanje pluralističkih predstavničkih tela i manjinskih medija Srba".

S obzirom na dosadašnjai rad SNV-a i SDSS, može se reći da i u optužbama protiv Pupovca ima istine, kao i njegovim kontraargumentima. Srbi u Hrvatskoj na žalost kao da nisu svesni da je ovo veoma loš trenutak za međusobne svađe i sukobe, pošto, s obzirom na stav Josipovićevog savetnika Siniše Tatalovića, koji je izjavio da „Hrvatsku treba graditi kao modernu europsku naciju, a ne skup etničkih zajednica“, u Hrvatskoj će se sigurno nastaviti politika asimilacije Srba, dok bi posebna prava Srba trebala da budu ukinuta. Prema toj tezi, Srbi bi svoja prava osiguravali preko političkih stranaka, čime bi postali deo hrvatskog političkog naroda, i čini se da pojedini Srbi u Hrvatskoj kao da opet od drveta ne vide šumu, koja ih sve više okružuje i preti da ih zauvek proguta.