Polemike | |||
O pluralizmu i demokratiji |
![]() |
![]() |
![]() |
ponedeljak, 09. mart 2009. | |
(Povodom teksta Neka ne cveta hiljadu cvetova, Politika, 6. mart 2009)
Uvek treba pozdraviti pokušaj građana da aktivno učestvuju u političkom i javnom diskursu iznoseći svoje mišljenje, ali lični napadi, falsifikati, uvrede i klevete u ozbiljnim svetskim državama i njihovim medijima se ne tretiraju kao demokratsko izražavanje. Zato ova reakcija, koja ne može biti shvaćena drugačije nego kao izraz govora mržnje i frustracije jednog istoričara umetnosti, u stranim uglednim listovima ne bi bila ni objavljena. Autor i ne krije da je prava meta njegovog oglašavanja lične prirode, "dvojac Vukadinović-Antonić", te da u tom smislu i nije zapravo reč o kritici teksta "Pometnja u čokoladnom carstvu", već pokušaju da se "nepodobni autori" uklone sa Politikinih stranica. Mada, ovaj "inkriminisani" tekst zbog nečega ipak jeste važan – što verovatno donekle objašnjava, ali ne i opravdava, politički ostrašćenu i nedobronamernu reakciju našeg "građanina". Reč je o pravu na dovođenje u pitanje srpskog evroentuzijama i evrofilije kao, ne samo politički dominantnog diskursa već, u strogom smislu, i jedinog dopuštenog diskursa u Srbiji. To Vukadinovićevu analizu, koja bi usled narastajućeg trenda evroskepticizma i evrorealizma u Evropi (ali i van nje) prošla gotovo neopaženo, bezmalo kao (intelektualni) mejnstrim, duhovitiji ili vrcaviji od nekog drugog, čini skoro revolucionarnom i nedozvoljeno provokativnom, nalik zabranjenom govoru o onom "o čemu se mora ćutati". Značaj Vukadinovićevog teksta leži upravo u formalnom preseku političke scene Srbije u odnosu prema Evropi i uvidu da ima nečeg vrlo neprirodnog i nedemokratskog u prividnom saglasju svih političkih stranaka po ovom pitanju, a što ne odgovara sasvim ni trenutnoj EU-realnosti, niti narodnoj volji i primetnom padu evroentuzijazma u Srbiji. Da se naš "građanin" zadržao na temi teksta – tema je, dakle, evroskepticizam kao legitiman i rasprostranjen teorijski i praktičan stav, ma šta mi o njemu mislili, i duhovit opis nekih oblika ovdašnjeg evrofanatizma – možda i ne bi došlo do toga da se "čokoladno carstvo" povezuje sa SAD i američkim predsednikom Obamom, koji se, inače, u tekstu opšte ni ne pominju, i diže optužba protiv Vukadinovića. (Zašto kada se kaže "EU" neko stalno čita "SAD"?) Činjenice su, međutim, uglavnom neumoljive. Frustirani "građanin", ponešen govorom mržnje, pokazuje da za njega nije stvar u tome šta je Vukadinović napisao ili nije, već u stvaranju društva "u kom će pojedinac biti važniji od nacije, gde će društvo biti ispred države, a svetinja života ispred kvazipatiotskih mantri", pozivajući i prozivajući najzad i uredništvo "Politike" za nedopustiv skandal pluralizma, jer "ne treba da cveta hiljadu cvetova" a mediji su odgovorni za "pravljenje dobrog građanina". Da je naš istoričar umetnosti težio makar minimalnoj ozbiljnosti u obraćanju koje pluta između jezivog neznanja političke teorije i filozofije i očigledne strasti za političkim aktivizmom, bar bi se obavestio da stvaranje građanskog društva (status civilis) podrazumeva pluralizam i demokratiju, koji su njegov nužan ali još uvek ne i dovoljan uslov. Drugi uslovi imaju veze sa samosvešću, subjektivnošću, intelektualnim i moralnim poštenjem, kao i kulturom dijaloga u zajednici. Jer se dobri građani ne "prave", nego to postaju – ili nikad ne postanu. A "pravljenje građanina" i kontrola kakvu bi očigledno voleo i kakvu priželjkuje naš istoričar umetnosti, kao i politizacija života (inače, "biopolitika", čiji najveći kritičari, uzgred rečeno, ne dolaze sa desne, već leve strane političkog spektra), uvek znači zaokret ka totalitarizmu.
(Autor je politički filozof i doktorant na Univerzitetu Nova škola za društvena istraživanja u Njujorku) |