Nekako s (arapskog) proljeća

Nekako s proljeća Rusima ne ide baš najbolje. Sjetimo se samo čuvenog „Praškog proljeća“, razdoblja političke liberalizacije u Čehoslovačkoj, koja se mogla protumačiti kao skretanje Čehoslovačke sa socijalističkog puta što je po „Brežnjevljevoj doktrini“,odnosno teoriji ograničenog suvereniteta, bio razlog za vojnu intervenciju sovjetskih trupa u avgustu 1968.g. Intervencija pet zemalja istočnog bloka izazvala je velike proteste u Čehoslovačkoj i drugim zemljama, koji su kulminirali samospaljivanjem češkog studenta filozofije Jana Palaha, ali su protesti, uprkos svemu, neslavno završili, jer se nisu stekli uslovi za promjenu političkog sistema u Čehoslovačkoj što bi najvjerovatnije predstavljalo uvod u rušenje Varšavskog bloka, koje se desilo dvadesetak godina kasnije kada je sovjetska vlada Mihaila Gorbačova na duhovit i šaljiv način „Brežnjevljevu doktrinu“ preimenovala u „Sinatrinu doktrinu“, kojom je omogućeno svakoj državi Varšavskog bloka da ide svojim putem aludirajući tako na pjesmu Frenka Sinatre „Maj vej“.

Ni „Arapsko proljeće“ nije prošlo bez samospaljivanja. Tunižanski trgovac povrćem Muhamed Buazizi spalio se na trgu u svom automobilu, jer navodno nije imao para da podmiti policiju da bi dobio dozvolu za trgovinu voćem na pijaci. Nesrećni Buazizi posmrtno je odlikovan evropskom mirovnom nagradom „Saharov“, a njegov je očajnički gest izazvao buru protesta širom Sjeverne Afrike, koji su za posljedicu imali rušenje nekoliko državnika i promjenu političkih sistema u zemljama koje je zahvatila pobuna. Da se Rusi i sa ovim „proljećem“ nisu usrećili moglo se pročitati u nedavno objavljenom članku na NSPM u kojem predsjednik Rusije Vladimir Putin govori o tome kako „u zemljama Arapskog proljeća ruske kompanije gube svoje već decenijama postojeće pozicije na lokalnim  komercijalnim tržištima i da gube velike komercijalne ugovore“. Te kako „ tako ispražnjeni prostor popunjavaju ekonomski činioci iz država čiji su prsti bili umiješani u promjenu vladajućih režima“. Ako povjerujemo u stereotip o postojanju nekakve istočne despotije protiv koje su se 1971.g. navodno digli Hrvati, onda je i ono „Hrvatsko proljeće“ bilo protivrusko čime se kompletira serija loših proljeća po ruske interese.

Putin dalje kaže da bi se „moglo s razlogom zaključiti da su ti tragični događaji u izvijesnu ruku bili podstaknuti i nečijim interesima u preraspodjeli komercijalnih tržišta, a ne brigom za ljudska prava“. Naravno da se sa ovom konstatacijom nikako ne bi složio arhitekta američke spoljne politike Henri Kisindžer, koji smatra da su marginalizovane moderne grupe sa društvenih mreža odlučujuće utjecale na početak arapskih revolucija i da su SAD bile moralno obavezne postati saveznica revolucionarnih pokreta na Bliskom istoku, kao neka vrsta kompenzacije za njihovu politiku u vrijeme „Hladnog rata“. Slično Kisindžeru razmišlja i gotovo cjelokupna javnost na Zapadu. Na Bliskom istoku dešava se narodna revolucija uzrokovana nezadovoljstvom arapskog naroda zbog socijalnih i društvenih nepravdi. Na djelu je borba naroda protiv tiranije i ugnjetavanja od strane autokratskih režima, a njihovo se rušenje poistovjećuje sa rušenjem „Berlinskog zida“ i padom komunističkih diktatora u bivšim članicama Varšavskog ugovora. Čak su i evropski biskupi pozdravili „Arapsko proljeće“. Komisija biskupskih konferencija Evropske unije ocijenila je „Arapsko proljeće“ kao jasan znak nade slažući se u potpunosti sa Kisindžerom u tome kako je potrebno pomoći da bi se situacija u tim zemljama popravila, a to je moguće postići razvojem novih instrumenta za „održivu modernizaciju i demokratizaciju tih društava“. Dominantna tema ovogodišnjeg politički zainteresovanog filmskog festivala u Berlinu bilo je „Arapsko proljeće“. Osim prikazivanja filmova o „Arapskom proljeću“ organizovane su i brojne panel-diskusije na temu arapskog svijeta i filmografije.

Teško je povjerovati u to da je ono što se desilo tokom „Arapskog proljeća“ spontana revolucija nezadovoljnih mladih ljudi koji su se organizovali putem društvenih mreža Tvitera i Fejsbuka i tako rušili Ben Alija, Mubaraka, i na samom početku libijske drame Gadafija. Neke činjenice govore u prilog onome što Putin tvrdi da se radilo o spoljnoj intervenciji gdje se uobičajno nezadovoljstvo širokih narodnih masa iskoristilo za postizanje političkih ciljeva zemalja koje su hiljadama kilometara udaljene od Sjevera Afrike.Notorna je činjenica da su Tviter aktivisti iz Egipta trenirani od aktivista „Otpora“ Srđe Popovića i da je ta operacija finansirana od strane SAD. Popović i njegovo društvo prenijeli su egipatskim aktivistima znanja i iskustva nenasilne revolucije kojom je srušen predsjednik Slobodan Milošević. Bivši otporaš i sadašnji izvršni direktor „Centra za primenjenu nenasilnu akciju“ Srđa Popović nenasilnu je revoluciju nazvao najprepoznatljivijim srpskim brendom, ili najuspješnijim izvoznim proizvodom, mada mi obično mislimo da su to kajmak i ajvar.

Da ne govorimo o Libiji, pukovniku Gadafiju i tamošnjoj „revoluciji“, koja je okončana nakon kriminalne intervencije zemalja NATO pakta prilikom koje je Muamer Gadafi mučen i ubijen na svirep način. Iz svega se moglo zaključiti da je Gadafi glavni „krivac“ za „Arapsko proljeće“, jer se drznuo da osniva Afričku banku, jer je namjeravao uvesti zlatni dinar i jer je tražio od Zapada da mu vrati dugovanja za naftu u iznosu od nekih 200 milijardi dolara. Bilo kako bilo, sigurno je da libijska drama nema korijena u socijalnom nezadovoljstvu, lošim ekonomskim prilikama, jer je Libija bila ekonomski najrazvijena i najstabilnija država u regionu. Može se govoriti o demokratskim težnjama naroda koje nesporno postoje svugdje, pa tako i u arapskom svijetu, ali se postavlja pitanje zašto nije srušena i feudalna srednjovjekovna teokratija u Saudijskoj Arabiji. Da li zbog toga što je saudijski kralj Abdulah veliki prijatelj i saveznik SAD ili što je prošle godine išao na operaciju leđa, pa se saudijski narod sažalio na njega?

Opravdana je sumnja da „Arapsko proljeće“ nije politički projekat muslimanskog naroda, nego da su ga osmislile Zapadne imperijalističke sile, koje putem haosa u muslimanskom svijetu nastoje uspostaviti novi politički poredak. Tačno je da je „Arapsko proljeće“ i uspostavljanje „funkcionalnih vlada“ na Sjeveru Afrike imalo za posljedicu uspon i jačanje političkog islama što je na Zapadu predstavljeno kao veliki problem i što, naizgled, potvrđuje poslovicu da onaj „ko drugome jamu kopa sam u nju upada“. Međutim, ne treba zanemariti to da je radikalni islam u potpunosti poražen na prostorima zahvaćenim „Arapskim proljećem“i da je glavni američki neprijatelj Alkaida prošla kao ruske kompanije i bila primorana da se seli u najudaljenija mjesta Somalije, Jemena i saharske pustinje. Ne treba smetnuti sa uma i to da ni Muslimanska braća, kao najjači predstavnik tog političkog islama, nisu kao što su nekad bili. Oni su jasno rekli da će braniti prava žena i vjerskih manjina i da će poštovati rezultate izbora. Podržavaće Palestince više nego Hosni Mubarak, ali da neće biti protiv mirovnog sporazuma sa Izraelom. Takođe je neosnovano povezivanje Muslimanske braće sa režimom u šiitskom Iranu, obzirom da se radi o sunitskom bratstvu i da su mu stoga mnogo bliži američki prijatelji Saudijci i saudijska kraljeva porodica, nego američki trn u oku Ahmadinedžad.

Sirija predstavlja najveći test „Arapskog proljeća“. Nemiri koji su počeli u maloj Kraljevini Bahrein prelili su se u Siriju, gdje dobro poznati pobunjenici nastoje da sa vlasti svrgnu legitimnu sirijsku vladu i predsjednika Asada. Da je Sirija u istom paket aranžmanu zvanom „Arapsko proljeće“ otkriva nam američka ambasadorka u UN Suzan Rajs, koja optužuje Ruse i Kineze da to „proljeće“ sabotiraju, jer ne dozvoljavaju da prođe rezolucija koja bi vjerovatno predstavljala uvod u vojnu akciju Zapada nalik na onu u Libiji. Međutim, za razliku od Libije i Gadafija, Rusija u Siriji i Asadu ima sigurnog saveznika i spremna je da ga brani što,u gore navedenom govoru,potvrđuje ruski predsjednik Vladimir Putin kada kaže da se neće „sjediti u fotelji i sa olimpijskom mirnoćom posmatrati“ ono što se u Siriji i oko Sirije dešava. Zna ruski predsjednik da bi posle okončanja „proljeća“ u Siriji na red došle zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza u naftom bogatoj kaspijskoj oblasti koju Rusi moraju da brane kao da se radi o Moskvi. Mogućnost scenarija „Arapskog proljeća“ u tom dijelu svijeta na Zapadu se stidljivo najavljuje kroz izvještaje i analize o funkcionisanju demokratije u kaspijskim državama sa naglaskom na nedostatak institucionalne odgovornosti, neophodne reforme, korupciju i autoritativne režime.

Slabljenje ekonomske moći Zapada otvorilo je mogućnost ruskom i kineskom kapitalu da investira u zemljama Sjevera Afrike i Bliskog istoka što se nikako nije svidjelo vodećim zapadnim državama. Zato su se odlučili na veliko spremanje u narodu poznato kao „Arapsko proljeće“ kako bi se ove dvije države počistile sa tih prostora. Naravno da treba vjerovati u mogućnost promjene, u spontano, narodno, rušenje autokratskih režima, ali biće da je ova „revolucija“ poslužila obnovi korporativnog poretka koji su dugo godina podržavali svrgnuti arapski lideri,na što ruski predsjednik jasno skreće pažnju.

Poredak Zapadne korporativne moći, koja ne ostavlja prostor za slobodnu konkurenciju,što samo naivnima može izgledati apsurdno obzirom da je Zapad dugo godina smatran perjanicom liberalizma. Liberalizam je poželjan, ali samo pod uslovom da nama(Zapadu) garantuje profit. Slobodna konkurencija na tržištu ne samo da je dobra, nego i obavezna, ali pod uslovom da druge ekonomije, sem Zapadnih, iz raznoraznih razloga nemaju pristup tom tržištu. Pravo na izbor je velika civilizacijska tekovina, ali se podrazumijeva da ostatak svijeta izabere naš (Zapadni) put. Kakva „Sinatrina doktrina“ i kakvi bakrači? Svako ima pravo da bude biran i izabran na izborima u Srbiji, ali malo morgen, što bi rekao predsjednik Milošević. I da zaključim. Proljeće je vijesnik rađanja, ali ovo „arapsko“ predstavlja oživljavanje mrtvaca.