Sve biser do bisera i tako do Brisela ili Jedan dan u životu Srbina

Pozove me neki dan kum da mu dođem na slavu. Obavijesti me preko ove sprave od telefona. Da me podsjeti, kaže, jer sam čovjek u godinama. Dobro sad, nisam u tolikim godinama da bih zaboravio na slavu, ali nisam htio da mu repliciram i razvlačim diskusiju. Ne može se voditi polemika sa kumom. Odgovorim mu, brzinom svjetlosti, da ću da dođem, ali samo simbolično, jer ne jedem ribu. Nije da sam neka izjelica i da mi se na jedenje svodi slava, ali, eto, ako bi mogao da pomjeri slavu za četvrtak. Jer, ni kalendar nije kao što je nekad bio. Vratim mu malo za one godine.

I tako. Odem na slavu u srijedu kad Bog i zapovijeda. Nađem se ponovo sa narodom od prošle godine. Sa kumovom familijom i saučesnicima iz rata. Petnaesta je godina kako su izašli iz rova, ali se još uvijek drže. Šta im se dešava unutra ne znam, ali su spolja kao ofarbana ograda. Sjaje se kao vaskršnja jaja. Kum je malo nastradao. Navukao promaje kroz zaraslu ranu na plućima, pa mu se upalio živac i jedva pokreće nogu. Žali se na promjenu vremena.

Budi sretan što imaš Lepu da te masira. Šta bi sad da se nisi oženio – dobacuje neko.

Trpeza domaćinska. Kum dobio finansijsku injekciju sa Zapada. Poslala mu sestra iz Švajcarske nešto para da sve protekne po Božijem redu. Jede se pasulj i riba, nazdravlja se prepečenicom i skupocjenim vinom. Govori se u glas, svako hoće nešto da kaže. Kum se prisjeti kako je devedeset i neke zalutao u neprijateljske rovove i kako su ujaci mislili da je njihov. Pozvali ga na kafu, ali se izvukao rekavši da mora po vodu.

Baš smo bili vojska. Nismo imali ni čestite uniforme da se predstavimo – zaključi kum filozofski.

Moj Zoran samo o ratu – prozbori kuma dok je nosila poslužavnik s posnim kolačima. Tu se priča o ratovanju završi. Posle smo pričali viceve. Neko od djece upali tranzistor i zvuci starog italijanskog šlagera ispuniše sobu. Nadrealizam teški.

Kad sam se vratio kući upalim televizor. Tražim neki kanal gdje nema vijesti i politike, ali samo na vijesti i politiku nailazim. Onaj bradati hoće da nas napadne. Namrgodio se i prijeti. Ćelavi kaže da ispunimo obaveze, inače ništa od kredita. Ješćemo gloginje kaže. Buljavi nas opominje, a ušati neće ni da čuje da i mi imamo neko pravo. Sve neki ružni ljudi i ružno govore. Nema se tu šta gledati, mislim se ja, sve je već viđeno. Ugasim televizor i legnem da spavam.

Ali neće san na oči. Ležim tako i nešto se mislim. Šta smo mi toliko skrivili ovom čovječanstvu? Ovim što se predstavljaju kao čovječanstvo? Naklatili se na nas, ne daju nam disati. Progone nas kroz iglene uši. Uzeše nam dušu. I to nije od juče tako, nego kroz cijelu istoriju. Stalno nam je neko za petama. Svakoj sili stojimo na putu.

Ama, za sve su krivi stari Sloveni. Što su, uopšte, dolazili ovde? Trebali su skrenuti negdje drugo. Da su, barem, znali plivati. Otišli bi na Zapad, ne bi se zaustavili kod ovih rijeka. Što nismo na nekom otoku? Kupali bismo se u moru, pecali ribu. Baš nas briga za kontinent! Neka ga neko drugi spasava, zašto, baš, moramo mi. Ama, ne bi nam ni to pomoglo. Našli bi oni nas da se sakrijemo u mišju rupu. Sad je globalizam. A globalizam je globalan. Globalizam je takav, prenosi se transparentno.

Ali nismo, samo, mi ovde. Ima i drugih. Te su druge priznali, a nas nisu. Ponašaju se prema nama kao da smo pastorčad. Neće da nas priznaju. Je l' zato što smo Srbi i još, uz to, pravoslavci? Pa, eto, ako je to razlog, promjenićemo vjeru. Preći ćemo u neku drugu vjeru da ne budemo na smetnji. Ako smo mi kočnica za napredak čovječanstva, neka nas ne bude ovakvih kakvi jesmo. Preći ćemo u drugu vjeru i gotovo. Bog je jedan, nisu dva boga.

Preći ćemo, recimo, u islam i Arape. Oni su bogati. Imaju naftu, i Dubai, i ovaj Abu Dabi. Abu Dabi je sad glavni, on je dao kredit za Dubai da se izgradi. I nas će da izgrade kad se budemo upisali u njihove knjige. Treba samo paziti da vodimo politiku koja je propisana. Da ne petljamo sa osamljenim čovjekom na planini pod ladovinom. On se mnogo zamjerio čovječanstvu i zato treba paziti da nam se ne ušulja u državu da ne bi, opet, mi ispali krivi. Čovječanstvo bi jedva dočekalo da nas optuži. Tražili bi da ga isporučimo, a pitanje je da li čovjek, uopšte, i postoji. Samo voditi pametnu politiku. Izvršiti mirnu reintegraciju u Arape.

Ne znam, samo, šta ćemo sa ovolikim svinjama? Arapi nas, garant, ne bi primili sa svinjama. Morali bismo da se odreknemo svinja, da ih proteramo u neku drugu zemlju. A možda je bolje da ih fino pokoljemo, nabijemo na ražanj i napravimo oproštajnu večeru od vjere. Da se na fin, kulturan i civilizovan način oprostimo od vjere. Da se ne ubijamo između sebe. Bolje da pobijemo svinje.

Samo, veliko je pitanje da li bi nam čovječanstvo to dozvolilo. Nije da prelazimo u drugu vjeru, nego da koljemo svinje i da ih pečemo na ražnju. Mi smo sa čovječanstvom potpisali neki sporazum i sad ga se valja pridržavati. I sporazuma i njihovog zakona. A njihov zakon zabranjuje klanje svinja i da se iste okreću na ražnju. Pogotovo ako je u pitanju masovni svinjokolj. Kako god pogledaš – ne piše nam se dobro. Možda je, ipak, najbolje rješenje da proteramo svinje? Kud koje mile moje – a mi u čovječanstvo.

Ima još jedno rješenje. Da pojedemo svinje u tajnosti. Da ih pokoljemo i ispečemo, po noći, kad čovječanstvo spava. Ne bi nam bilo prvi put. Tako su neki slavili Božić u bivšoj državi, u jednoj neimenovanoj Republici, koja nije željela da joj se spominje ime. Slavili su po noći da se ne bi izdvajali od onih što ga nisu slavili i da ih ne bi neko vidio da slave. Mogli bismo i mi tako. Samo, ni od toga nema ništa. Jer, upratile bi nas ove organizacije što nisu od vlade i što ne vladaju, a mole Boga da se dokopaju vlasti. Ovi zbog kojih nam, uvijek, prisjedne isti taj Božić. Oni nikad ne spavaju. Digli bi takvu dreku, čulo bi se, čak, do Kavgastana. A Kavgastan je sila nevidljiva, oni su glava čovječanstva, ne treba njima prkositi.

Imaćemo protiv sebe i čovječanstvo sa Kavgastanom na čelu, i organizacije što ne vladaju, a mole Boga da se dokopaju vlasti , a, bogami, i ove što su sad na vlasti. Jer, kome će da prodaju vakcine? Kako ubijediti ljude da su bolesni od svinjskog gripa ako nema svinja. O sporazumu da i ne govorimo. Sporazum je za našu vlast kao Sveto pismo. Ama, vlada je dobra, ali mi nismo. Bacaju nam bisere, a mi nećemo da se sagnemo. Sve se nešto inatimo, zatežemo, kao nismo navikli da se saginjemo. Baš bez veze. Baš nismo kul mi Srbi. A stalno nam bacaju bisere. Sve biser do bisera i tako do Brisela. Još bi da koljemo masovno svinje. E, pa, ne može. Nije po Statutu.

I tako. Ništa od oproštajne večere. Ma, nema veze. Ne bi bilo prvi put da Srbin ostane bez večere. Navikli smo mi da gladujemo u gorim uslovima, neće nam biti teško da gladujemo sada, kada svega ima.