Samo smeh Srbina spasava | |||
NATO i ostale dogodovštine |
sreda, 29. jun 2011. | |
Ono što je prethodilo samitu, skupu, saboru, neformalnom druženju, uranku, ili kako već hoćete, NATO-a jeste bio defile legitimne populacije u narodu, poznatiji kao parada ponosa. Ono što se izdogađalo povodom ove manifestacije, slobodnog i od strane ruralne psihologije neprihvaćenog i neshvaćenog svijeta, svima nam je poznato. Jake policijske snage na čelu sa policajcem Čordićem potpomognute vodenim topovima, efikasnim palicama i drugim instrumentima za odvikavanje od nasilja iz policijske kolekcije jesen-zima uspješno su slomile otpor pobunjenih građana kojima se nije svidjelo događanje naroda organizovano od strane homoseksualne provenijencije. Otpor je slomljen, pa se nekoliko mjeseci kasnije NATO ušetao u Beograd bez ispaljenog metka. Ispaljene metke i pametne bombe iz 1999. nećemo uzimati u razmatranje, jer postoji politički konsenzus da se ne vraćamo u prošlost, sem onda kada smo mi ubijali. O tome ima u Rezoluciji koja je usaglašena i nema potrebe za daljim razglabanjima oko toga. Mi jesmo ozbiljno preduzeće, ali reklamacije ne priznajemo.
Znam da će sad da se digne napredna inteligencija da poviče kako sam bezveznjak koji spaja nespojivo i povezuje nepovezano. Kakve veze ima Ejmi Vajnhaus sa američkom spoljnom politikom? Kakve ima veze NATO i onaj veseli narod sa ulica što paradira, upitaće oni? Dokle će pojedini mitologizovani, iracionalni i zatucani Srbi na samoj granici normalnosti da nam otkrivaju nepostojeće zavjere? Možda nisu u pravu kada je Ejmi Vajnhaus i američka spoljna politika u pitanju. To što je Meri Vorlik išla na Ejmin koncert ne mora ništa da znači. Ambasadori imaju pravo da idu na koncerte i na Fejsbuk. Niko nema pravo da im to ospori i da dovodi u bilo kakvu vezu. Ambasadori imaju pravo barem dva sata dnevno da se ponašaju izvan protokola i da se muvaju gdje im je volja, pogotovo ako su u Srbiji. Ambasadori su ambasadori i kad nisu dobre volje, pa ih zato moramo istrpeti. Treba reći i to da zatucani dio srpske javnosti nije učestvovao u sukobu sa pjevačicom. Ruralna psihologija nije bila zastupljena na tom koncertu, pjevačici je zviždala napredna inteligencija, pa neka se ona raspravlja sa njom i onom uvrnutom komičarkom koja je duhovita kao mrtvac na sprovodu. Ali kada je u pitanju veza NATO pakta i dotične parade unaprijed kažem naprednoj inteligenciji da nije u pravu. Ne treba biti bog-zna-kakav alhemičar pa dovesti u uzročno-posljedičnu vezu ove dvije taktičke formacije. Oni frontalno nastupaju zarad istih interesa. To da promiču iste vrijednosti od ljudskih prava do demokratije i raznih drugih sloboda i zavrzlama i da se nalaze na istom istorijskom putu nije valjda sporno. Ko to ne zna neka se malo informiše na CNN, BBC i TBC televiziji, kao i putem drugih slobodarskih medija. Da im je ideologija ista i da koordinisano nastupaju vidi se iz bespilotne letelice. Koja se država suprostavi NATO-u automatski bude prozvana na paradi i paraderi takvu državu osude na smrt po kratkom postupku. U Srbiji su uzvikivali „Smrt državi“, a kad se tako bude uzvikivalo u San Francisku javno ću, putem Politike, da im se izvinim što sam ih pogrešno shvatio. Ono jeste malo neobično da su pozadinci prethodnica - što nije zabilježeno u istoriji ratovanja. Ali to je zbog toga što oni ne učestvuju u borbenim, nego služe kao specijalne jedinice za operacije u miru i primirju. Jedino što se ne uklapa u uzročno-posljedičnu vezu i sveopštu idilu jeste odnos nekih američkih vojnih krugova prema borbeno aktivnoj legitimnoj populaciji i njenom izjašnjavanju po tom pitanju, ali tu je do nesporazuma došlo zbog nekih zamlata koji ne shvataju istorijski trenutak i testerišu na svoju ruku. Kao i svugdje penzijsko-invalidski fond koči reforme, ali nema sumnje da će se saradnja nastaviti uz obostrano zadovoljstvo bez obzira na kojekakve upadice neodgovornih penzionisanih slučajeva kakva je bila ona kada je dotični penzioner, američki general DŽon Šijen, pred senatskom komisijom mrtvo-hladno izjavio da holandske snage koje su branile Srebrenicu tokom rata u BiH nisu uspjele da spriječe genocid i druge zločine, djelimično i zbog toga što su u svojim redovima imali homoseksualce. Ali da se mi manemo Amerike i njihovih junaka i da se vratimo našim ulicama i junacima naših dana. I pored toga što zbog Dekija Stankovića redovno prati talijansku ligu naš narod ne prepoznaje namještaljke. Iz aviona se vidi da je policajac Čordić edukovan da se dohvati nekog od „vandala“ i uputi mu moralno-vaspitne riječi, uz odgovarajući repertoar zahvata na samoj granici ovlašćenja. Kamera se kao slučajno našla u pravom trenutku i na pravom mjestu. Ostalo je istorija. Kao poštovalac Bohumila Hrabala vjerujem u postojanje strogo kontrolisanih vozova, a bogami i kamera. Ne vjerujem da je policajcu Čordiću, kao Titinoj miliciji od prije pedeset godina, trebalo dva dana da zapamti epske riječi koje će po svoj prilici ući u literaturu i postati svjedočanstvo, ali sve mi se čini da ih je naučio. Previše su me varali i izmotavali se sa mnom da povjerujem kako se sve slučajno desilo. Jer, kad se piše istorija ne smije da se improvizuje. Istorijski mora biti dokazivo da su jedni rušili grad, a drugi ga branili. Ako ne postoje loši, odakle nama pravo da tvrdimo da smo dobri i dobronamjerni. Kad smo već kod istorije, dogodovštinama oko parade i shodno tome postupanjima po naređenju policije, dovedeni smo u zanimljivu istorijsku situaciju. Da dugi niz godina od strane liberalne misli opanjkavana policija štiti liberalizam i druge slobodarske tekovine, da brani one koji zagovaraju smrt države i mlate one koji se pozivaju na nju. Ko je prije pedeset godina mogao i pomisliti da će policija jednoga dana da udari po totalitarizmu i totalitarnoj svijesti? I sad neka neko kaže da nismo moderno uznapredovali. |