Nepojedeni Sloboda i Mir

Najmanje četrdeset kilograma ćurećeg mesa ostaće nepojedeno. Toliko, otprilike, teže dvije ćurkice Sloboda i Mir, koje je na Dan zahvalnosti pomilovao američki predsjednik Barak Obama, tako ih spasivši da ne završe na trpezi prosječnog Amerikanca željnog dobrog obroka i odmora od naporne svakodnevice.

Tradicija je to koja potiče još od Harija Trumana. Tako je radio i Ajzenhauer, i Kenedi, i Nikson, i Klinton, i Buš, i drugi američki predsjednici. Uzimajući u obzir i „humanitarne intervencije“ koje su neki pod njih poduzimali, može se slobodno reći da se u Americi humanizam prenosio sa predsjedničkog koljena na predsjedničko koljeno. To što se u vrijeme pomilovanja održavalo takmičenje u jedenju ćurećeg mesa i što je za Dan zahvalnosti pojedeno oko 45 miliona ćurki nikome nije smetalo. Svaka čast humanizmu, ali profit je profit. Pogotovo ako se uzme u obzir da su ove godine ćurke bile skuplje za četiri, a sos od brusnice za čitava tri dolara.

Vidjeli smo kako izgleda američki humanizam, a renesansu smo mogli da naslutimo iz riječi bivšeg američkog ambasadora u NATO-u Kurta Volkera, koji se, u govoru na Konferenciji o novim transatlanskim pristupima Zapadnom Balkanu u Centru za strategijske studije u Vašingtonu, snažno zauzeo za pojačavanje američkog prisustva u BiH i na Kosovu i Metohiji. U stvari nije to, bog zna kakva, renesansa, nego samo, kako bivši ambasador kaže, „redizajniranje“ pristupa, ma šta to značilo. „Olako smo ispustili uzde iz ruku“, između ostalog kaže Volker –smatrajući Evropsku uniju nesposobnom da riješi probleme na Balkanu, a evropske integracije nedovoljnim mamcem ili magnetom koji će potaknuti reforme. Prema njegovom tumačenju ljudi na Balkanu žele povratak normalnih vrijednosti, slobodu kretanja, zdravije ekonomske odnose, saradnju i poštivanje. I to će se sve ostvariti kada se SAD vrati na Balkan.

Volker nam, dakle, obećava slobodu i mir. Obećava nam život na demokratskim i ekonomskim principima, sigurnost i prosperitet. Sve ono što nisu uspostavili u Iraku, Afganistanu, Libiji, Egiptu i na drugim mjestima gdje su usrećivali. Zaključak je da smo mi dobri i da sada zaslužujemo šargarepu što, naravno, mora da je bolje od štapa. Operacionalizaciju „politike štapa“ već smo osjetili na svojoj koži, a ta je operacionalizacija dostigla svoj vrhunac prilikom hvatanja Gadafija.

Danas je u Americi „Crni petak“, a u BiH Dan državnosti. Republika Srpska ne priznaje ovaj praznik ni pod razno, dok se u federaciji slavi. Sinoć sam na Federalnoj televiziji gledao emisiju „Šta zna omladina“ – u kojoj su učenici Prve bošnjačke gimnazije govorili o aktuelnoj političkoj situaciji, o tri naroda i dva entiteta. Za razliku od prošle emisije gdje se govorilo o nacionalizmu, a učesnici bili učenici jedne umjetničke škole, sada su novinari otišli na pravu adresu. Poznavajući bosanskohercegovačku stvarnost mogu slobodno da kažem da su, po pitanju oslikavanja te stvarnosti, ovi iz bošnjačke gimnazije reprezentativniji uzorak nego oni iz umjetničke škole. Ipak, sam se, donekle, iznenadio. Prirodno je i razumljivo da svako misli da je bolji od onoga drugog, ali toliku količinu narcizma nisam očekivao. Ti mladi ljudi su duboko uvjereni da su oni mnogo bolji od onih drugih (nisu imenovali kojih), a kad se javio jedan učenik, čiji je otac poginuo u ratu, i rekao da i “kod njih ima dobrih ljudi“, izgledalo je kao ono - u svakom kukolju ima žita.

Nije mi jasno kako će Volker i njegovi Amerikanci, pod uslovom da to uopšte i žele, uspostaviti u BiH harmonično i jedinstveno društvo? Uz pomoć kojeg inžinjeringa? Silom su pokušali, pa nije išlo. Ovo što mladi Bošnjaci govore o dobrim i lošim njihova je ujdurma.

Situacija na Kosovu i Metohiji je slična. Gotovo nerješiva. Doduše, uvijek postoji mogućnost primjene sile, iako to nije nikakvo rješenje. Vlasti u Srbiji su se dugo godina na raznorazne načine dodvoravali Amerikancima ne bi li kako iskamčili neka povoljna rješenja, ali bez rezultata. Ostaje im samo još da za Božić pomiluju dva praseta. Možda bi to pomoglo.