Biće skoro propast sveta ili doček apokalipse na Rtnju

Ne želim da govorim o pojedinostima koji su uticale na moju odluku. O konačnom slomu optimizma, koji je posljedica bezalternativnih političkih odluka naših kontroverznih političara u nekoliko poslednjih godina, koji me je nagnao da povjerujem da je kraj blizu i da su došli zadnji dani. Za razliku od nekih koji su odlučili da sveopštu propast dočekaju u frižideru punom hrane i sokova – misleći da će tako preživjeti – ja sam se, prezirući individualizam, opredijelio za kolektivnu varijantu. Za organizovani doček apokalipse na Rtnju. Iako je bilo prirodnije dočekati smak svijeta na Prokletijama, ali tamo nije bilo organizovanog dočeka. Vjerovatno zbog surovog ambijenta. Ljudi, ipak, žele u prijatnom okruženju dočekati posljednje trenutke.

Doček se mogao uplatiti preko žiralnog računa odjednom ili u nekoliko rata. Pošto sam do sada u životu sve plaćao odjednom potrudio sam se da i posljednji put bude tako. Nisam želio bilo kome ostati dužan. Gotovog novca nisam imao pa sam odlučio da isprodam namještaj. Dao sam oglas u novinama da prodajem namještaj za bagatelnu cijenu. Nije mi bilo do zarade, gledao sam da cijena namještaja pokrije troškove putovanja na Rtanj i da u punom iznosu platim organizatorima manifestacije. Jednom se u životu dočekuje smak svijeta.

Samo što prodaja nikako nije išla. Izgledalo je da od mog dočeka apokalipse neće biti ništa. Bilo je zainteresovanih za kupovinu, zvali su telefonom, čudili se da tako jeftino prodajem stvari, ali kada bi došli i pogledali inventar odustajali bi od kupovine, uz neubjedljive izgovore kako ne kupuju sebi nego roditeljima, kako treba da razmisle, kako će najvjerovatnije kupiti za koji dan ali ako se neko javi prije da ja slobodno prodam. I slična izmotavanja. U telefonskom razgovoru sa prijateljem opomenut sam da oni nisu kupci nego uhode, koje su došle da prikupe obavještajne podatke što će im biti od pomoći kada me jednoga dana opljačkaju. Nije mi bilo jasno o čemu se radi, sve dok me sutradan ljubazni glas nije upitao da li su u pitanju nove stvari. Odgovorio sam, takođe ljubazno, da za taj novac ne bi mogli kupiti ni malo kvalitetniju novu wc-šolju (i to bez vodokotlića).

Kupci su očekivali nove, a ne polovne stvari. Ali, kako je moguće da su povjerovali da će neko prodati novu trpezarijsku stolicu za samo dvije konvertibilne marke? Znam da je matematika teška nauka, ali toliko su valjda mogli da izračunaju. Pomogao sam se sa još nekim naukama kao što su psihologija i logika, ali odgovor za njihov iracionalizam nisam našao. Sve dok se nisam prisjetio politike. Već godinama na parlamentarnim i drugim demokratskim izborima narodu se nude nove stolice, udobnost i razne druge privilegije, nudi im se bolji život koji nikako da dođe, ali narod i dalje uporno vjeruje da će biti ostvareno ono što profesionalni prodavci magle nude. Objeručke prihvataju šarene laže. Ljudi vjeruju u ono u šta žele da vjeruju. Oni su željeli nove stvari i povjerovali su da ja nove stvari prodajem. O cijeni nisu preterano razmišljali. Što je i razumljivo. Gospodari njihove sudbine nikad nisu rekli koja se cijena mora platiti kako obećanja ne bi ostala samo mrtva riječ na predizbornim skupovima.

Nije mi preostalo ništa drugo, nego da proročanstvo drevnih Maja gledam na televiziji u direktnom prenosu, za što ovim putem optužujem politički establišment koji je dugogodišnjim sebičnim, priglupim i lažnim kampanjama odgojio generacije naivnih i lakovjernih, koji ne prihvataju ništa što je polovno. Ni po koju cijenu. Očigledno, više vole nove laži nego polovne istine.