„Evroatlantske integracije“ i srpske dezintegracije

(Novi Reporter, 23. 5. 2012)

Nakon izvjesne pauze, Bosna i Hercegovina ponovo u velikom stilu učestvuje u „evroatlantskim integracijama“. To je dovoljan povod da birokratska „kažnjenička bojna“, stacionirana u Briselu i Vašingtonu i nevoljno zadužena za BiH, živne i euforično skandira: „Hip, hip, hurray“. Predstavnici omiljene zemlje sa brdovitog Balkana nisu im se javljali baš često poslije opštih izbora krajem 2010. godine, pa su se u EU i SAD zabrinuli da im se nije šta desilo. Ali, nema razloga za uzbunu, jer, nekako s proljeća, ovlašteni zastupnici dejtonske tvorevine opet jurcaju s kraja na kraj planete. Ministar inostranih poslova Zlatko Lagumdžija bio je 18. i 19. maja u Londonu, na zasjedanju Evropske banke za obnovu i razvoj. Predsjedavajući Predsjedništva Bakir Izetbegović obreo se 20. i 21. maja u Čikagu, na samitu NATO-a, zajedno sa Lagumdžijom.

Aktuelni posjednik resora diplomatije išao je u Ujedinjeno Kraljevstvo da traži pare. Ili, preciznije, da obeća da će na domaćem terenu biti učinjeno sve, kako bi BiH dobila od EBRD-a „već odobrenih 528 miliona maraka“. Trenutni korisnik privilegija za „prvog među jednakim“ u ringišpilu sa tri mjesta skoknuo je do postojbine Al Kaponea vođen drugačijom motivacijom. Nije bilo razloga da domaćini kriju od njega novčanike kao zmija noge, pošto je Izetbegović junior samo htio da za nekoliko milimetara približi BiH „najjačoj brani protiv secesionizma“, što je nedavna definicija zapadne vojne alijanse iz usta ambasadora Turske u Sarajevu Ahmeta Jildiza.

Prenemaganje: Ali, osim tapšanja po ramenima, ni Zlatko ni Bakir nisu dobili ono po šta su otišli. Doduše, obećanja nije nedostajalo. Međutim, nagovještaji finansijske pomoći iz EBRD-a, kao i takozvanog početka implementacije Akcionog plana za članstvo u NATO-u (MAP), bili su praćeni uslovljavanjem. Od Lagumdžije se očekuje, ako ništa drugo, bar stabilna vlast na nivou BiH, kako bi evropski bankari sa sjedištem u Londonu znali kome daju novac. Zadatak za Izetbegovića je komplikovaniji, pošto mora da ubijedi političke sagovornike iz oba ovdašnja entiteta da urgentno riješe pitanje vojne imovine prema direktivama iz Čikaga, kako bi Bosna i Hercegovina u septembru ove godine startovala sa primjenom MAP-a, odobrenog 2010. i ostavljenog u stanju mirovanja, dok bezbjednosno interesantne nekretnine ne budu uknjižene „tamo gdje treba“.

U takvoj situaciji, obojici preostaje tek iščekivanje raspleta u vladajućoj šestorci, krajnje labavoj matematičkoj kombinaciji stranaka koje su početkom ove godine formirale izvršnu vlast na nivou BiH. A to „partnerstvo“ se ljulja, prije nego što je uopšte zaživjelo, i to zahvaljujući, prije svega, Stranci demokratske akcije. Jer, predsjednik SDA Sulejman Tihić sjetio se da do lokalnih izbora, predviđenih za 7. oktobar, nije ostalo mnogo vremena. Zato je naprasno zaključio da je prijedlog budžeta zajedničkih institucija premalen za njegovo shvatanje kapaciteta ove „države“, iako je 950 miliona maraka i previše za tu strukturu, uglavnom sastavljenu od beskorisnih agencija i sličnih parazitskih organa. Tu se ne završava lista Tihićevih povoda za prenemaganje, pošto se u sličnom demagoškom stilu usprotivio insistiranju iz Republike Srpske da se ukine zakon o pravima pripadnika tzv. Oružanih snaga BiH, koji je omogućavao tridesetpetogodišnjacima da idu u penziju. Naravno, ne na osnovu sopstvenih uplata u Fond PIO, već o trošku poreskih obaveznika.

Iako među ostalom petoricom aktera iz vladajućih stranaka postoji saglasnost da se budžet prihvati u postojećem obliku, a vjerovatno i da se koriguje bizarna greška iz bliže prošlosti, u vidu „mirovina“ za rashodovane soldate u punoj snazi - tako što novih slučajeva te vrste neće biti, dok će stari biti izmješteni u nadležnost dva entiteta - Tihić je na prošlonedjeljnom okupljanju šestorke, 17. maja u Mostaru, zategao uže do pucanja. Ipak, imajući u vidu dosadašnji kalkulantski tok Tihićeve političke karijere, pogrešno je vjerovati da je čelnik SDA spreman da ide do kraja i da prevede tu partiju u opoziciju. Po svoj prilici, već na zasjedanjima oba doma Parlamentarne skupštine BiH, 23. i 24. maja, biće izvjesno da će veliki „branioci bošnjačkih interesa“ naći modalitet da ne sruše budžet i da sačuvaju fotelje, a da najrealniju varijantu sa uzdržanošću, ali ne i napuštanjem glasanja, naivnim sljedbenicima objasne urnebesnom Tihićevom rečenicom: „Ko će onda braniti BiH, ako mi odemo iz Savjeta ministara.“

Harmonija: I u tom slučaju, na „braniku domovine“, gotovo identične Tihićevim rezonima, ostao bi Zlatko Lagumdžija. Ukoliko više ne bi mogao da trpi Tihićeve hirove, ali i egzibicije „svog“ člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, predsjednik SDP-a bio bi prinuđen da prevaziđe crveno-zelene animozitete i uspostavi određene aranžmane sa Bakirom Izetbegovićem. Dodirne tačke svakako imaju – niti je Izetbegović junior imun na novac po koji je Lagumdžija išao u London, niti je Zlatko gadljiv na NATO koji je Bakir prizivao u Čikagu. Naprotiv, prvom je jasno da će bez svježih i velikih svota iz inostranstva Federacija potonuti u bankrot, pri čemu nije naročita utjeha činjenica da ni RS ne pliva u blagostanju. Takođe, i drugi se potpuno slaže sa anadolskim sufliranjem o NATO-u kao „brani protiv secesionizma“ u BiH, pri čemu je potpuno nevažno to što u Republici Srpskoj niko relevantan trenutno ne potencira „separatističke“ ambicije. Za to je zadužen slovenački filozof neokomunističke provenijencije Slavoj Žižek, koji već godinama agituje za veliku Albaniju, a sada je spreman da to „kompenzuje“ ponudom spajanja Srbije i RS. Kao što je istraživačka služba američkog Kongresa (CRS) spremna da u tom slučaju predvidi bošnjački „vojni udar“ na Republiku Srpsku, ako bude „manjih i ograničenih sukoba“, odnosno, USA-NATO intervenciju, ukoliko se dogodi „široko rasprostranjeno nasilje“.

Kako RS reaguje na te apokaliptične prognoze? Paradoksalno, kada je relacija sa zapadnom vojnom alijansom u pitanju, slaže se sa Lagumdžijom i Izetbegovićem, mada to čini indirektno. Naravno, takvoj vrsti „harmonije“ nije sklona izrazita većina naroda u Republici Srpskoj, ali, jesu gotovo sve parlamentarne stranke iz RS, bilo da su iz vlasti ili iz opozicije. To čine na vrlo „suptilan“ način. S jedne strane, ističu da su za referendum o NATO-u, što svakako nije sporno. Ali, s druge strane konstatuju da BiH „ne bi smjela da uđe u NATO prije Srbije“, što je krajnje degutantna i notorno natofilska formulacija, koja sigurno ne spada u kategoriju vrhunskog političkog lukavstva, kako smatraju kreatori te sintagme. Prije se može okarakterisati kao retorička i etička splačina, kojom se ne „zamazuju oči“ najmoćnijim državama u NATO-u, već samo Srbima u RS, dok je matici - hronično „izgubljenoj u prevodu“, ali bar formalno vojno netralnoj - namijenjena „bratska“ poruka: „Ako mi tonemo, potonite i vi s nama“.

To nije jedina aktuelna „tačka spajanja“ političke scene Federacije i RS. Evo, recimo, šef SDP-a i lider SNSD-a složili su se u podršci Borisu Tadiću na predsjedničkim izborima u Srbiji. Zlatko Lagumdžija je najvjerovatnije u njemu prepoznao „branu secesionizmu“ u BiH. A Milorad Dodik? Možda alternativu Čedomiru Jovanoviću, s kojim je žučno polemisao u televizijskom duelu prije par mjeseci? Ili ipak ne, pošto LDP - ista ona organizacija u kojoj su trabunjali o „genocidnoj tvorevini“ - po svemu sudeći, nakon Tadićevog poraza na predsjedničkim izborima i aktiviranja svih mogućih varijanti DS-a za formiranje parlamentarne većine, ulazi u novu vladu Srbije? Bilo kako bilo, prvi čovjek Saveza nezavisnih socijaldemokrata mogao je da podrži koga hoće, pa i grotesku zvanu „Izbor za bolji život“. Ali, od predsjednika RS bilo je logično očekivati da ne favorizuje nikog u izjašnjavanju građana Srbije, jer, potenciranje srpsko-srpskih animoziteta, pogotovo kada se prelijevaju preko Drine, znači samo jedno - nacionalnu štetu. A ta kategorija bi, valjda, trebalo da bude znak „stop“ za nekakvu imaginarnu stranačku korist. Tu više nije bitna činjenica da je Tadić izgubio, a Nikolić dobio predsjedničke izbore – arbitriranje iz RS na izborima u Srbiji bilo je krajnje pogrešno u slučaju bilo kakvog raspleta.

Znači, u toj situaciji logike nije bilo. A tamo gdje prestaje logika, traje put BiH prema beskrupuloznom NATO-u i mitologizovanoj EU. Sa Zlatkom Lagumdžijom i Bakirom Izetbegovićem u Sarajevu, a bez Borisa Tadića u Beogradu. I, izgleda, sa novim značenjem sintagme „srpska posla“, kada je riječ o specifično shvaćenoj potrebi u RS da se bude dio obje priče – i „evroatlantskih integracija“ i srpskih dezintegracija.