Ni jare, ni pare, ili sve je to od lošeg vina

„Ja mrzim crne limuzine. Nikada nisam imao crnu limuzinu. Ja sam roker u duši, mene su nervirali budžovani.“

Mlađan Dinkić

Hladno je u cijeloj Srbiji, a naročito napolju. Na dan Svetog Trifuna, zaštitnika vinogradara, premijer Mirko Cvetković pokrenuo je inicijativu za smjenu skoro pa doživotnog ministra i najmlađeg Guvernera u istoriji NBS-e Mlađana Dinkića. Ministar Dinkić, koji je svojevremeno učestvovao u rekonstrukciji „Vršačkih vinograda“, skratio je proceduru dajući ostavku na mjesto ministra ekonomije te se povukao u svoj G 17 plus da razmotri situaciju i preduzme odgovarajuće mjere. Iako ovu aluzija na Svetog Trifuna i vinograde nikako ne treba shvatiti kao cinizam ili ironiju, jer sasvim je moguće da ova smjena predstavlja spas za ministra Dinkića zato što će „vruć krompir“ otići u nečije druge ruke i to u vrijeme kada se sve više govori o mogućem ekonomskom slomu države.

Opasno je petljati se u finansije, jer vam se može desiti da zaglavite PDV, ali dozvoliću sebi da kažem da su dva rokera obilježila petooktobarsku vladavinu, a da se ne zna koji je od njih dvojice predstavljao veću katastrofu za Srbiju. Da li iz osvete što je u Srbiji propao roken rol ili nečega drugog, Mitrovićeva „ružičasta televizija“ i Dinkićev „monetarni udar“ nastavili su ono što je započeto bombardovanjem od strane NATO pakta. NATO je Srbiju poklopio sa „pametnim bombama“, Mitrović glupim sadržajima, a Dinkić „ puzajućom inflacijom“ od koje Srbija nikako da se uspravi.

Opasno je petljati se u finansije, jer vam se može desiti da zaglavite PDV, ali dozvoliću sebi da kažem da su dva rokera obilježila petooktobarsku vladavinu, a da se ne zna koji je od njih dvojice predstavljao veću katastrofu za Srbiju.

Ministar se sa ovim sigurno ne bi složio. On tvrdi da je sve dobro urađeno i da nije do njega, već do SEKE i propasti najvećih banaka u Americi na šta on nije mogao da utiče. Ako ništa ne može mu su prigovoriti da ima loš muzički ukus za razliku od Borisa Tadića i Jelene Trivan, koji slušaju hrvatske limunade. Iako je pod znakom pitanja koliko je ministar Dinkić iskren i iskreno roker, jer je dobar prijatelj sa šefovima „Granda“ i piše pjesme za folkere kao što su Keba i Boban Rajović, a i ljubitelji cro-popa prilično su sumnjivi. Ako laže koza, ne laže rog. Na internetu imate snimak na kojem predsjednik Tadić zagrljen sa Šutanovcom pjeva „Sliku tvoju ljubim“, koja je inače dobra pjesma. Pjevaljka koja se čuje iz pozadine sigurno nije Severina i Boris Tadić ne lijepi hiljadarku na čelo ministra odbrane, nego mu je, iz fazona, trpa u džep. Samo im još fali Hanka Paldum i da zapjeva „Ja te pjesmom zovem“ pa da emocije propište na sve strane. Sve je to od lošeg vina što bi rekao Bregović.

Ali da se mi vratimo vinovniku naših gordih posrtanja za kojeg neki kažu da je uništio Srbiju više nego Austrougarska i da je zapadni trojanski konj za Srbiju. Naravno da ministar Dinkić nije mislio na tog konja kada je izjavio: „ Ja lično mislim da sam uradio mnogo više od drugih, možda sam i mnogo više počinjao stvari da radim, ali sam radio kao konj“. I naravno da je neosporno kako je Mlađan Dinkić izuzetno vrijedan, pedantan i marljiv čovjek što mu je urođeno, a nešto je od toga vjerovatno usvojio i od malih Japanaca sa kojima se u djetinjstvu družio u Parizu, samo za Srbiju bi sigurno bilo bolje da je bio malo aljkaviji i da je kasnio na posao.

Čovjek zbog kojeg se na fejsbuku oformila grupa „Dinkiću, dođeš nam još 1700 evra“, prvi put je „provalio“ Miloševićev režim još 1992. Godine kada je preko svoje komšinice koja je radila u Politici objelodanio kako elektrodistribucija „krade“ milione maraka od građana preko nekih navodnih revalorizacija. Sljedeće godine u Borbi izlazi njegov feljton o piramidalnim bankama, o poslovanju Jezde i Dafine, koji će predstavljati osnovu za knjigu „Ekonomija destrukcije“ u kojoj se bavi pomenutim bankama i hiperinflacijom.

Na samom početku knjige u razgovoru sa Monteskjeom njegov oponent Makijaveli kaže kako je posle političkog državnog udara neizbježan i finansijski udar što Mlađan Dinkić ostvaruje u praksi nakon petooktobarskog prevrata. Da je 5. oktobra ušao sa oružjem u NBS-e Dinkić negira i kaže kako su od naoružanja imali samo bubnjarske palice. Da ne voli oružje tvorac PDV-a otkrio je u „ Utisku nedelje“, emisiji u kojoj je gostovao svako ko nešto znači u političkom životu Srbije.

Dinkić :…gde svako treba da snosi odgovornost za svoje ponašanje, svako treba da bude nagrađen u skladu sa svojom odgovornosti, a oni koji muljaju i koji..njih prosto moramo polako da se otarasimo.

Bećković: Ajde da počnemo da im govorimo imena.

Dinkić: Pa da vam kažem nešto. Da sam ministar policije i da znam te stvari rekao bih imena. Ja se nikada nisam bavio tom oblašću.

Bećković: Je l’ bi voleli da ste Dačić?

Dinkić: Pa ne bih voleo, jer nije..ne uživam ja u tome. Ja nisam od onih koji, ne znam, vole oružje, čuda i tako..Ne, ja sam potpuno drugi. Ja volim muziku. Volim neke druge stvari.

Nakon zauzimanja Narodne banke Dinkić i drugi reformatori napravili su „veliko spremanje“ da bi, kako su tada tvrdili, od jedne inflacione ustanove napravili snažnu monetarnu instituciju. Zavedena je gvozdena disciplina, a svi dotadašnji rukovodioci u NBJ su otpušteni ili smjenjeni. Iako je ovo bio klasični politički obračun i revanšizam do krajnika, guverner Dinkić je obrazložio da je razlog za njihovo uklanjanje bilo to što su oni zabušanti, prevaranti i nestručni. Pošto se kadrovski ojačao, Dinkić je krenuo u promjene Zakona o NBJ, koje su rađene uz instrukcije MMF-a, dok su na drugoj strani konsultanti iz SAD obučavali ljude da nauče da pregledaju bilanse najvećih banaka. Prema Dinkićevim riječima, Milošević je dozvoljavao da se napravi i dobar zakon, ali je bio svjestan da njegov autoritarni režim neće dozvoliti njegovu punu primjenu.

Čovjek zbog kojeg se na fejsbuku oformila grupa „Dinkiću, dođeš nam još 1700 evra“, prvi put je „provalio“ Miloševićev režim još 1992.

Guverner Dinkić i eksperti usvojili su primjedbe MMF-a od najmanje četiri rečenice kojima će se definisati nezavisnost centralne banke.

MMF odužio Dinkiću tako što je na njegov rođendan 20. decembra 2000. godine vratio tadašnju Jugoslaviju u punopravno članstvo posle osam godina suspenzije, a priznata je i konvertibilnost dinara. Šest godina kasnije Dinkić je u Vašingtonu proglašen za „ ministra finansija godine u svijetu“, a iste mu je godine dodijeljena i titula „ Najevropljanina“ u oblasti ekonomije od strane Evropskog pokreta Srbije. Formulu uspjeha ministar je otkrio riječima: „ Najbolje je kad izbalansirate interese svoje zemlje sa interesima velikih sila i to „uklopite“ sa zahtevima MFI-ja, koji se pred vas postavljaju“.

Toliko što se tiče balansa, ali po pitanju bilansa stvari izgledaju sasvim drugačije. Guverner Dinkić svojim je revizionizmom pet najvećih državnih banaka, koje su raspolagale sa imovinom polovine srpskih preduzeća i određenim kapitalom, poslao u likvidaciju. Iako je on smatrao da su to propale banke, alternativa za ove banke bila je daleko pogubnija. Dinkić je omogućio osnivanje privatnih banaka sumnjivog kapitala koje će u narednim godinama zelenaškim kamatnim stopama ekonomski opustošiti Srbiju „otuđivši“, kako neki smatraju, barem dvadesetak milijardi dolara koje su iznesene iz države. Posljedica ovakvih i drugih bankarskih transakcija bilo je uvođenje zemlje i njenih građana u dužničko ropstvo. Za posao oko likvidacije banaka guverner Dinkić smatra sebe i svoje uske saradnike najzaslužnijim, iako kaže da je imao potpunu podršku tadašnje Vlade uz opasku da je premijer Đinđić u najtežim trenucima bio u Dubaiju. Sem likvidacije banaka ministru Dinkiću se „stavlja na teret“ i posao oko prodaje Nacionalne štedionice, prodaja „Sartida“ za male pare, uporno odbijanje gasnog sporazuma sa Rusijom, obmanjivanje građana u vezi sa podjelom besplatnih akcija itd.

Pošto je razotkrio i razobličio „ekonomiju destrukcije“, ministar Dinkić je pokazao kako izgleda „destrukcija ekonomije“ o čemu je na ovom sajtu pisao uvaženi profesor Jovan B. Dušanić. Da je ministar Dinkić destruktivan, makar to bila i smišljena destrukcija vođena političkim razlozima, pokazuje i rušenje ili pokušaji rušenja Vlada koje je formirao sa svojim koalicionim partnerima. Prvo je u jesen 2003.godine, doduše kao opozicija, žestokom kampanjom srušio Vladu čiji je premijer bio još jedan vinovnik i vinogradar Zoran Živković, koji se kasnije žalio na sudbinu kojoj je kumovao ministar Dinkić i njegovi zakoni. Pa je rekao: „Ja sam 500.000 evra dobio jednom u životu, a trideset godina ću proizvoditi vino i plaćati PDV. To je jednostavna računica“.

Nakon zauzimanja Narodne banke Dinkić i drugi reformatori napravili su „veliko spremanje“ da bi, kako su tada tvrdili, od jedne inflacione ustanove napravili snažnu monetarnu instituciju.

Kasnije će Mlađan Dinkić nastaviti sa „politikom rušenja“ kojom se koristio da bi ucjenjivao koalicione partnere, pa je tako 2006. godine sa ostalim ministrima iz svoje stranke potpisao blanko ostavke koje bi bile aktivirane u slučaju da se do oktobra ne nastave pregovori o pridruživanju Srbije Evropskoj uniji. Pošto pregovori nisu nastavljeni ministar finansija u prvoj vladi Vojislava Koštunice podnio je ostavku što je rezultovalo vanrednim izborima. Ni DS nije bolje prošao sa Dinkićem. Zbog neslaganja oko energetskog sporazuma sa Rusijom ministar je najavljivao mogućnost rasturanja koalicije. Da će istupiti iz Vlade prijetio je u junu 2009, jer je za njegovu stranku bila neprihvatljiva saradnja sa SNS u beogradskim opštinama Zemun i Voždovac.

Zato prilično apsurdno djeluje ovo podržavanje aktuelne Vlade od strane ministra u momentu kada ga premijer Cvetković smjenjuje, kada se zna da je Dinkić i zbog manjih nesporazuma bio spreman da je sruši. Da ne namjerava da ruši vladu ministar Dinkić, potvrđuje riječima: „To su stara politička podmetanja i besmislice. Da sam hteo da rušim vladu u kojoj sedim, sigurno ne bih predložio veoma kvalitetnog kandidata za Ministarstvo zdravlja. Potpuno je jasno da ne razmišljam o rušenju koalicije.“ Doduše, to je rečeno nekoliko dana prije smjene dok je ministar još uvijek sjedio u Vladi, ali je i posle smjene rekao da će podržavati Vladu premijera Cvetkovića. U posljednje vrijeme ministar je često kritikovao rad Vlade i najavljivao krupne promjene i preokrete. Biće da je propala prodaja „Telekoma“, jer da nije ne vjerujem da bi ministar Dinkić nešto tu zakerao i prigovarao.

Aktuelni sukob unutar koalicije podsjeća na priču o kokoški i jajetu. Da li je sve počelo još prošle godine kada je predsjednik Tadić prozvao predstavnike krupnog kapitala, za koje se pretpostavlja da su sa Dinkićem vezani pupčanom vrpcom, da dio svog bogatstva vrate društvu, a što je ministar ekonomije elegantno zaobišao rekavši da mu niko nije sopštio konkretan prijedlog o tome, ili zbog zahtjeva ministra za povećanjem plata javnim funkcionerima sredinom novembra? Ili je do razlaza došlo zbog ministrove antologijske izjave kako je na predsjedničkim izborima 2008. godine obećao 1.000 evra besplatnih akcija samo zbog toga da bi Boris Tadić pobijedio Tomislava Nikolića? Sukob je kulminirao kada je ministar Dinkić bez dogovora sa partnerima u Vladi potpisao ugovor sa slovenačkim „Gorenjem“ o gradnji fabrike u Zaječaru, a Vlada odbila da raspravlja o odobrenju subvencija investitorima da bi se nastavilo svađom oko toga ko kontroliše tokove novca u Srbiji. Ispade da se ministarstvo ekonomije posvađalo sa ministarstvom finansija zbog Slovenaca, a epilog je bio smjena ministra Dinkića.

MMF odužio Dinkiću tako što je na njegov rođendan 20. decembra 2000. godine vratio tadašnju Jugoslaviju u punopravno članstvo posle osam godina suspenzije, a priznata je i konvertibilnost dinara.

Frontmenu „Pdv orkestra“ mnogi su, a naročito Valjevci, zamjerili zbog premještanja planiranih investicija iz Valjeva u Zaječar što ministar Dinkić negira optužujući ministra finansija Slobodana Ilića da je obmanjivao javnost u želji da ga politički diskredituje i da ga Valjevci zamrze. Kako on reče, Ilić je lagao da su on i G-17 oteli investitore Valjevu i da je prava istina da „Gorenje“ nije ni planiralo da gradi fabriku veš-mašina u tom gradu. Da li je bilo „zločina s pedumišljajem“ teško je dokazati, ali je izvjesno da je lider Ujedinjenih regiona Srbije koristio budžetska sredstva kako bi finansijski pomogao gradove gdje su gradonačelnici članovi pomenute stranke (Loznica, Kragujevac) koja se temelji na antibeogradskom raspoloženju i od otpora prema glavnom gradu politički profitira. Ministar Dinkić je na optužbe odgovorio kako on ne zloupotrebljava državni novac u svrhu političke promocije i da državne subvencije ne troši za svoj stranački marketing.

Ministar Dinkić najbolji je primjer kako se od neznanja ili bolje reći pogrešnog znanja može napraviti kapital, prije svega politički, a bogami i onaj u imovinskoj kartici, iako Dinkić za kupovinu novoga stana najviše treba zahvaliti najnovijem Zakonu o informisanju iniciranom od strane G 17 plus koji mu je omogućio da u vrlo kratkom roku naplati osam sudskih presuda za što bi običnom građaninu prema dinamici donošenja presuda trebalo nekoliko života. Zanimljivo je i to da se većina političara nastanjuje sve bliže aerodromu što može, a i ne mora ništa da znači.

Zato prilično apsurdno djeluje ovo podržavanje aktuelne Vlade od strane ministra u momentu kada ga premijer Cvetković smjenjuje, kada se zna da je Dinkić i zbog manjih nesporazuma bio spreman da je sruši.

Ostaje otvoreno pitanje šta će se desiti sa aktuelnom Vladom? Da li će se pjevati Bajagina „Pada vlada“ ili neka druga pjesma ostaje da se vidi. Kako stvari izgledaju to više ni Meri Vorlik ne sastavi. Što se tiče sada već bivšeg ministra Dinkića za razliku od prosječnog građanina on ima nekoliko života. Sa Dinkićem se nikada ne zna. Taman pomisliš da je kraj, a ono krene ponovo. Vjerujem da ima onih koji bi se složili sa mišljenjem da bi odlazak Dinkića bio mali korak za njega, a veliki za Srbiju. Što se tiče rezultata njegove dugogodišnje finansijske politike, oni su takvi da nema ni jareta, ni para, a situacija okolo eks-ministra podsjeća na onu iz serije „Kamiondžije“ kada je inkasant došao kod Živorada Jarića Jareta da mu zbog dugova plijeni kuću koja je bila pod hipotekom:

Jarić: Da l’ bi to moglo malo da se prolongira znate... imo sam neke  investicije nepokrivene pa sam se tu malo prenaprego, pa ako  bi moglo to malo da se rastegne ovako, to bi mi jako dobro došlo?

Inkasant: E, pa, trebalo je o tome ranije da mislite Jariću kad ste se zaduživali i trošili, a ne sad kad treba da se vraća.