Kulturna politika | |||
Sad bi da nam uzmu i pismo |
![]() |
![]() |
![]() |
utorak, 04. decembar 2012. | |
Zapaženo je i izlaganje jedne članice Akademije, koja je utvrdila da se u predgovoru “Dubrovačkog ćirilskog molitvenika” koji je Srpska kraljevska akademija objavila 1938, knjiga označava kao srpska, ali da se i kaže kako je “Molitvenik” napisan zapadnom ćirilicom, kojom su se služili katolici i muslimani.
Naši jezički stručnjaci zasad se nisu oglasili. Ili za njih još važe pravila iz doba bratstva i jedinstva ili jednostavno smatraju da je naučni skup u HAZU ispod svakog stručnog nivoa i da na njega ne treba trošiti vreme i energiju. Samo da ne bude kasno kad se ova “naučna” otkrića podmetnu zapadnim lingvistima, a oni ih svesrdno prihvate i prošire. Pošto je skup u HAZU bio posvećen objavljivanju prve knjige u Dubrovniku ćiriličkim hrvatskim pismom, možda nije naodmet pogledati jednu sliku Dubrovnika i njegovog stanovništva, istina, ne iz 1512. godine, već sa kraja 19. veka, koja se dobija listanjem nekoliko strana “Dubrovnika, kalendara za prostu 1898.” Štampan je taj kalendar u Dubrovniku kao “Izdanje i naklada Srpske Dubrovačke Štamparije A. Pasarića.” Urednik je bio Antun Fabris, dubrovački Srbin, katolik. Kalendar je donosio književne priloge, tekstove iz istorije, kulture i politike. Za ovu priliku, najzanimljiviji prilog u “Kalendaru” je “Nekoliko statističkijeh podataka o Dubrovniku”. Iz njih saznajemo najpre da, po popisu od 31. decembra 1890, “općina dubrovačka ima prostora 36,26 kvadratnih kilometara, a stanovništvo broji 11.177. Općina dubrovačka sastoji od 15 odlomaka”, od Dubrovnika do Plata, Sledi zatim podatak:” Stanovništvo po vjeroispovedanju. Rimo-katolika ima 10.327, pravoslavnih 546, 1 unijat, 15 luteranskoga obreda,reformiranoga obreda 206, Jevreja 76, Muhamedanaca 2 i bez ikakve vjero-ispovjedi 1”. Iz pregleda: “ Po naobrazbi”, vidi se koliko je stanovnika spadalo u kategoriju “vješti čitanju i pisanju”, koliko “vješti samo čitanju” a koliko ih je “koji ne znaju čitati ni pisati”. Tu su i podaci koji nas najviše zanimaju: “Po jeziku (govoru u kući) od Dubrovnika do Plata. Srpski jezik govori 9713 stanovnika, talijanski 716, slovenski 19, ruski 2, češki 52, poljski 6, njemački 285 i mađarski 384. Statistika “Po manama”, daje broj slepih, gluvonemih, mentalno poremećenih... dok u Primjedbi na kraju statičkih podataka piše: “U popisu stanovništva od godine 1890 ubrojena je i vojnička posada, koja je te godina brojila 786 ljudi. Protestante, kao Nijemce i Magjare treba ubrojiti ondašnjoj posadi.” Šta pokazuju statistički podaci “po govoru u kući”? Da Hrvati nisu znali ime jezika kojim govore pa su ga pogrešno nazivali srpskim ili da su u Dubrovniku krajem 19. veka Srbi katoličke vere bili više nego ubedljiva većina. A da li je sastav dubrovačkog stanovništva 1512. godine, kada je štampan “Dubrovački ćirilski molitvenik”, bio drukčiji, to bi bilo neophodno utvrditi. Da završimo anegdotom koja se pripisuje Jovanu Jovanoviću Zmaju, a gotovo ponavlja statistički podatak iz “Kalendara”. On je prilikom boravka u Dubrovniku (verovatno 1893, kada je prisustvovao otkrivanju spomenika Ivanu Gunduliću), dok je prolazio Stradunom, upitao nekog mladog prolaznika gde je srpska crkva, na što je dobio odgovor: “A moj gosparu, ovdje su Van sve crkve srpske, biće da vi pitate za pravoslavnu?” |