Sa Lukovićem na teferiču

Kad god nabasam na neki tekst sa E – NOVINA, koji potpisuje njihov čuveni kolumnista, prisjetim se Markiza de Sada. Nije to samo 365 dana Sodome i Gomore, nego mnogo, mnogo više. Traje to od kad nadahnuti roker piše kolumne. Sve se svodi na zlostavljanje. Dok piše o zlostavljanju muslimana u prošlom ratu, osvetničko pero i neimar subverzivne, podzemne misli, mentalno zlostavlja Srbe. Sadomazohizam za početnike. Sadističkog iživljavanja ima na pretek, a mazohizam je u tome što ostrašćeno pero uporno godinama živi sa narodom koji ima „genocidne namere“ i čiji su „fašistički koreni“ zgotovili  genocid. Otvoreno smo društvo, svako može slobodno da se kreće i da ide tamo gdje misli da će se osjećati dobro. Ali ne, on ostaje ovdje da se samomuči.

Bez obzira na kilavo ljeto, ono malo Srba što ima viška para odlazi na more. I dok se malograđanski mentalitet seli na Sredozemlje, buntovni kolumnista, raspamećen zbog srpske ravnodušnosti spram zločina, demonstrativno i teatralno, teleportira se glavom i bradom na stratište. Juli mjesec je kao stvoren za viktimizaciju. Dobra prilika za politikante svakojake fele da se okoriste instrumentalizacijom patnje i narativizacijom tuđe nevolje.

Ako pri tome padnu neki ćevapčići, punjene paprike, i neizbježna teletina, kud ćeš bolje? Dok se nestašni stomak suočava sa pivom i telećom čorbom, odgovorna glava se suočava sa prošlošću. Tema je memorijalna. Zločini „krvoloka“ Ratka Mladića i njegovih „raspomamljenih četnika“. Kolumnista se užasava malograđanštine, ali ovo čavrljanje o zločinima uz teleću čorbu i ćevape podsjeća na malograđane. Na one što u sigurnosti doma svoga uz nedjeljni ručak čitaju crne hronike. Za apetit i probavu dobro dođe malo strave i užasa. Te tako i društvo na teferiču. Srbi su na jelovniku. Apetiti su porasli dok ih vladajući trijumvirat nabija na evroatlanski kolac.

Ali nije bilo lako doći na lice mjesta. Da bi došao na teferič dobri duh Balkana i samopotvrđeni čovjek u zlom vremenu morao je da se suoči sa tradicionalno nepristupačnom šumskom okolinom i „domorodačkim stanovništvom“ prilično nezainteresovanim za „slučajne prolaznike“. „Nervozni domorodac koji nosi gajbice piva“ jedva odgovara na pitanje u kojem pravcu treba da se ide da bi se došlo do mjesta Klotjevac „gdje je masakrirano stanovništvo i uništen svaki trag života“. Nikakvih znakova nema pored puta kilometrima. Biće da  je neko uklonio table, a jedna, zaboravljena, valjda, u žurbi, vrlo je sumnjiva. Moguće namjerno ostavljena da zbunjuje putnike namjernike, jer „Šumska je to, kod njih znaci ne služe da nađeš ono što tražiš, već služe da te sjebu i da nikad ne nađeš ono ka čemu si krenuo“.

Što se tiče „znakova pored puta“, Čvorović iz E – novina nije omanuo. Srbi su ih sklonili na sigurno mjesto. Vjerovatno u crkvu sa pogledom na tenisko igralište, koja je iznikla usred šume. I još vjerovatnije da su na tu ideju došli čitajući knjige Ive Andrića. Prosta logika. Znakove pored puta niko neće tražiti u crkvi. Pop koji igra tenis ne može biti istog mentalnog sklopa kao „domorodačko“ stanovništvo. Savršeno maskiranje masakra.

Ono što mu Đura (Goran Necin) nije šapnuo, a trebalo je, i što vrli kolumnista nije provalio, a morao je, jeste to da se onaj „nosač gajbica“ nikako nije slučajno zatekao na njihovom putu. Taj, naoko nervozni, trgovački pomoćnik okorjeli je specijalac obavještajne službe Republike Srpske, podmetnut da daje lažne informacije i šalje ljude lijevo, umjesto desno. Dok se dvojac iz elektronskih novina odmarao u Bajinoj Bašti i jeo šopsku salatu, ovaj je lažni pomoćnik trgovca prebačen helikopterom na odredište iz centra koji se nalazi na nepoznatoj lokaciji. A sve zbog toga da omete kolumnistu na njegovom istorijskom putu dokazivanja srpske krivice. Priča dostojna filmske industrije.

Uprkos nepristupačnom terenu, prljavim operacijama tajne obavještajne službe i znakovitim aktivnostima podmuklog lokalnog klera, dvojac bez kormirala doplovio je na odredište. Uz put su se slikali pored nekoliko provalija da bi pokazali čitaocima kakve su ih sve opasnosti vrebale na putu. Zbog skretanja u lijevo nisu došli do pomenutog Klotjevca, nego do Memorijalnog centra u Potočarima. Divlja priroda i nježno, ali samo prema muslimanima, srce, bio je uobičajno zgrožen. Napravljeno je nekoliko slika koje govore više od 8000. riječi. Na jednoj od njih kolumnista liči na de Sada nakon što su umjesto njega objesili Robespjera. Njegov je zadatak razobličavanje srpskog moralnog društva. Na slici su dva spomenika. Jedan je spomenik žrtvama u Srebrenici, a drugi je spomenik autošovinizmu.

Nakon slikovitog prikaza kolumnista u pismenoj formi najavljuje smrt genocidu. U cilju fašizacije srpskog društva Srebrenicu izjednačava sa Gernikom. U opuštenoj atmosferi Ljetne škole razgovara se o „nezapamćenom julskom genocidu 1995.g.“, tj. „o svemu: o pravdi, o zločinu, o odgovornosti, o ratu, o pomirenju, o budućnosti“.  Brutalno se manipuliše žrtvama. Prisutni su profesori sa američkog i australijskog univerziteta, doktori nauka, studenti iz Poljske, BiH, Češke, Makedonije i zgodna i šarmantna Paulina. Sve se odigrava „usred Memorijalnog centra, dva metra ispod zemlje u skromnoj, maloj dvorani, savršenoj za diskusije.“ Evroatlansko podzemlje na djelu. Jede se i pije. Usta puna ćevapa, Dodika i Tadića. Tako se nekako završava još jedna lukovština samoprozvanog političkog zastupnika srebreničkih žrtava.

U komentarima na tekst odaje se priznanje kolumnisti za izdajništvo, kao da je u današnjoj Srbiji velika hrabrost i postignuće biti izdajnik. Kad imate izdajnike na vrhu, oni na dnu gube na cijeni. Da ne bi ostao nedorečen preporučio bih kolumnisti da sljedeći put ode na domjenak u Dubrovnik. Da tamo uz lignje, ostrige i vino razglaba o kulturocidu koji napraviše srpski vandali. Dubrovnik je deset dana jahanja udaljen od Srebrenice. Bila bi velika avantura za kolumnistu konjem proći kroz, kako to njegov prijatelj Emir Suljagić reče, okupiranu teritoriju.