Deset politički korektnih zapovijesti

Kada pogled na geografsku kartu bivše Jugoslavije spustiš za pedalj u smjeru jugoistoka, o, vječni „remetilački faktoru“, opusti se dok gledaš kadrove na BHT-u koji te tjeraju da zuriš u kalendar i uvjeriš se da se nisi ponovo vratio u 1992. godinu. Samo bez panike, pošto Sulejman Tihić ima najbolje namjere kada najavljuje „obnovu sukoba“ u Bosni i Hercegovini ako Kancelarija visokog predstavnika podigne sidro iz hipi-komune na obalama Miljacke. Ne luduj i ne pronalazi u javnim ćuškama koje je Haris Silajdžić dijelio komesaru za proširenje Evropske unije Oliju Renu ogoljene elemente primitivizma, bahatosti i ludačke samouvjerenosti lika ubijeđenog u spremnost polovine planete da svojski zalegne iza njegovih stupidarija. Znaj da je Silajdžićevo insistiranje da bezlični Finac prizna kako ne smije označiti oficijelnu Banjaluku kao kreatora svih ovdašnjih gadosti samo posljedica plemenitih pedagoških ambicija bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Majka mu stara, krajnje je vrijeme da se locira glavni uzrok zla – namjera RS da „otvara predstavništva po svijetu“, umjesto da zatvori i postojeće sopstvene institucije na domaćem terenu. Zato bi Ren morao da drži zatvorenu gubicu prije nego što pokuša da prepozna „noćnu moru“ na metar pored sebe, a ne par stotina kilometara sjevernije.  

Ptica grabljivica: Ne ljuti se, sinji kukavče, na visokog predstavnika Miroslava Lajčaka ukoliko ti se učini da nikada nije bio niži, nego kada se smušeno osmjehivao pored Senada Hadžifejzovića u „Hajatovom“ dnevniku i pokušavao da eskivira njegovo verbalno zavrtanje ruke radi priznanja da treba da nastavi tamo gdje se Atif Dudaković zaustavio uoči potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Ne pomišljaj, nesrećniče, na mogućnost da su stvarni bosovi OHR-a američki ambasador Čarls Ingliš i formalni rezervni igrač sa Lajčakove klupe Rafi Gregorijan. Ne vjeruj ako ti kažu da oni hoće da lične fiks-ideje i frustracije uobliče kao globalnu volju „međunarodne zajednice“, u periodu potpune obuzetosti oba krila vašingtonske ptice grabljivice kolapsom berzanskog sistema, agonijom u Iraku i predstojećim predsjedničkim izborima. 

Shvati, osobo manja od makovog zrna, da su narodne vlasti iz Podgorice i Skoplja potpuno samostalno donijele odluku o priznanju „nezavisnosti“ Kosova. Toliko si konfuzan da si se usudio posumnjati u nepobitnu činjenicu – Milo Đukanović i Nikola Gruevski bolje od samih Srba znaju šta je dobro za njih. Za zgražanje je tvoja tlapnja da je premijer Montenegra tim činom htio kupiti bar još jednu deceniju slobode i razmetanja u bogatstvu stečenom pomoću svih mogućih poslova iz repertoara Koza nostre. Kada ti to bude jasno, nećeš fantazirati o tome da je od crnogorskog podilaženja Hašimu Tačiju jadnija i bjednija jedino želja balavaca iz VMRO da zadovolje apetite drugog Tačija, Menduha, tako što će mu ponuditi hranu sa susjednog, a ne sa svog stola. I daj, ohladi već jednom sa glupavim šatroistorijskim analogijama! Šta razumno ljudsko biće može pronaći u podudarnosti, prema kojoj je 9. oktobra 1934. Vlado Černozemski ubio kralja Aleksandra Karađorđevića, a na isti datum, 74 godine kasnije, organizacija zasnovana na njegovim idejama uputila mlaz pljuvačke na sve što povezuje Makedonce sa nekakvom „pravoslavnom braćom“?
Kada prođeš kroz čitav taj niz lekcija i konačno budeš prevaspitan, imaćeš pravo na poneku privilegiju. Čovječuljče pred televizorom, buni se koliko hoćeš zato što Ramuš Haradinaj ispija viski na slobodi, a Milan Martić robija 35 godina. Ali, ne zaboravi da se još oporavljaš od „teorije zavjere“ i ne iskorištavaj dobru volju terapeuta, raspredajući zbog čega je milicioneru iz Knina pripisano učešće u „udruženom zločinačkom poduhvatu“, a ratni ritam bubnjara iz Zagreba, Sarajeva, Podgorice, Prištine i Skoplja još nema odgovarajuće ime? Nećeš valjda povjerovati vlastitim očima i pomisliti da se upravo od tebe očekuje da završiš ispod „Orijent ekspresa“ koji kupi putnike na tim stanicama? Ukoliko odoliš tom iskušenju, bićeš spasen i shvatićeš zašto je Marti Ahtisari dobio Nobelovu nagradu za mir.  

(tekst je objavljen u banjalučkom nedeljniku Novi Reporter)