Bura u čaši vode

Prije dvije godine, predstavnici zapadnih centara moći u Bosni i Hercegovini zasipali su političare i stanovnike Republike Srpske i Federacije konstantnim medijskim porukama da je neophodno usvajanje takozvanog aprilskog paketa ustavnih promjena. Taj poduhvat doživio je neslavan kraj. Sada su stranci navodno prepustili posao sporazumijevanja domaćim stranačkim liderima, pa će naredni mjesec opet proteći u znaku zaglušujuće tutnjave o novom «reformskom paketu». Već su se profilisala dva ugla posmatranja, pa se može čuti, zavisno od percepcije, da bez posljednjeg kontroverznog «paketa» nema prosperiteta ili da je osmišljen u krugu samih jahača apokalipse. Oba garda su, naravno, daleko od realnosti.

Poslije neuspješnog pokušaja da dva zakona o reorganizaciji policijskih struktura dobiju zeleno svjetlo po hitnom postupku u Parlamentarnoj skupštini BiH, sljedeća seansa sa identičnim dnevnim redom zakazana je za 3. april, kada je riječ o Predstavničkom vijeću, odnosno, za 7. april, u slučaju Vijeća naroda. Šta da se radi, sudbinu Rimske imperije određivale su martovske ide, a blisku prošlost, sadašnjost i doglednu budućnost Bosne i Hercegovine definišu «aprilski paketi». Možda je teško snaći se u lavirintu birokratske pameti i dokučiti njenu sklonost da kolekciju nekoliko desetina amandmana iz 2006. nazove po predmetu od kartona, ali nije komplikovano shvatiti istinitost Hegelove sintagme o tendenciji istorije da se ponavlja, pri čemu je prvi put, u Cezarovo doba - tragedija, a drugi put, u postdejtonskoj tvorevini na Balkanu - farsa.

Drugorazredni organi

Kakve promjene su predviđene prijedlozima Zakona o Direkciji za koordinaciju policijskih tijela i o agencijama za podršku policijskoj strukturi BiH, te Zakona o nezavisnim i nadzornim tijelima policijske strukture Bosne i Hercegovine? U tim dokumentima nema nikakvih spektakularnih zaokreta u odnosu na dosadašnje stanje. Prema prvom prijedlogu, u BiH bi, osim već pomenute Direkcije, bile uspostavljene tri agencije: za forenzička ispitivanja i vještačenja, za školovanje i stručno usavršavanje kadrova i za policijsku podršku. Njihov opis poslova jasan je iz naziva, a djelokrug nadležnosti Direkcije za koordinaciju sadrži član 6, gdje se pominje uloga tog organa u komunikaciji i saradnji policijskih tijela BiH, u istoj relaciji sa odgovarajućim inostranim i međunarodnim strukturama, u dnevnom objedinjavanju bezbjednosnih informacija ili u organizovanju fizičke i tehničke zaštite lica i objekata na nivou BiH. Direkcija, kao i agencije, definišu se kao upravne organizacije u okviru već postojećeg Ministarstva bezbjednosti Bosne i Hercegovine. Drugim aktom planirano je formiranje Nezavisnog odbora i Odbora za žalbe građana pri Parlamentarnoj skupštini, kao i Odbora za žalbe policijskih službenika u sastavu Savjeta ministara BiH. Nezavisni odbor bi, u suštini, vodio kadrovsku politiku u zajedničkim policijskim tijelima, znači, isključivo na nivou BiH, dok je sfera djelovanja ostala dva organa jasna i u ovom kontekstu ima drugorazredni značaj.

Najvažniji detalj u ovoj priči jeste činjenica da raniji glavni razlozi spoticanja – (ne)postojanje entitetskih ministarstava unutrašnjih poslova i njihov stepen ovlašćenja, uz geografski raspored policijskih regija, ovoga puta uopšte nisu bili u opticaju. Šest vladajućih partija iz RS i Federacije krenule su u realizaciju zamisli o usvajanju dva zakona poslije saglasnosti da će ta sporna pitanja biti predmet rasprave tek kada bude uobličen ustavni aranžman o budućem uređenju i teritorijalnoj organizaciji zemlje.

Kasnije se iz tog dogovora, naznačenog u Mostarskoj deklaraciji, povukla Stranka demokratske akcije. U protivljenju predloženim zakonima o policiji, njoj se pridružila Socijaldemokratska partija Zlatka Lagumdžije, dok su u pozitivnom stavu istrajali predstavnici Saveza nezavisnih socijaldemokrata, Partije demokratskog progresa, Hrvatske demokratske zajednice BiH i HDZ-a 1990.

Da je ostalo na tome, postojao bi nedvosmislen utisak da usvajanje dva zakona odgovara srpskoj i hrvatskoj strani, a da nikako nije u interesu bošnjačkih maksimalista. Međutim, određena doza konfuzije pojavila se nakon negativnog stava Srpske demokratske stranke, ali i zbog kolebljive pozicije Stranke za Bosnu i Hercegovinu, koja pokušava da koriguje svoje prvobitno pristajanje insistiranjem na ispraznom amandmanu sa naglašenim demagoškim prizvukom.

Iako su te okolnosti dovele do jednokratnog odlaganja parlamentarnog izjašnjavanja o zakonima, postoji više razloga da se vjeruje da će do prve sedmice u aprilu biti postignut dogovor između SNSD-a i SBiH da se u prelazne i završne odredbe predloženih akata unese određena intervencija bez pretjerane težine, te da se okupi skupštinska većina u oba doma za usvajanje dvočlanog policijskog «paketa». Prepreka u vidu Komisije za bezbjednost i odbranu, gdje je odnos glasova među pristalicama i protivnicima «reforme» izjednačen, može da bude zaobiđena famoznim hitnim postupkom.

Original i kopije

U svakom slučaju, bura u vezi s tim pitanjem odvija se u čaši vode. Sa stanovišta interesa RS, na vidiku nema bitne štete zbog eventualnog usvajanja dva zakona o policiji. Potencijalna korist sadržana je u očiglednoj kupovini vremena. Tema koja je ne tako davno bila izvor krupnih muka za nekoliko vlada u RS bila bi gurnuta pod tepih, bar do početka sljedeće godine, jer je malo vjerovatno da će poslodavci Kancelarije visokog predstavnika iz Brisela i Vašingtona potencirati polemiku o ustavnim promjenama u godini lokalnih izbora u BiH. Poučeni su iskustvom od prije dvije godine, kada im je potres zbog «aprilskog paketa» otežao dirigovanje političkim tokovima zemlje, a podsjećamo da su upravo ustavne promjene, kako sada stoje stvari, preduslov za drugu, ozbiljniju fazu reorganizacije policije.

Za entitet između Trebinja i Novog Grada ne bi se dogodilo ništa tragično ni kada bi zakoni o policiji, nekim čudom, propali u Parlamentarnoj skupštini. Poreski obveznici u RS uštedjeli bi dio finansijskih sredstava neophodnih za funkcionisanje određenog broja kancelarija u Sarajevu, koje nemaju specijalan razlog za egzistenciju, osim ako se pod tim ne podrazumijeva uporna i patološka želja bošnjačkih partija za gomilanjem što više ustanova sa «državnim» predznakom. Određene loše posljedice osjetile bi samo pojedine stranke, pošto SDS nije izabrao uvjerljiv povod za ponovno otkrivanje vlastitog opozicionog identiteta, našavši se u istoj koloni sa nacionalno euforičnim tandemom Tihić – Lagumdžija.

S druge strane, Silajdžićev uticaj među Bošnjacima, bez obzira na rasplet, biće dodatno ruiniran, što je, opet, povod za relaksiranost u RS. Iako je taj vuk u posljednjih nekoliko mjeseci napadno pokazivao svoju jagnjeću kožu, to nije činio zbog naprasne spoznaje da su ataci na srpsku teritorijalnu formaciju u BiH besmisleni, već zato što je ozbiljno shvatio signale iz EU i SAD da bi mogao da bude uklonjen sa političke scene zajedno sa premijerom RS Miloradom Dodikom. Rast SDA i SDP-a na račun pada rejtinga Stranke za BiH nije toliko zabrinjavajući trend, pošto su Silajdžićevi politički konkurenti tek blijede kopije koje teško mogu da dosegnu kapacitet i domete originala, «prljavog Harija», u pokušajima destrukcije Republike Srpske.

Poslije svega, bilo bi suvislo konstatovati da će strani faktor primijetiti «konstruktivnost» glavne struje srpske i hrvatske politike u BiH i da će se nagrada za «kooperativnost» sastojati u tome da će Republiku Srpsku i tri kantona u zapadnoj Hercegovini ostaviti na miru, bar na izvjesno vrijeme. Ali, taj milje najčešće se ne ponaša u skladu sa logikom, jer je očigledno da će istovjetno pozicioniranje OHR-a, Srba i Hrvata u aktuelnoj epizodi policijske serije izgubiti težinu u izvještajima ambasadora zapadnih država svojim centralama nakon prvog jeftinog štosa sa bošnjačkim potpisom.

Federalni MUP, u izjavama poznavalaca situacije s razlogom nazvan virtuelnom institucijom i najslabijim bezbjednosnim nivoom u tom entitetu, odjednom je prevazišao sebe i uhvatio četvoricu terorista koji su planirali, prema providno plasiranim glasinama, da smaknu, ni manje, ni više, nego američkog predsjednika DŽordža Buša tokom predstojeće posjete Zagrebu.

Ali, kada takve «locira» organ sa neograničenom tolerancijom za slobodno kretanje neformalnog bataljona bivših i budućih mudžahedina iz arapskih zemalja po BiH, onda je svaka skepsa utemljena.

Na sličan način, zasnovana je i sumnja da je simulacija velikog truda pred šefovima jedini razlog zbog čega predstavnici «međunarodne zajednice» u Bosni i Hercegovini podržavaju dva zakona o policiji i ističu da će to biti najvažniji uslov za potpisivanje, blago rečeno, precijenjenog Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom u maju. Jer, i oni vole da zabušavaju na poslu kada ih niko ne gleda, a da to poslije kamufliraju izmišljenim «rezultatima». Zbog toga bi se čak moglo reći da su ljudska bića, mada uglavnom ne uspijevaju da ostave takav utisak.

(tekst je objavljen u banjalučkom nedeljniku «Novi Reporter»)