BiH pred Šengenskim zidom

(Novi reporter, 22.07.2009)

Iako već dvije decenije prednjače u pseudonaučnom raspredanju o «srpskoj mitomaniji», akteri bošnjačkog političkog i medijskog establišmenta u proteklim danima utrkivali su se u kreiranju najnevjerovatnijih teorija zavjere. Povod za talase histerije bila je odluka Evropske komisije, saopštena 15. jula, da od 1. januara 2010. bude ukinut vizni režim za Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju. Od zemalja zapadnog Balkana, na toj listi nisu se našle Bosna i Hercegovina i Albanija. Dovoljan povod da znameniti mislilac crveno-zelene provenijencije Muhamed Filipović zavrišti do neba o viševjekovnoj zavjeri hrišćanskog Starog kontinenta protiv muslimanskih naroda, a da mu se u toj nebulozi pridruže dežurni advokati Sarajeva na zapadnoj javnoj sceni – Pedi Ešdaun, Doris Pak, Kristijan Švarc-Šiling, Danijel Kon-Bendit i slična ljigava klijentela.

Pomenuta kolekcija lunatika, praćena horom baščaršijskih stranačkih lidera i militantnih «novinara» iz istog miljea, smrtno ozbiljno razglaba o tome kako Brisel čini «smrtni grijeh», jer, zaboga, «nagrađuje zločince, a kažnjava žrtve», tako što Beograd dobija nesmetan pristup takozvanoj šengenskoj zoni država–članica Evropske unije bar jednu sezonu prije administrativnog centra tamnog vilajeta. U jezgru patološke gadosti, odnosno, kuknjave o getoizaciji «dobrih Bošnjaka» i favorizovanju «genocidnih» pravoslavnih komšija, nalazi se ogoljena mržnja. S njom nije moguć racionalni dijalog i treba joj dopustiti da izjede one koji su joj skloni. Vrh te planine stupidarija jeste tvrdnja najvećih konzumenata zapadne podrške od Drugog svjetskog rata do danas - da je Havijer Solana revnosniji advokat Srbije u EU i od samog Karla Bilta?! Dok se očekuje da se na listi raskrinkanih «srpskih špijuna» pojave Madlen Olbrajt, Vesli Klark i Ričard Holbruk, nije na odmet provjeriti šta se krije ispod plašta «argumenata», kojim se nevješto kamuflira nepatvoreni šovinizam «uvrijeđenog» Sarajeva.

Rekorderi iz dijaspore: Lajtmotiv aktuelnog naricanja s te adrese je fantazija o tome da Hrvati i Srbi iz BiH, zahvaljujući pravu na dvojno državljanstvo, pomoću pasoša Hrvatske i Srbije jurcaju s kraja na kraj planete, dok je frustriranim bošnjačkim «globtroterima» to onemogućeno. Hrvati s ove strane granice, naravno, odavno imaju «putovnice» matične zemlje, ali im već godinama ozbiljnu konkurenciju u posjedovanju takvih isprava predstavlja znatan broj Bošnjaka. Zasada nepoznat, ali, u svakom slučaju, daleko veći od zvaničnog podatka o 2.500 stanovnika Republike Srpske, koji su do sada iskoristili mogućnost da steknu putne dokumente Srbije.

Šta to govori? Da zapjenušani tvorci parola o «islamofobiji Brisela» zaboravljaju važan detalj - za putovanja nije potrebna samo viza, već i novac. Šta vrijede otvorene granice razvijenih zemalja za stanovnike BiH, bilo da žive u Federaciji ili RS, ako oni nemaju para da odu ni do susjedne opštine u vlastitom entitetu ili zemlji? Ali, elementarna realnost ne dotiče ostrašćene «bh. patriote», kao ni njihovu braću i sestre iz lažnih multietničkih struktura. Hibrid pseudograđanskih partija i nevladinih organizacija sa centralom u Sarajevu emituje identičnu muziku, ilustrujući je drugačijim tekstovima. Uz izdašnu pomoć inostranih donatora, iz tog pravca se u čitavom postdejtonskom periodu neumorno plasira stereotip prema kome između pripadnika tri naroda u ovoj zemlji postoji animozitet zato što «nisu vidjeli dovoljno svijeta» i «upoznali različite kulture i mentalitete». Ukoliko je ta teza tačna, a nije, kako ćemo onda objasniti činjenicu da bošnjačka dijaspora iz BiH ima tvrđe i radikalnije stavove o međunacionalnim odnosima u BiH od sunarodnika u matici, iako je takva vrsta «rekorda» teško zamisliva. Njihov dominantni ekstremizam veoma je lako utvrditi, bilo neposrednom komunikacijom, bilo uvidom u forume na Internetu koje posjećuju emigranti iz BiH sa raznih meridijana. Po danu rade, naveče vjerovatno izlaze sa ljudima svih nacija i rasa, a onda pred spavanje, kucajući na tastaturi, iskaljuju bijes na srpskim i hrvatskim političarima u Bosni i Hercegovini. Naravno, vođeni etničkom netrpeljivošću.

Zato ne treba da čudi konstatacija nekakvog «Bošnjačkog fronta» iz Švedske da u BiH žive «dva destruktivna i jedan konstitutivni narod», kao ni višegodišnje djelovanje opskurnog «Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike» u skladu sa istom matricom, fokusiranom na fanatične pokušaje eliminacije RS. Pri tome im, naravno, ne pada na pamet da provjere koliko je mudžahedina nakon rata «zaboravilo» da se vrati u Maroko, Alžir, Saudijsku Arabiju i druge egzotične destinacije. To je dovoljna osnova da se egzaktno utvrdi zašto je Briselu bilo jednostavnije da zadrži kakvu-takvu rampu za tu vrstu «turista», nego da priziva reprizu 11. septembra u metropolama članica EU koje su pratile Vašington u bliskoistočnim pohodima, s ciljem odbrane svetog trojstva «demokratija - ljudska prava – nafta».

Disanje za vrat: Sa raznim institucijama i pojedincima koje ovih dana potpisuju patetične peticije protiv zadržavanja viznog režima za BiH moguće je složiti se samo u jednom zapažanju - procedura za dobijanje viza uglavnom je neprijatna i ponižavajuća, jer podrazumijeva komunikaciju sa neljubaznim osobljem u ambasadama i višečasovno čekanje u redovima. Bilo bi sjajno da nema tog povoda za saglasnost sa silnim «helsinškim odborima». Mjera bi bila shvatljivija kada bi bila dosljedno primjenjivana na ostatak planete. Međutim, puka šetnja ulicama zapadnih metropola daje nam do znanja da su u njima trajno naseljene čitave kolonije ljudi iz država u kojima su se još drastičnije kršile civilizacijske norme nego u BiH, od Bangladeša do Sudana, pa je nervoza zbog zadržavanja viznog režima razumljiva, bar u tom segmentu. 

Ipak, neophodno je osvrnuti se na još jednu besmislicu - vizni režim ne sprečava građane Bosne i Hercegovine da «slobodno putuju», uključujući i one koji danas najviše trgaju košulje sa njedara zbog kontroverznog ograničenja. Ne, ta restrikcija ih, prije svega, onemogućava da se nesmetano i masovno naseljavaju u zemlje EU. Malo ko može da se požali da nije dobio vizu za posjetu državama šengenskog prostora, ako je imao iole racionalno obrazloženje – turističko, poslovno ili porodično. Normalno, uz garanciju da ga tamo neko očekuje i da će se vratiti za nekoliko dana, nedjelja ili mjeseci. Ali, kada negodovanje dolazi od usijanih glava, raspoloženih za kolektivnu seobu na Zapad, uz zadržavanje prava na ljetovanje u BiH, po mogućnosti ispražnjenoj od suvišnih «destruktivnih naroda», bošnjačka «tragedija» dobija drugačiju dimenziju.

Onu u kojoj je jalova priča o «dobrim Bosancima i Hercegovcima svih vjera», zaustavljenim u hodu ka evroatlantskim integracijama zbog «zlih političara – manipulatora». Svaki narod ima predstavnike kakve zaslužuje, bez obzira na to koliko su oni antipatični i dekadentni, u nizu slučajeva.

«Zaoštrena nacionalna retorika» može da bude sredstvo za poboljšanje izbornog rezultata, ali, stepen međuetničke distance u BiH ne bi bio ništa manji i da su na vlasti ljudi sa apsolutno anacionalnim ili nadnacionalnim shvatanjima. Malo je vjerovatno da oni imaju odgovore na jednostavna pitanja: Kako to da zajednički život Hrvata, Bošnjaka i Srba nije bio moguć na nivou Jugoslavije, a navodno jeste na nivou BiH, koja je njena umanjena verzija? Kako to da većina Bošnjaka, Srba i Hrvata ima različit stav o skoro svakom važnijem političkom događaju iz sadašnjosti, bliže i dalje prošlosti? Zabluda je da se ekonomska i socijalna pitanja mogu ozbiljno rješavati, ako se prethodno ne desi nacionalno-politički rasplet u BiH. Najlogičnije bi bilo – onakav u kome bi prethodna pitanja bila suvišna, jer bi postojali uslovi da jedni drugima ne dišemo za vrat.

Sve u svemu, pokretljivost ljudi može doprinijeti njihovoj fleksibilnijoj i opuštenijoj komunikaciji. Ali, poenta je u glavi, a ne u okruženju. Čovjek može spoznati univerzalne istine u Sahari, a intelektualno i duhovno vegetirati na Menhetnu. U tom kontekstu, njemački mislilac Imanuel Kant, koji je stvorio impresivan filozofski opus, a tokom čitavog života nije napuštao rodni Kenigsberg, sigurno nije usamljen primjer. 

Kao što u BiH nisu rijetke biografije kakve imaju Mustafa Cerić, Sulejman Tihić, Haris Silajdžić, Zlatko Lagumdžija... Boravili su na raznim lokacijama, od Njujorka do DŽakarte, pa to nije prepreka da budu opsjednuti blokadom Vijeća naroda RS, uz pomoć famoznog Kluba Bošnjaka u tom tijelu. Ako se oni ne uzbuđuju zbog mogućnosti da Republiku Srpsku parališe ta vrsta opstrukcije, zašto bi se populacija između Trebinja i Novog Grada uzrujavala zbog činjenice da će BiH biti oslobođena viznog režima sa zemljama EU pola godine ili godinu nakon Srbije?

«Strašno». Ipak, ne strašnije od činjenice da je RS suočena sa likovima koji umišljaju da su stanodavci u čitavoj BiH. U tim zlokobnim maštarijama, «podstanari» iz Republike Srpske moraju da im plaćaju stanarinu, s tim da je poželjno da novac šalju poštom, ne pojavljujući se u «zakupljenom prostoru».