Prikazi | |||
Kakva nam vojska treba |
![]() |
![]() |
![]() |
četvrtak, 06. novembar 2014. | |
U našoj političkoj javnosti, često se može naići na stav kako nam vojska zapravo i ne treba ili nam neće biti potrebna već u skoroj budućnosti. O ovome se diskutovalo i pre vek i po, pa i sam autor postavlja retoričko pitanje: „Ne bi li se moglo bez vojske opstati?“ Odgovor Save Grujića, koji je svoj rad pisao u vremenu razrešavanja „Istočnog pitanja“ i političko-geografske prekompozicije u jugoistočnoj Evropi, jeste jednoznačan: „stajaća vojska“ je nezamenljiva i nasušno potrebna. Kroz širok istorijski prikaz koji počinje sa opisom strukture i položaja persijskih i jelinskih vojnih jedinica, pa se zatim posebno zaustavlja na sistemu regrutacije i obuke, te društvenom statusu rimskih legionara, da bi se završio komparativnom analizom oružanih snaga savremenih evropskih država, on zaključuje kako je dužnost vojske „da brani otačastvo i da mu osigura bolju budućnost“. Za njega „vojska je odbrana otečestva i podpora zakonitosti“!
Pregledom istorijskog razvoja srpskih oružanih snaga od Prvog srpskog ustanka, vidi se da je sve do sedamdesetih godina XIX veka taj put bio krivudav, a ceo proces tekao sporo. Srpski ustanici, među kojima je bilo i obučenih (pod)oficira iz austrijske vojske, brzo su shvatili, boreći se pored „ruskih soldata“ da „za uspeh nije dovoljno samo junaštvo i oduševljenje, već je potreban i neki red i neka izvežbanost“. Miloš Obrenović je odluke o organizaciji i nadležnostima donosio po svom nahođenju i usmeno, pa je ostalo malo pisanih tragova iz tog perioda. Ipak, Grujić zaključuje da je sve do 1845. srpska vojska bila „graničarska“ i orijentisana da brani zemlju od spoljnog neprijatelja. Navedene godine dolazi do velike promene, pa vojska postaje „garnizona i u smislu ustava zavedena rad obdržavanja policije i čuvanja dobrog poredka i mira u zemlji“. Ovako formirana „stajaća vojska sa pasivnim zadatkom“ održaće se do 1860. godine kada Mihailo Obrenović sprovodi novu reformu oružanih snaga u cilju stvaranja „velike vojske“. Stoga se ponovo organizuje „narodna vojska“, koja je „zavedena za odbranu zemlje i za održavanja prava kneževine“. Oružane snage su organizovane po teritorijalnom principu, sa pet komandi: „Drinsko-Savskom, Južno-Moravskom, Timočkom, Istočno-Moravskom i Sredotočnom“. Pored toga, uvodi se novi sistem regrutovanja, obavezne četvoromesečne obuke, ustanovljava se novi način organizacije štaba i komande, organizuju stalna vežbanja i periodični manevri, a vojni sastav se deli na prvu i drugu klasu. Početkom sedamdesetih godina srpske oružane snage su ukupno brojale prema procenama Grujića 229.750 pripadnika „uređene i neuređene vojske“ (u uređenu je ubrajao redovnu vojsku, rezervu i posade). Prema njemu, to je odgovarajuća brojnost, ali se strukturne promene moraju učiniti u drugim segmentima.
Sava Grujić je odlično poznavao i prikazao način organizacije vojne službe u Austro-ugarskoj, Severnom nemačkom savezu, Pruskoj, Italiji, Bavarskoj, Virtembergu, Badenu, Danskoj, a najčešće navodi pojedina rešenja iz Belgije i Švajcarske kao prihvatljiva za Srbiju. Ipak, on istovremeno više puta upozorava da Srbija mora imati svoj put i svoju viziju, jer se njen geografski položaj, demografski trendovi, položaj u međunarodnim odnosima, pretnje i izazovi u mnogo čemu razlikuju. Zato i predlaže da treba „ukloniti sve one uredbe u našoj vojsci koje su u njoj presađene iz tuđih ustanova, a nikako nisu u harmoniji s njenim istorijskim razvitkom, niti s njenim građanskim položajem u državi“. Grujić obrazlaže da „s obzirom na neprekidno uvođenje u našu vojsku raznih običaja iz jevropske vojske, za koju smo videli da je ostala u neprekidnoj svezi s najamničkim i riterski kastičnim sistemom prošlih vekova, lako može biti da naša vojska vremenom izgubi svoj narodni žig i da takođe postane kao neka kopija zapadnjačke vojske“, što može dovesti zemlju u nepovoljan položaj. Analizirajući temu „vojne organizacije Srbije“, autor se dotiče i pitanja geopolitičkog položaja zemlje, međunarodnih odnosa, političke teorije, istorije, filozofije i strateških studija. Neobično zanimljiv životni put Save Grujića i njegovo široko obrazovanje nesumnjivo su uticali i da pristup bude ovako sveobuhvatan i multidisciplinaran. Naime, Sava Grujić je jedna od interesantnijih ličnosti na srpskoj javnoj i političkoj sceni u drugoj polovini HIH veka. Školovanje za artiljerijskog oficira započeo je u Kneževini Srbiji, a usavršavanje nastavio u Pruskoj, Rusiji, Belgiji i ujedinjenoj Nemačkoj. Sa 34 godine Grujić objavljuje „Vojnu organizaciju Srbije“. Po povratku u Srbiju, iako u vojnoj službi, Grujić održava bliske kontakte sa socijalističkim časopisom „Javnost“, što je bio povod da ga ministar vojni udalji iz službe. Ipak, brzo je bio rehabilitovan, pa učestvuje u srpsko-turskom ratu 1876-78. godine. Kasnije, Grujić je kao diplomata službovao u Sofiji, Atini, Carigradu i Petrogradu, više puta je biran za narodnog poslanika, u četiri navrata je obavljao funkciju ministra vojnog, dva puta ministra inostranih dela, a čak šest puta je biran za predsednika vlade. Posmatrajući iz ovog ugla, može se reći i kako je ovaj rad opredelio sudbinu Save Grujića, koji je tokom tri decenije davao svoj doprinos izgradnji savremene srpske države i postavljanju sistema njene odbrane na zdrave temelje. U današnjim okolnostima, rad Save Grujića je važan ne samo za srpsku istoriografiju, već je to sa jedne strane argument za otklanjanje veštački nametnute nedoumice oko toga da li nam je ili nije potrebna vojska, a sa druge strane i odličan putokaz kako se dugoročno može i mora postavljati cilj i istrajavati na poslu njegovog dostizanja. |