Prenosimo | |||
Da nije bilo Milorada Ekmečića, ostale bi magle u nacionalnoj istoriji |
nedelja, 27. maj 2018. | |
Nikada mi nije bilo teže da pišem! Da li je tako zbog toga što ranije nisam pisao o istoričaru? Iz kojeg ugla reditelj piše o čovjeku koji je proveo naučni vijek pretvarajući dokumente kroz pronicljivost i obrazovanje u istorijsku sliku svijeta? Reditelj sve zna i ništa ne zna. Meni se činilo da je Milorad Ekmečić znao sve! Bili smo dva puta sugrađani, ali nikada nije došlo do susreta! Prvi put u Sarajevu, a poslije rata devedesetih u BiH, obojica smo završila u Beogradu. Jednom sam ga ugledao na Aerodromu "Nikola Tesla" u Beogradu, ali kako nemam razvijenu sposobnost laskanja, čak i kada je to opravdano, nisam to učinio. Trebalo je, ako ništa drugo, da mu priđem i zahvalim što je otkrio kako je Kardeljevo samoupravljanje prepisano od Musolinija, koji je poslije pada Italije 1943. proveo ovaj socijalni eksperiment i od fašiste htio da postane samoupravljač. Što je Titovim komunistima pošlo za rukom, jedino što im se eksperiment, poslije maršalove smrti, pretvorio u najgoru verziju liberalnog kapitalizma.
Kada je Matija Bećković sreo Ekmečića u hodniku Srpske akademije nauka i umjetnosti, u ljeto 2012. godine, na njegovo rutinsko pitanje šta radiš, on je odgovorio: "Čitam Kusturicu, njegovu knjigu 'Smrt je neprovjerena glasina'". Bilo mi je milo. Najviše zbog mene, ali i ideje da je istoričar htio da zaviri ne samo u moju dušu nego i u elementarne čestice društvenog života Sarajeva između 1967... pa sve do rata. Listajući Ekmečićeve knjige shvatao sam da je on redovno čitao sve, pa i beletristiku, i da su motivi iz romana bili samo segmenti uz koje je stvarana čvrsta i cjelovita istorijska slika u njegovim knjigama. On je, poput dobrog psihijatra, čitao sve, od statistike do literature Sime Matavulja, sve što je moglo da se ugradi u istorijske motive koje treba ukrstiti sa dokumentima, i tako rekonstruisati vrijeme. Često je koristio fraze tipične ze period koji je obrađivao. "Nation building process", bila je istorijska lozinka za Ameriku nakon konfederalnog rata, a na toj temi je insistirao u knjigama koje su nastale nakon pada berlinskog zida. Dakle, u periodu spajanja Istočne i Zapadne Njemačke, i gubitka zajedničke države za Srbe. On je pomno pratio uspon Kine i tada je govorio da je danas Kina ono što je nekada bila Engleska u vrijeme idustrijske revolucije, dakle "Workshop of the world". Žalio je što Karađorđe nije uspio da završi Prvi srpski ustanak, i vjerovao, da taj proces nije bio ometen, srpska država bi bila mnogo ranije dovedena u red, i kako bi sve izazove i lomove koji su stizali rješavala na bolji i bezbolniji način. Otkrio nam je da je najbolja adresa za traženje Karađorđevog ubice Engleska. Kao što je u mnogim primjerima ukazivao da za nesrećnu istoriju nismo krivi samo mi, Južni Sloveni, i otomanski osvajači, nego Vatikan, Englezi, Francuzi u novije doba, i Amerikanci. Naravno, ne pretpostavkama, nego tezama potkrepljenim dokumentima. Njegove knjige su odgovarale strukturi romana u kojima su se odlučujuće istine za našu istoriju ponavljale u refrenima. Podaci koji su se kretali od otkrića Galupove statistike, koja je, recimo, 1942. pronašla da je 67 odsto Britanaca više voljelo SSSR nego USA, do sažetog opisa istorijskih karaktera Staljina, Tita, Ruzvelta, vođe Hercegovačkog ustanka Vukajlovića! Činio je to manirom koji je pred naše oči donosio književne portrete! U završnici svojih knjiga nije nas ostavljao bez razumjevanja uzroka iz kojih potiču posljedice koje nam život čine ovakvim kakav on danas jeste. Nije bio protiv Jugoslavije, ali je njen nastanak shvatao više kao potrebu zapadnih sila i Vatikana, a ne spontani izraz želje naroda koji su živjeli na jugoistoku Evrope. Ona je, kako piše istoričar, nastala odozgo, a ne odozdo. Nastanak Kraljevine Jugoslavije obilježio je kao zamrzavanje srpske državnosti. Milorad Ekmečić je svojim knjigama razvijao istorijske refrene koje smo pamtili baš kao i on istinu da, kada u početnim fazama naše novije istorije nije bilo srednje klase, naš narod je svoje političke odluke donosio iz slika junačke poezije naučene napamet. Rebeka Vest, engleski putopisac, jedan od rijetkih zapadnih intelektualaca koja je razumjela našu poziciju i sa simpatijama pisala o Srbima, primjetila je kako nijedan drugi narod nije istorijsko pamćenje stvorio naučivši toliko dugih strofa napamet. Kao ubjeđeni internacionalista, Ekmečić je znao da na preciznoj vagi preispituje našu nacionalnu istoriju i piše o šokantnim motivima. On je otkrio praksu etničkih čišćenja u vrijeme Otomanske imperije, ali i istinu da ne bi bilo Prve srpske revolucije (ustanka), da prethodno u Beogradu broj Muslimana i Turaka nije bio sveden na minimum. Sve je to prethodilo najvećoj od svih klanica u našoj istoriji, masovnom ubijanju srpskih civila 1941. u Hrvatskoj. Istina da su u Prebilovcima zaklani njegovi preci nije uticala na njegov naučni rad. Znao je kako da stvori kritičku distancu i nikada nije zapadao u romantični zanos. Umio je da nas uputi ka istini o kontradiktornim idejama i ideologijama naše istorije. Pisao je o Hercegovačkom ustanku koji je bio ključni događaj za razvoj procesa oslobađanja od Turaka, ali i dobijanje statusa kneževine Srbije na Berlinskom kongresu. Ukrstio je dvije odlučujuće ideologije 20. vijeka, komunizam i monarhizam, partizane i četnike, Tita i Dražu... Josipu Brozu nije bio sklon, ali valjda zbog toga je brižljivo istraživao njegovo istorijsko kretanje prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Knjižio je Broza kao neobrazovanog čovjeka koji je volio da se slika sa knjigama starinskog skupocjenog poveza, ali ne da ih i čita. Ipak, priznao mu je nepogrešivu intuiciju i dobro poznavanje ljudskih karaktera. Ovaj Tito je znao kako da se kreće između Staljina i Čerčila, kako ih Ekmečić naziva, između dva đavola. Pronašao je Titove najvažnije putanje na kraju Drugog svjetskog rata, a među njima i put u Vatikan poslije susreta sa Čerčilom u Napulju. Dokumenti ne potvrđuju da se tamo sreo sa papom Pijem 12, ali redosljed događaja koje Ekmečić navodi u završnici rata meni sugeriše da je susret bio moguć. Da li je slučajno poslije tog susreta oslobođen prvo Trst, pa onda Zagreb?! Da li je takav redosljed događaja omogućio da se pacovskim kanalima obezbjede masovna bjekstva ustaša iz Hrvatske? Nije zaboravio da nas upozna sa istinom kako je književnik Miroslav Krleža, kao veliki poklonik Ante Starčevića, odbio Mačekovu ponudu da 1945. bježi u Austriju. Vjerovatno je imao garancije za ostanak od Starog, kako je Krleža zvao Tita. Broz je kao mason znao kako da iskoristi Ruzvelta i njegovog špijuna koji je stigao u Beograd nekoliko mjeseci prije martovskog prevrata, 1941. godine, koji je isprovocirao Hitlera da nas bombarduje. Otkrio je Ekmečić da su lokacije za savezničko bombardovanje Srbije 1944. stizale iz Vrhovnog štaba kojim je komandovao drug Tito. Imao je sluha za ličnu dramu đenerala Draže Mihailovića, najvećeg gubitnika u srpskoj nacionalnoj borbi Drugog svjetskog rata. Znao je da nas navede na istinu kako je Draža bio jedan u nizu srpskih ustanika koji nisu mogli da savladaju ono što je njemački istoričar Ranke označio kao srednjovjekovni sindrom srpskog partikularizma. Nije ni Karađorđe, piše Ekmečić, završio Prvi srpski ustanak, jer poslije bitaka nije našao put kako da izađe na kraj sa vojvodama u Negotinskoj Krajini i ostalim kneževinama, gdje su lokalni giganti odbijali da rade za opšti interes. Za razliku od Tita, koji je komuniste držao na uzici i slatkoj ideji jednakosti i konspiracije, Draža nije kontrolisao četnički pokret. Nije imao sa sobom mlade studente zaražene erosom komunističke konspiracije koji je u svijetu, ne samo u Srbiji, zavladao poslije Velike depresije u Americi i nakon stvaranja SSSR-a. Kako je Draža mogao da računa na pobjedu u ratu, pita se Ekmečić, a nije svoju monarhističku ideologiju utvrdio u književnim djelima, niti je imao elitu sa sobom, niti je koristio šapirograf kao propagandno sredstvo? Nedostajala mu je intelektualna elita, bez koje, tvrdi Ekmečić, nije moglo biti istorijskog uspjeha. Ključni razlog za zlu sudbinu Balkana i južnoslovenskih naroda Ekmečić vidi u mješanju velikih sila. Ne samo Engleza, čiji su novinari dolazili i pridobijali kneza Miloša Obrenovića, najbogatijeg Srbina, kako piše Vuk Karadžić, koji nije odbijao komunikciju sa Englezima, ali je ipak bio na kraju otjeran iz Srbije, od strane gospodara Vučića i ruskog cara, jer nije prihvatao stvaranje Skupštine (sojuza), koji je trebalo da olabavi njegov autoritarni trgovački duh. Ekmečić je pratio i kretanje engleskih emisara koji su vršljali po Balkanu i pridobijali naše kneževe krajem 18. i na početku 19. vijeka, pa žurili u Kirgiziju da tamošnje muslimane huškaju protiv ruskog cara. Dražu je, kako Ekmečić tvrdi, stvorio četnički pokret, za razliku od Tita, koji je stvorio mrežu komunista na teritoriji dezintegrisane kraljevine Jugoslavije čije je djelovanje u Kominterni prethodilo stvaranju KP Jugoslavije. Da nije bilo Ekmečića, ostala bi magla na sintetičkoj ideološkoj slici početka otpora na teritoriji. Uopšte, ustanak u Srbiji 1941. godine, poslije Hitlerovog bombardovanja, nije bio nikakav komunistički odgovor na njemačku okupaciju, nego reakcija Srba na klanja koje su ustaše u julu 1941. započele nad našim ljudima u Jasenovcu, Gradini, Sarajevu. Ekmečić nas upoznaje da je izmišljeni heroj Žikica Jovanović Španac bio nevažna figura u ustanku. Pukla je jedna od pušaka koje su vojnici stare Jugoslavije, poslije kapitulacije, odnjeli kućama i kada su čuli za ustaška zvjerstva spontano se digli na ustanak. Draža, kao pošteni vojnik, nije bio u igri između Čerčila i Staljina. On je vjerovao u kralja, koji je, na kraju rata, poručio Srbima da se stave na raspolaganje Josipu Brozu. Kada je na kraju završio u zatvoru, Draža se povjerio stražaru i rekao da su Englezi najgori ljudi na svijetu. Broz je, po Ekmečiću, igrao igru između Čerčila i Staljina, kao član masonske lože Concordia, iz Londona, a njegov univerzalizam se potpuno uklopio u Čerčilovu potrebu da teritorija Balkana bude sanitarni pojas koji će Zapadnu Evropu braniti od SSSR i širenja komunističke opasnosti. Ekmečić je nadahnuto pisao o evoluciji društvenih sistema na našem nacionalnom području i razlikovao naše knezove po tome koji je od kojeg bio bliži demokratskim principima. Tako je pred naše oči iscrtao i istinu kako se funkcionalnost Miloša Obrenovića bazirala na odbijanju stvaranja Sojuza, skupštine političkih velikaša koji su mogli da ograniče njegov merkantilni duh i efikasnost njegovog vladanja. Kada je, opet, htio da sroza Josipa Broza na njegovu diktatorsku narav, on se pitao zašto nismo na vrijeme pretvorili plansku privredu u tržišnu, a kontrolu nad dobrima, poput Kineza, ostavili partijskoj državi. Potpisnik ovih redova nije ljubitelj liberalnog kapitalizma, niti je zaljubljenik u bankarsko carstvo koje upravlja planetom u zajednici sa multinacionalnim kompanijama, koje obezbjeđuje vojnoindustrijski kompleks zapadnih sila. Davno su prošla vremena kada smo sa Zapada slušali bunt slobodoumnih. Kada bi se samo jedna strofa Lu Rida uporedila sa onim šta pjevaju novi fabrikovani bendovi, prvo bismo uočili da se danas riječ sloboda ne koristi. Zato ja imam razumjevanje za one koji su danas obilježeni kao diktatori. Jer, kako je Amerika mogla da stoji iza latinoameričkih diktatora sedamdesetih, a danas bude protivnik onoga što se označava kao diktatura, a koja nije ništa drugo nego pokušaj odbrane malih zemalja od proždrljivog kapitalizma. I velikih nacija. Da je sreće bio bi u literaturi Milorad Ekmečić se nije razmahivao novinskim intervjuima, ponekad smo u "Pečatu" čitali šta misli, nismo ga gledali na televiziji, skriven iza svojih stranica ostavio nam je istorijsko djelo koje bi, u najmanju ruku, trebalo da bude obavezna nastava u svim školama. Ne samo za mlade istoričare, nego i za sve one koji žele da stvore sliku svijeta, ali i budućnosti našeg naroda. Da je sreće, odmah poslije njegove smrti, trebalo je da zablista bronzana bista na nekom od glavnih trgova Beograda, baš kao što su misli Milorada Ekmečića blistale za života. |