Početna strana > Rubrike > Politički život > Srbija i granice američke moći
Politički život

Srbija i granice američke moći

PDF Štampa El. pošta
Stiven Mejer   
ponedeljak, 24. januar 2011.

Opšte je mišljenje, a naročito na Balkanu, da Sjedinjene Američke Države imaju ogromnu moć. Ali, kako zapravo određujemo koliko moći jedna zemlja ima nad drugom? Naravno da su u apsolutnom smislu SAD veoma moćna država. Imaju veliki broj stanovnika, najveću privredu na svetu, ogromnu i snažnu vojsku, kao i aroganciju kakva je nezabeležena u analima ljudskog roda. Međutim, ova apsolutna merila nam veoma malo govore o moći Amerike u kontekstu, u konkretnim situacijama, a upravo takvu moć je najbitnije shvatiti. Na primer, njena velika moć nije uticala na poraz u Vijetnamu 1975. godine, a danas gotovo nimalo ne utiče na to da li će pobediti u Avganistanu ili kontrolisati događaje u Severnoj Koreji ili Iranu.

Izvesno je da SAD sa nekim zemljama imaju direktne vojne i ekonomske odnose, što omogućava Vašingtonu da u njima ima nešto uticaja i kontrole.

Kako, dakle, da shvatimo moć u konkretnim situacijama, to jest u kontekstu? To možemo jedino ukoliko shvatimo dva međusobno povezana pitanja. Prvo je moć Sjedinejnih Država u kontekstu savremenog globalizovanog sveta. Amerika je zemlja čija moć opada. Ovo se dešava zato što su zemlje poput Kine, Indije i Brazila postale ravnopravni takmaci Amerike i zauzele njeno mesto na mnogim tržištima. Ovakav trend će se nastaviti, a američke vlasti kao da smatraju da kratak period američke hegemonije na kraju Hladnog rata i dalje traje, te ne rade gotovo ništa da promene ovu situaciju.

Povrh toga, SAD su dužnička država, koja duguje Kini preko dva biliona, a Japanu oko bilion dolara. Sve u svemu, SAD sada imaju oko 14 biliona dolara duga. Američka privreda će patiti dok ovaj dug bude rastao, a naročito kada bude došlo vreme za njegovu naplatu. Povrh toga, globalizacija je smanjila mogućnost bilo koje države da zasebno ili zajedno sa drugima kontrolišu ekonomsko ili političko područje kao što su nekada mogle. Iako su države i dalje bitne, njihova moć se smanjila usled ubrzanog uspona nedržavnih faktora. Konačno, SAD više ne mogu da sprovode svoju volju po svetukadgod požele. Ratovi u Iraku i Avganistanu su ispraznili američki budžet, a ovaj problem je otežala i ekonomska kriza.

Kao drugo, moć Amerike treba da se izmeri istinskim odnosom između SAD i neke zemlje, kao što je na primer Srbija. Izvesno je da SAD sa nekim zemljama imaju direktne vojne i ekonomske odnose, što omogućava Vašingtonu da u njima ima nešto uticaja i kontrole. Međutim, u savremenom svetu, odnos između SAD i neke druge zemlje je prevashodno psihološko pitanje. Drugim rečima, da bi se shvatio realan odnos snaga između dve zemlje, potrebno je da svaka poznaje sebe, ali i drugu državu. Na primer, ukoliko jedna strana sebe vidi kao snažnu, a druga strana vidi sebe kao slabu, onda će njihov odnos biti upravo ovakvog karaktera. Međutim, ukoliko obe strane vide sebe kao jake, situacija će biti sasvim drugačija.

Vlasti u Srbiji smatraju da su u podređenom odnosu prema SAD, kao i prema Evropskoj uniji. Američki zvaničnici se neuviđavno odnose prema Srbiji još od Miloševićevog doba i ratova iz devedesetih.

Vlasti u Srbiji smatraju da su u podređenom odnosu prema SAD, kao i prema Evropskoj uniji. Američki zvaničnici se neuviđavno odnose prema Srbiji još od Miloševićevog doba i ratova iz devedesetih. Vašington pri tom pretpostavlja kako ima pravo da se meša u unutrašnja pitanja Srbije, da zna šta je najbolje za njenu budućnost, dok se američki političari nikada nisu ustručavali da izraze i sprovedu svoje stavove u delo. Američki državnici ovo rade još od osnivanja SAD. Tako rade jer to mogu. Bivši državni sekretar Madlen Olbrajt jednom je rekla kako su SAD „nacija bez koje se ne može“. Drugi su opisivali SAD kao „svetlost koja sija na brdu“, državu kojoj je doslovno bog dao pravo da sprovodi svoju volju gde god poželi. Upravo ova filozofija, ovo stanje svesti, podupire američku arogantnost.

Međutim, SAD ispoljavaju toliki uticaj u Srbiji jer joj to dozvoljavaju srpski zvaničnici. Njima se čini nebitnim to što mnogi američki zvaničnici koji se bave Srbijom nemaju gotovo nimalo iskustva ili znanja o Balkanu. Osim toga, nebitno im je i to što većina ovih američkih zvaničnika živi u prošlosti. U pitanju je prošlost u kojoj je svet bio mnogo drugačiji, to jest pre nego što su usledile promene koje je donela globalizacija. Govorimo o promenama koje su NATO učinile irelevantnim i da ekonomska kriza, politička neodlučnost i vojna slabost obogalje EU.

Najveći problem za Srbiju jeste kako da definiše i ostvari svoje interese u svetu u kome SAD neumitno gubi moć, EU je u sve većoj krizi, a Rusija sve autokratskija i korumpiranija.

Sada je veliko pitanje za SAD kako da uspešno ublaže svoj pad posle kratkotrajne hegemonije tokom koje su bile jedina svetska supersila. Svet se približio SAD, premda Vašington to i dalje ne shvata. Prilagođavanje će biti bolno za SAD, ali one to moraju da shvate i moraju se prilagoditi ukoliko i dalje žele da budu prosperitetna i bitna država. Najveći problem za Srbiju jeste kako da definiše i ostvari svoje interese u svetu u kome SAD neumitno gubi moć, EU je u sve većoj krizi, a Rusija sve autokratskija i korumpiranija. U slučaju Srbije, na ovo pitanje neće odgovoriti političari koji su zarobljeni u prošlosti ili suviše neuki i psihološki prestrašeni da bi je predvodili. Nažalost, previše je pripadnika savremene srpske političke elite koji su upravo takvi.

(Autor je profesor predmeta nacionalne studije bezbednosti i politikologija na Univerzitetu za nacionalnu odbranu u Vašingtonu)