Rio Tinto je „lakmus papir“ koji pokazuje ko je uz srpski narod a ko uz njegove dželate. Vučićev režim je mnoge vezao za sebe novcem, ali dobar deo naroda ipak nije na prodaju

Korporacija Rio Tinto danas je simvol novokolonijalizma, simvol moći novca i simvol uništenja životne sredine koji, poput krpelja koji prodire u čovječiji organizam, prodire u organizam ciljane države. Kao što krpelj za isisavanje krvi iz čovječijeg tijela koristi „surlicu“, koja mu služi i kao sidro, Rio Tinto za isisavanje prirodnog bogatstva iz države koristi korupciju, i kao što krpelj zarazi čovjeka, Rio Tinto truje narod i u državi ostavlja pustoš.

Početna tačka prodiranja Rio Tinta u Srbiju je dolina Jadra.

Vučićev režim je ogoljeno, i to više ne uspijeva da sakrije, servis ovom moćnom i izuzetno opasnom neprijatelju Srbije i srpskog naroda.

Vučićev režim je ogoljeno, i to više ne uspijeva da sakrije, servis moćnom i izuzetno opasnom neprijatelju Srbije i srpskog naroda

Rio Tinto je „lakmus papir“ koji danas izvodi na vidjelo svaku instituciju u Srbiji i svakog čovjeka, bjelodano pokazuje ko je uz srpski narod a ko uz njegove dželate, ko je vjera a ko nevjera. Taj „lakmus papir“ umočen je u državne institucije Srbije, u političke stranke, one na vlasti i one u opoziciji, u patriotske i drugosrbijanske organizacije, vladine i nevladine, u naučne i kulturne institucije, u medije..., sve do pojedinca. Umetnut je i u Srpsku pravoslavnu crkvu i vjerske zajednice.

Nastojanje, reklo bi se čak panično, Vučićevog režima da Rio Tinto uvede u Srbiju, egzaktno se pokazuje kao razdjelnica: ko je, svojim činjenjem ili povlačenjem u mišije rupe, sa njim uz neprijatelje Srbije i srpskog naroda a ko nije. Mnoge je Vučićev režim vezao za sebe benefitima: novcem, uposlenjem, društvenim položajem, protekcionaškim poslovanjem, aboliranjem kriminala... Ipak, dobar dio srpskog naroda nije na prodaju.

„Narodna trpila imaju svoje granice“, rekao mi je u jednom intervjuu mitropolit Amfilohije. Da li je nepotkupljeni narod u Srbiji stigao do te granice? Da li je Jadar ovovremeni Cer, Kolubara, Kajmakčalan... Košare i Paštrik, a cijela Srbija Kosovo polje. Da li je to Jadar mjesto odabira ko će na Ceru stati uz srpskog vojnika, a ko će se priključiti Hrvatima i bosanskim muslimanima u Austrijskoj vojsci, da li je to Jadar mjesto novog Lazarevog zavjeta?

Ova razdjelnica pokazuje se osobitim izazovom Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Ona je uvijek bila razapeta izmeću uticaja, a i kontrole, onih koji su na vlasti, pa i okupatorskih ili vazalnih, i narodnog spasenja. I, uz sva pokleknuća, i krštenog naroda i klira, sa osobitim posljedicama pokleknuća visokog klira, srpski narod je kroz svoju orkansku istoriju opstao zahvaljujući Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Ona je na istom izazovu i danas.

„Ko je Srbin i srpskoga roda,/ I od srpske krvi i kolena,/ A ne doš'o na boj na Kosovo...“, i ove godine na Vidovdan prisjećali smo se Lazareve kletve. Lazarevog zavjeta, odabira Carstva nebeskog u odnosu na zemaljsko – takođe, osobito na liturgijama, sa amvona.

„A nama sveštenoslužiteljima Boga Višnjega, svima nama koji smo u činu rukopolaganja držali Agnec na istočnoj strani Časne trpeze dok je episkop čitao da ćemo za Njega odgovarati na Strašnom sudu, evo prilike da opitno pokažemo da li naše liturgijske besjede, predavanja, poduke vjernom narodu... istaču iz Jevanđelja ili su 'grobovi okrečeni', farisejsko kotrljanje praznih riječi“, napisao sam, i objavio, 4. marta prošle godine, nakon što se Vučić uspeo na još jednu stepenicu poduge lestvice priznanja Kosova za državu.

Evo nama, sveštenoslužiteljima Boga Višnjega, divne prilike i da poslušamo Avu Justina, čije mošti smo, na spasenje srpskoga roda, na ovogodišnjoj Spasovdanskoj litiji nosili Beogradom, da se „vlastima treba pokoravati dok odražavaju božanski poredak u svetu“. Korporacija Rio Tinto, svakako, nije plod Božanskog poretka u svijetu, pa ni služenje njoj.

Crkva će ili predvoditi otpor veleizdaji, ili će taj otpor imati protiv sebe

I da čujemo Avino strašno upozorenje, izrečeno o Svetom Savi 1971. godine, a svevremeno: „Nemojmo da se desi da taj još verujući narod Božji jednoga časa dođe do toga da današnje Episkope ne priznaje više za nosioce i čuvare apostolsko-svetootačke vere, kako je to znao činiti pravoslavni narod mnogo puta u svojoj krstonosnoj istoriji“.

Kao i uvijek u smutnim vremenima, kakvo je i ovo, Crkva je u opasnosti da bude narušeno njeno jedinstvo. Tako i Srpska pravoslavna crkva danas...

Ali, jedinstvo Crkve uspostavljeno je i održava se na Hristu, na Njegovim apostolima, svetim ocima... A ni u kom vremenu, pa ni ovom, jedinstvo Crkve nije moguće uspostaviti na vladaru, pa ni na Vučiću i njegovom režimu.

Jedinstvo Crkve može biti narušeno u njenom kliru, osobito visokom. Ali, jedinstvo Crkve, kako upozorava Ava, može biti narušeno i između klira i laosa (vjernog naroda), što je daleko pogubnije. Srpskoj pravoslavnoj crkvi upravo se događa da čuvajući jedinstvo visokog klira biva ugroženo jedinstvo njenog klira i laosa. Ta pukotina već zjapi i ubrzano se širi.

Branislav Matić je 2019. godine proročki rekao: „Crkva će ili predvoditi otpor veleizdaji, ili će taj otpor imati protiv sebe“.

Svaki dinar koji Vučićev režim da Srpskoj pravoslavnoj crkvi je omča o vratu srpskom narodu

Prošle ili pretprošle godine napisao sam, i objavio, da je svaki dinar koji Vučićev režim da Srpskoj pravoslavnoj crkvi omča o vratu srpskom narodu. Ni završetak hrama Svetog Save novcem Vučićevog režima, pa ni da ga je Vučić izgradio kako tvrdi, ne vrijedi jednog pedlja izgubljene teritorije države, a kamoli cijelog Kosova i Metohije; ni sve druge crkve izgrađene ili obnovljene novcem Vučićevog režima ne vrijede ni jedne duše izgubljene u zapadnjačkom novopoganskom potopu kojem je Vučićev režim širom otvorio vrata Srbije; ni sve prinadležnosti koje klir Srpske pravoslavne crkve ima od Vučićevog režima ne vrijede stradanja u Jadru…

„Jer kakva je korist čovjeku ako zadobije sav svijet a duši svojoj naudi?

Ili kakav će otkup dati čovjek za dušu svoju?“, zapisao nam je u Jevanđelju sveti apostol i jevanđelist Marko.

Vapaj Ave Justina danas odječe jače nego kada ga je izrekao: „Preosvećeni Oci, zašto smo postali zečji rod? Gde je sloboda kojom nas Gospod Hristos oslobodi?“

Novokolonijalni Vučićev režim promoter je dubinskog stradanja srpskog naroda kojem perfidno, pospješujući i koristeći njegove slabosti, potura rog umjesto svijeće

Što to čovjek treba da nosi u sebi da bi zarad bilo koje i kolike svoje koristi, pa i zarad svog života ako mu je on u pitanju, uvodio vuka među ovce, one ovce koje su ga dovele u poziciju da može da odlučuje o njihovoj sudbini. I što to čovjek treba da nosi u sebi da bi radi bilo koje svoje koristi od onoga koji uvodi vuka među ovce taj njegov čin podržavao, aktivno ili ćuteći. Konačno, kako to da pastir Crkve ćutke gleda gdje mu vuk raskuba od Boga mu povjereno stado.

Narod u Srbiji se snažno odupro uništenju Jadra, i uništenjima drugih djelova Srbije koja slijede. Ispitivanja javnog mnjenja u Srbiji pokazuju da je velika većina naroda prepoznala Rio Tinto u Jadru kao sudbinsku opasnost. Moguće da se Vučićev režim pred tim pritiskom ponovo privremeno povuče, kao ono prije dvije i po godine kada je otvaranje rudnika litijuma u dolini Jadra stopirao, takođe pod pritiskom.

Prije par dana mejnstrim mediji u Srbiji su objavili: „Vučić saopštio sjajne vesti: Prosečna plata u Srbiji prvi put preko 100.000 dinara“. Izgleda da taj prizemni trik, mnogo puta korišćeni, ovoga puta nije upalio.

Već nekoliko decenija, zapadnjačkim mamonskim vrijednosnim sistemom života umekšani, ugnjecavljeni srpski rod uzmiče pred svojim uništenjem: pred političkom i privrednom kapitulacijom, pred rastegnutim priznanjem Kosova za državu, pred medijskim kvislinštvom, pred okupacijom školstva, nauke, medicinskih i socijalnih ustanova..., pred ritualnim utiranjem njegovog dostojanstva javnim manifestacijama LGBT-itd. ideologije i postavljenjem na državnički pijadestal javne lezbijke..., uz moralno, etičko i duhovno posrnuće epskih razmjera.

Vučićev režim u Srbiji uspješno sprovodi spisak zadataka kolonizatora na čijoj je službi. Ali, „ničija nije gorjela do zore“

Novokolonijalni Vučićev režim promoter je ovog dubinskog stradanja srpskog naroda kojem sve vrijeme perfidno, pospješujući i potom koristeći njegove slabosti, potura rog umjesto svijeće. Gladeći narodne uši i brižno i temeljno njegujući njegov koruptivni potencijal, Vučićev režim u Srbiji uspješno sprovodi spisak zadataka kolonizatora na čijoj je službi. Ali, „ničija nije gorjela do zore“, ostavili su nam u nasljeđe naši nekorumpirani preci. Sada je srpski narod došao do zida i nema se više kud povlačiti. Sada je došao do „biti ili ne biti“.

Moguće i da Rio Tinto Vučiću bude ono što je Đukanoviću bio Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Što će onda oni koji su se samovezali uz njega, bili oni u svijetu ili pak Crkvi?

Moguće da vezivanje uz Vučića još uvijek nije vezivanje uz leš, ali svakako jeste, i to sve vrijeme, vezivanje uz grijeh dubokog stradanja srpskog naroda.

Moguće da aktuelni bunt srpskog naroda protiv Vučićevog režima, izazvan uvođenjem monstruma Rio Tinto na gozbu u Srbiji, iskoriste i kanališu majstori tim marifetlucima vični. Ali, nije za vjerovati da ta buduća vlast, koliko god bila servilna novokolonizatorima, može biti veća podvala srpskom narodu od ove koja sve vrijeme sprovodi interese neprijatelja Srbije i srpskog naroda tajno, javno barjačeći rodoljubljem.

(x.com/Protojerej14788)