Pajtić i "Vojvođanska pravoslavna crkva"

Glas koji je Sinod SPC podigao protiv predložene verzije Statuta Vojvodine1 pokrenuo je mrtvaju srpske politike. Do tada se činilo da će "Vojvodina pasti šap`tom". Odmah za tim glasom, međutim, čuli su se i prvi glasovi protiv Statuta u vladajućoj koaliciji. Postalo je jasno da ovakav, kakav je, Statut u srpskoj skupštini teško može da dobije većinu. Nastala je panika kod "evro-atlantista". "Druga Srbija" je dobila još jedan napad anticrkvene histerije. Potegnute su stare optužbe o "pedofilima" i "ratnim zločincima"2. U taj svojevrsni "krizni menadžment" uključio se i Bojan Pajtić. On je B92 dao opširan intervju ("Poligraf", 12. februar)3.

Pajtić je, najpre, objasnio da vraćanje Statuta u skupštinu APV, znači samo "da će biti promenjene neke tehničke odredbe. Ja ne verujem da će biti više od sedam-osam izmena koje će se odnositi recimo na terminologiju(...) Negde treba da se promeni zarez, negde u poslednjoj odredbi treba da se istakne da taj Zakon, odnosno Statut, stupa na snagu sedam dana ili osam dana, videćemo koji će biti `vakacio legis` nakon objavljivanja samog statuta".

Dakle, ako smo se nadali da će Pajtić i sastavljači ove verzije Statuta nešto suštinski da poprave u njemu, sada nam je poručeno da se varamo. "Neće biti izbacivana ni jedna nadležnost, neće biti isključivana ni jedna institucija". "Nismo spremni da razvoj Vojvodine i Srbije", kaže Pajtić, "zaustavimo na taj način što ćemo slediti one koji iz čisto politikantskih razloga u suštini žele da zaustave svaku modernizaciju i svaku decentralizaciju zemlje".

A jedna od tih ustanova koje izgleda hoće "da zaustave modernizaciju i decentralizaciju zemlje" jeste Srpska pravoslavna crkva. Zato je Bojan svoju pažnju posvetio stanju u ovoj "nonfrendli" ustanovi. Najpre je objasnio da "nije uobičajeno da se Srpska pravoslavna crkva bavi onim temama koje ni na koji način ne zadiru ni u Jevanđelje, ni u Sveto pismo". Ovo je bilo veoma zanimljivo otkriće. Mora da je Pajtić prespavao poslednjih hiljadu godina, ne primetivši "sitnicu" da pravoslavne crkve – od Grčke do Ruske – kao jedan od svojih glavnih zadataka vide očuvanje i unapređenje svog naroda. Kada jednu naciju neko hoće da pocepa u dve države, kada od jednog naroda neko hoće da napravi dva, nema ništa prirodnije, ništa skladnije sa Jevanđeljem, nego da pomesna pravoslavna crkva kaže o tome koju reč. SPC ima nešto malo duže istorijsko iskustvo od Pajtića. Iz ugla tog iskustva, "modernizacija i decentralizacija Srbije", kakvu su pregli da izvrše Pajtić i ostali reformatori, za Crkvu možda pre izgleda kao rušenje i upropaštavanje onoga što su pokolenja naših predaka s mukom stvarala, nego kao reforma koja popravlja postojeće. Zato je Crkva progovorila. Zato je njena jevanđeoska dužnost i bila da progovori.

Druga Pajtićeva primedba na saopštenje Sinoda bila je da to nije stav SPC. Bojan Pajtić doslovce veli: "Kao neko ko ima i rodbinske i lične i prijateljske veze sa mnogim ljudima, episkopima Srpske pravoslavne crkve, mogu da kažem da stav Sinoda nije stav SPC. On je stav Sinoda, odnosno četiri episkopa koja su to saopštenje izdala". Ovo je besmislica, u koju teško mogu da poveruju čak i redovni konzumenti "E-novina". Sveti arhijerejski Sinod SPC je, kao što piše u njenom Ustavu, "najviša izvršna (upravna i nadzorna) kao i sudska vlast" u SPC, odnosno najviše telo koje upravlja Srpskom pravoslavnom crkvom. Njega čine patrijarh i četiri arhijereja (episkopa). Dok Sveti arhijerejski Sabor predstavlja jednu vrstu skupštine SPC, Sinod je u funkcionalnom i reprezentativnom smislu vlada SPC. Odricati Sinodu legitimitet da govori u ime SPC može samo neko ko ne poznaje ili pak ne priznaje unutrašnje ustrojstvo Srpske pravoslavne crkve. Dakle, to može da čini ignorant, ili neko sa rušiteljskim ili raskolničkim ambicijama.

A da takve ambicije možda doista postoje kod Pajtića, vidi se iz toga što on otvoreno kaže da je stav SPC o Statutu "stav četiri episkopa koja su to saopštenje izdala" i "da se mnogi episkopi ne slažu sa tim stavom". Pajtić, dakle, misli da su se mitropolit crnogorsko primorski Amfilohije, episkop Mileševski Filaret, episkop bihaćko-petrovački Hrizostom (Jević) i episkop Žički Hrizostom (Stolić), koji čine Sinod (uz bolesnog patrijarha Pavla), sastali u Patrijaršiji privatno, valjda slučajno, ili kao kakvi uzurpatori i potajnici, i sa tog nelagalnog sastanka izdali nekakvo nelegitimno saopštenje. Sve to Pajtić izgleda dobro zna jer je on "neko ko ima i rodbinske i lične i prijateljske veze sa mnogim ljudima, episkopima Srpske pravoslavne crkve".

Šta to treba da znači? Šta Pajtić hoće da nam poruči? Da li Pajtić hoće da kaže kako on zna da stav Sinoda o Statutu nije i stav episkopa sremskog Vasilija, episkopa banatskog Nikanora, episkopa bačkog Irineja ili episkopa jegarskog Porfirija? Da li Pajtić hoće da nam kaže kako on zna da ovi episkopi misle drugačije od Sinoda? Da li Pajtić hoće da nam kaže kako on zna da episkopi Vasilije, Nikanor, Irinej i Porfirije ne priznaju pravo Svetom arhijerejskom Sinodu da govori u ime Srpske pravoslavne crkve? Kakve su to priče? Kakva je to drskost jednog političara da tumači odnose u Crkvi i okreće vladike jedne protiv drugih?

Štaviše, ne samo da Pajtić kao da hoće da napravi raskol između srpskih arhijereja (valjda na "vojvođanske" i "srbijanske", šta li?). On, zarad birokratsko-autonomaške politike, izgleda hoće da napravi i raskol između arhijereja i naroda. Poslušajte samo šta dalje veli: "Kada pogledate rezultate izbora u Vojvodini, videćete da je Demokratska stranka pobeđivala skoro u svim sredinama u Vojvodini u drugom krugu pokrajinskih izbora i u svim onim sredinama koje su stoprocentno naseljene srpskim stanovništvom. (...)Sa druge strane vidite da u suštini crkva izlazi sa jednim stavom koji se konfrontira sa raspoloženjem ogromnog broja vernika SPC u Vojvodini. I to je ono što jeste problem. (...)Ti ljudi su glasali za decentralizaciju, glasali za regionalizaciju, glasali za Evropu, glasali za modernizaciju, glasali da mi jedan ovakav tekst predložimo i sada crkva zauzima jedan stav koji odudara od onoga što su crkveni kanoni i odudara od onoga što je većinsko raspoloženje unutar pravoslavnog korpusa u samoj Vojvodini".

Dakle, Pajtić ne samo da bolje od Sinoda zna šta misle srpski arhijereji. On bolje i od arhijereja zna šta misle srpski pravoslavni vernici! Pajtić je toliko mudar da srpskim vladikama otvara oči kako SPC "zauzima jedan stav koji odudara od onoga što su crkveni kanoni i odudara od onoga što je većinsko raspoloženje unutar pravoslavnog korpusa u samoj Vojvodini"! Čovek ne može a da se ne zapita – šta je to sa njim? Odakle pak on zna "crkvene kanone"? Odakle on zna "većinsko raspoloženje pravoslavnog korpusa"? Šta on to priča? Kada su bili ti izbori na kojima su "ljudi glasali za decentralizaciju, glasali za regionalizaciju, glasali da mi jedan ovakav tekst predložimo"? Ako se misli na prošle izbore, on i njegovi koalicini partneri tada su pričali samo o "Evropi", "boljem životu" i "šengenskim vizama". Ni rečju nisu spominjali ni "Vladu Vojvodine", ni "Predstavništvo Vojvodine u Briselu", ni "Vojvođansku akademiju nauka", ni "Vojvodinu kao deo nedeljivog srednjoevropskog prostora"... Jer da su samo jednu od tih birokratskih utvara pomenuli, teško da bi od "većinskog pravoslavnog korpusa u Vojvodini" dobili glasove. Pre će biti da bi, kako to narod veli, dobili motke. Motke za one koji oživljavaju vampirske pseudo-državne tvorevine, koji nas ponovo dele i zavađaju, i koji ponovo, za šaku vlasti, počinju da rasturaju ovu državu.

I tako je Bojan Pajtić, samo u par rečenica, postavio "teološke" i "kanonske" osnove za novo čudo na našim prostorima – za "Vojvođansku pravoslavnu crkvu". Jer, ako se tvrdi da Sinod SPC ne postupa "po Jevanđelju" i "crkvenim kanonima", ako se tvrdi da neki episkopi (valjda severno od Save i Dunava), ne misle isto što i drugi episkopi (valjda na jugu), ako neko tvrdi da srpski sinod ne izražava "većinsko raspoloženje pravoslavnog korpusa u samoj Vojvodini", nije li logička posledica svih tih tvrdnji ideja da su arhijereji i pravoslavni narod u Vojvodini "nešto drugo" u odnosu na ostatak Srbije, nije li logična posledica tih tvrdnji ideja razdvajanja, ideja raskola, ideja o stvaranju nekakve "Vojvođanske pravoslavne crkve"?

Pametni ljudi su odmah upozoravali da nam, ako dopustimo da nas ponovo prevare, na kraju i to možda sleduje. I stvarno, posle "Hrvatske pravoslavne crkve" (1941-45) i "Crnogorske pravoslavne crkve" (1993-), što ne bismo dobili i "Vojvođansku pravoslavnu crkvu"? Našim "reformatorima" baš dobro ide. Što da ih ne pustimo da nam, pored "Vojvođanske vlade" i "Vojvođanske akademije nauka", ne naprave još i "Vojvođansku pravoslavnu crkvu"? Sigurno bi to značajno unapredilo "evropske standarde" u Vojvodini. Kao što bi još više te standarde unapredilo stvaranje "vojvođanskog jezika", "vojvođanskog naroda", i "vojvođanske države", u sledećem koraku.

Štaviše, što da našem Bojanu ne dozvolimo da upravo on, pored toga što će biti prvi "Vojvođanski premijer", bude i prvi "Vojvođanski patrijarh"? "To mislim, lično govorim kao sin pravoslavnog sveštenika", kaže nam dalje on, "to nije dobro za Srpsku pravoslavnu crkvu". Eto, čovek je pokazao da zna šta je dobro za SPC, za arhijereje, za vernike. Što da mu ne dopustimo da "preuzme odgovornost" i za "decentralizaciju", "regionalizaciju" i "modernizaciju" Crkve? Uostalom, kako je lepo i sam objasnio na kraju intervjua, "Demokratska stranka ima apsolutnu većinu u Skupštini Vojvodine, (...)u republičkoj Vladi, ima predsednika republičke Vlade, predsednika Izvršnog veća. Demokratska stranka je pokretač ne samo procesa decentralizacije, nego DS je garant i ustavnosti i garant teritorijalne celovitosti u ovoj zemlji". Pa, pošto Demokratska stranka, po Pajtiću, svuda ima većinu i za sve je garant, onda sigurno ima većinu i da njega postavi na tu funkciju.

Šalu na stranu, naravno da je Pajtić u ovom trenutku daleko od cepanja Crkve. Ali, pogledajte kako radi logika stvari, pogledajte kako deluju obraci razdvajanja i cepanja, kako je možda i protiv volje aktera konačni ishod radikalniji od prvobitnih zamisli. Đukanović je samo želeo da obezbedi vlast, pa je sve više odvajao i zaokruživao svoju teritoriju. Za sada je rezultat stvaranje "crnogorskog jezika" i "monetenegrinskog" nacionalnog i državnog identiteta (a sutra, možda, i zaposedanje hramova SPC od strane "CPC"). To je nešto što ni sam Đukanović, verovatno, u početku nije želeo. Ali, tako deluje logika stvari. Pogledajte samo kako iza Pajtićevih reči progovara zapravo ta logika, pogledajte kako izbija, nalazi svoj put, čak i kod čoveka koji će vam najiskrenije reći da mu raskol i secesija nisu ni na kraj pameti. Ali, ako se ta logika odvajanja kod Pajtića probija čak i u pitanjima crkve, pa kako li onda tek ona "radi" u pitanjima institucija, u pitanjima funkcionisanja države i društva? Nemojmo se zavaravati. Zahvaljujući nečijoj površnosti i lakomislenosti našli smo se u opasnim vodama. Našli smo se u vodama koje nas sve mogu odvesti tamo gde uopšte ne želimo.

Stanimo, dok nije kasno, izađimo iz te bujice koju ne možemo da kontrolišemo. Statut mora da se suštinski popravi, ne kozmetički, ne tako što će da se pomeri neki zarez. Budimo odgovorni, budimo pametni. Pogledajmo kuda nas vodi put kojim smo krenuli i ne srljajmo dalje u provaliju. Nađimo kompromis. Ima još modela "decentralizacije i modernizacije". Zaista ne moramo da se držimo ovog koji proizvodi samo raspad, svađu i zlo.