Moć jedne riječi

Demokratija je inače sistem vladavine najpoznatiji po svojoj primjeni u antičkoj Atini i predstavlja „vladavinu naroda“. Šta je to tada značilo? Značilo je da je nosilac suverenosti u atinskom polisu bio narod, odnosno njegovi slobodni građani (osobe muškog pola, kada dostignu zrelost, a nisu rob ili stranac). Ovo je prilično restriktivno, mora se priznati, ali recimo u Švajcarskoj, žene su dobile pravo glasa tek u 1971. godini. A i tad je njihovo pravo glasa (a i pravo glasa muškaraca) predstavljalo daleko manje od onog koje su imali u staroj Atini. Biti nosilac suverenosti je značilo sledeće – periodično se okupljala narodna skupština koja je odlučivala o svim bitnim odlukama za polis – recimo o ratnim planovima, odnosima sa drugim polisima, zakonima, porezu, svemu bitnom što možete da zamislite. Izvršna vlast se birala od svih tih slobodnih građana, nekad kockom, nekad izborima, te je svako mogao biti na nekoj bitnoj poziciji. Kada sledeći put kažete da je demokratija „vladavina naroda“ znajte da ovo predstavlja takvu vladavinu, jer su narod definisali malo drukčije nego mi u ovom vremenu (narod = slobodni građani, po onoj definiciji slobodnog građanina koja je već data).

Danas je ovako nešto neizvodljivo, što je razumljivo zbog daleko većih i nekoliko puta naseljenijih država. Ali kako je moguće da je demokratija postala takva mantra? Kada neku odluku sprovodimo, bitno je da se kaže da je to „demokratski”, o čemu god da se radi. Kada se glasa onako kako vladaoci žele, onda se glasa „demokratski”, a kada želimo da osudimo naše neprijatelje, reći ćemo da su protivnici „demokratije”. Ovo je naročito zanimljivo jer, u gradu koji smatramo majkom demokratije, Atini, situacija nije bila takva sve do njenih najcrnjih dana. Platon je pričao da je demokratija jedan od najgorih sistema, jedino što je gore od nje je anarhija i u nekim slučajevima tiranija. Aristotel je smatrao da je demokratija (tj. republika, kao neka varijanta predstavničke demokratije koja stoji na jakim zakonima) ne pretjerano dobar sistem ali vjerovatno najprihvatljiviji za najveći mogući broj situacija. Herodot, koji je živio u doba najvećeg procvata tog sistema je dovodio u pitanje da li je demokratija najbolja opcija, i iako je smatrao da jeste, našao je za shodno da provjeri, za razliku od ljudi danas. S druge strane, maltene svaki ozbiljniji politički mislilac je smatrao da na različitom prostoru u različito vrijeme mora da se primjeni drugačiji politički sistem, da nema univerzalne vrijednosti, da bi donošenje jednog (recimo demokratskog) sistema na silu bilo gdje bio potpuno sulud projekat. Ovo važi i za najbitniju pristalicu predstavničke demokratije do danas, DŽona Stjuarta Mila.

Šta nam se desilo u međuvremenu? Danas postoji jaka cenzura (iako je neće tako nazvati); ne smije se biti bilo šta što je u suprotnosti sa demokratijom; pristalice anarhije, monarhije, autoritarnog socijalizma, prosvećene diktature (aristokratije) su ostrakizovani na svaki mogući način. Svaki sistem se branio snažno, protiv onih koji su ga dovodili u pitanje, naučili smo to na ovim prostorima dobro, kroz socijalizam-titoizam prije svega. Ali ovdje je zanimljivo da se demokratija danas koristi netolerancijom, cenzurom i sličnim mjerama protiv čega bi zapravo trebala da se bori. Samo malo pogledajte oko sebe i vidjećete do koje mjere se pokušavaju marginalizovati bilo koji činioci koji ne prihvataju demokratiju kao svog idola. I to nije jedini nedemokratski istupak „demokratija” danas. Izglasaće se zakoni protiv kojih je velika većina građana i javnosti (vidi: Zakon o informisanju, Srbija), partije će podržati Ustav iako znaju da glasači čiji bi trebali da su predstavnici, ne žele taj akt (glasanje za Crnogorski Ustav) ili pristupiti vojnom savezu protiv kojeg su se glasači na referendumu izjasnili (Slovenački ulazak u NATO). To bi trebala da bude vladavina naroda, onog istog naroda preko kojeg se izgleda gazi svakom mogućom prilikom. Svijet nije mnogo drugačiji. U Sjedinjenjim Američkim Državama, predsjedničkom sistemu, na snazi je zakon koji dozvoljava pobjedu kandidata koji osvoji manje glasova, zbog specifičnog sistema elektorskih glasova po federalnim jedinicama. Evropska Unija će donijeti Ustav, građani ga oboriti na referendumu, pa će onda isti taj Ustav donijeti kao sporazum, pošto za to nema direktnog izjašnjavanja glasača. Osim u jednoj zemlji koja će ga oboriti. I onda će morati da glasaju opet, dok ne glasaju po volji vlasti. Vladavina manjine, ne vladavina naroda.

Šta sve ovo govori? Da je moć jedne riječi toliko jaka iako se ona sama izvitoperila do neprepoznatljivosti. I protiv toga se treba boriti, kritikovati i nastupati što jače. Možda je Čerčil u pravu kada je rekao da demokratija nije idealan sistem, ali da je najbolji koji imamo dosad. Što ne znači da nismo u mogućnosti da nađemo neki novi i bolji. Monarhija je bilo staro rješenje za stari problem. Komunizam isto. Demokratija prijeti da postane tako nešto. Zato je potrebno stalno voditi dijalog, stalno pružati pozitivne i negativne kritike, a ne postavljati apriorne sisteme vrijednosti. Jedna riječ ne smije da ima takvu i toliku moć. Ubistvo je ubistvo, a laž je laž, i to što kažete da je to bilo „demokratski“ neće promjeniti stvar. Nažalost, izgleda da je danas to zaboravljeno. Zbog toga treba oboriti moć te jedne riječi.