Lakrdija

Milovan Đilas, prije gotovo dvadeset godina, na pitanje - što misli o Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu, odgovorio je kratko: To je lakrdija!

Ostaje dilema: da li da vjerujemo Piteru Galbrajtu, kao aktivnom učesniku, ili Milovanu Đilasu, kao nevoljnom posmatraču? Galbrajt tvrdi da postoji uzročno-posledična veza između “Oluje” i Srebrenice, dok Đilas smatra da uzročno-posledična veza postoji u tretmanu zločina: „Prećutkivanje zločina jedne strane, a uveličavanje zločina druge vodi većim zločinima“.

Pošto su se kockice (presude) tokom gotovo dvadeset godina uklopile u čudan mozaik pravde, dobro je što je predsjednik Generalne skupštine Ujedinjenih nacija zakazao 10. aprila iduće godine raspravu o ulozi i učinku Haškog tribunala, gde bi se odgovorilo na dva ključna pitanja: koliko je pripomogao procesu pomirenja zavađenih balkanskih plemena, zbog čega je i konstituisan, i koliko je afirmisao međunarodno pravo. Očekuje se da će to biti dobra prilika za okupljanje kvalifikovanih stručnjaka koji će dati riječ o tom zlom vremenu drobljenja Jogoslavije.

U Srbiji mislim da dominira pogrešno političko mišljenje – da će zvanična Amerika listom stati u odbrani suda i NATO pravde. Neki uglednici iznosili su i drugačija mišljenja. Recimo, DŽim Mudi, bivši konresmen iz Viskonsina, spriječio je usvajanje dobro izlobirane Rezolucije o Kosovu dvije godine prije “rata za teritorije”. (Posvjedočio je piscu ovih redava da mu se niko iz Beograda nije zahvalio što je spriječio prihvatanje laži o statusu Albanaca na Kosovu, jedino je iz Podgorice, rekao je, dobio flašu loze od Srpkinje rođene u Srpskim Moravicama).

Zanimljiva su i javna gledišta člana Predstavničkog doma i vodećeg demokrate u pododboru za nacionalnu bezbjednost SAD Denisa Kusinića, Hrvata po porijeklu, učesnika u predsjedničkom nadmetanju 2004. i 2008. Ostaje zapamćena njegova izjava “Glasu Amerike”: “Smatram da SAD imaju moralnu obavezu da obezbijede ekonomsku pomoć kao nadoknadu za pričinjenu štetu NATO bombardovanjem. Infrastruktura Srbije je uništena – fabrike, vodovodi, kanalizacija, mostovi, putevi – sve to treba obnoviti… Taj narod želi da bude samostalan i treba mu pružiti šansu. Stoga bi trebalo da preduzmemo mjere da se Srbiji obezbijedi potrebna finansijska pomoć i ohrabri razvoj demokratskih institucija.”

Harold Pinter, dobitnik nobelove nagrade za književnost 2005. godine, utvrdio je: "Intervencija NATO-a u Srbiji je u suprotnosti sa samom njegovom Poveljom. Ostala je, takođe, upamćena izjava Ričarda Goldstona, južnoafričkog sudije i prvog glavnog tužioca Haškog tribunala: „Ako srpski narod ne shvati da Tribunal nije antisrpski, onda će Tribunal promašiti svoj cilj. To je veliki izazov za Tribunal.“

Ima mišljenja da je konce kosovske agresije vodila jedna familija. Pored Bila Klintona, koji je uoči samog bombardovanja zabavljao američku javnost bliskim vezama sa mladom prsatom udavačom u susjedstvu Ovalnog kabineta, njegova supruga Hilari, iz petnih žila danas brani "Nezavisnu državu Kosovo". Radi podsjećanja, vijest o hapšenju Miloševića, posredstvom CNN-a, nije saopštio portparol tužilaštva, niti DŽejms Rubin, portparol američkog državnog sekretara, nego njegova supruga, Kristijan Amanpur, što Tribunal potvrđuje, a potom i Olbrajtova. „Vijest, koja bi po svim pravilima trebalo da bude strogo službena, postaje ekskluzivna vijest jedne familije: novinarka Amanpur – supruga, DŽejms Rubin – muž, Medlin Olbrajt – kuma na vjenčanju.“[1]

Vratimo se na riječ - lakrdija. Potpisnik ovih redova, kada su uslijedili dramatični događaji, posebno pojavom evropskih “mirotvoraca”, želio je da od najcjenjenijeg disidenta u svijetu, a kod kuće dogovorno zaboravljenog, oslušnem njegova gledišta i ulozi međunarodnog faktora. Odgovorio je na 110 pitanja objavljenih u pet intervjua (NIN, Pobjeda, Profil), koji će se naći u posebnoj knjizi.[2]  

Konačni učinci Haškog tribunala se procjenjuju, krajnji rezultat nije poznat, ali je poznato da se radi o najskupljem procesu u istoriji. Zapošljava 1.129 ljudi (podatak iz marta 2008). Uglavnom su sudili srpskim vojnicima. Šestorica oficira koji su organizovali odbranu Kosova i Metohije dobili su ukupno 123 godine robije (27, 22, 15, 22, 15, 22). Ako su “domovinski branitelji,” akteri “Bljeska” i “Oluje” prema pomenutom sudu nevini, a srpski branitelji osuđeni, onda bi se moglo tvrditi da je bilo sve bilo predodređeno, kako je rekao i Milovan Đilas početkom 1993. Takvo suđenje ne vodi pomirenju. Prećutkivanje zločina jedne strane, a uveličavanje zločina druge, vodi većim zločinima, upozorio je Đilas. Na pitanje zbog čega evropski mirotvorci neće da preuzmu kasete o masakrima koje su Muslimani učinili prema Srbima kod Bratunca na Božić 1992. odgovorio je: “Ne interesuje ih, jer kažu – to je priča samo o jednoj strani.”

I Hrvati i Muslimani govore o istoj stvari, ali njihovo prolazi?

Pa prolazi iz razloga o kojima smo govorili. Uzmite Komisiju za ratne zločine.Oni kažu da će u principu ispitivati sve zločine, ali praktično se to svodi na Srbe.[3]

Đilas je umro tri mjeseca prije zločina u Srebrenici. Dakle, predvidio je zločin, kao odmazdu na zločine prema podrinjskim Srbima. Gledajući učinke jakih riječi, s jedne srane, i Đilasova predviđanja, s druge, izgleda, da je vrijeme na Đilasovoj strani, a ne na strani Galbrajta, briselskih emisara i zapadnih “eksperata” za Balkan.

U Nirnbergu sve presude za ratne zločne izrečene su za godinu dana. A nakon kapitulacije Japana, Hirohito, japanski car (1901–1989), optužen za ratne zločine, oslobođen je optužbe 24. februara 1948. godine. Dakle, nakon suđenja koje je trajalo nešto više od dvije godine. Šešelju se sudi četvorostruko duže od suđenja japanskom imperatoru Hirohitu (dobrovoljno se predao 24. februara 2003).

Što o sudu govori američki uglednik?

Vilijem Montgomeri, posljednji američki ambasador u Jugoslaviji, posredno potvrđuje Đilasovu ocjenu. “Vlada SAD platila je troškove prvih TV prenosa suđenja, jer smo pogrešno mislili da će to pomoći da se javnost informiše o minulim događanjima i ulozi Miloševića. Međutim, prvim svedocima koje je tužilaštvo predstavilo nedostajao je kredibilitet, te je krajnji rezltat bio taj što je tokom suđenja, umesto da opada, Miloševiću je rasla popularnost u Srbiji. Daleko od pomoći procesu pomirenja, mogli bi tvrditi da je MKSJ u posljednjih deset godina glavni izvor, gorivo, za podsticanje nacionalizma i političke destabilizacije u ovom regionu. To je definitivno tačno, kad je reč o Srbiji… Dosadašnji troškovi premašuju dvije milijarde dolara.”[4]

Pokazalo se da su politička oklijevanja Beograda gora od neuspjeha pa smo imali 24. mart. Moglo bi se reći da je Đilas predvidio i 24. mart 1999. Odgovor na jedno od 110 pitanje glasi: “Protivnik sam secesionzma, sem onog koji ide dogovorno. Albanci na Kosovu imaju izgleda za stvarnu autonomiju. Sadašnje stanje u kome su oni otuđeni od vlasti i države, ne može dugo da traje.” Sada imamo zaleđeni kosovski problem i brzometno priznanje druge albanske države na Balkanu. Ipak, istorijska dubina kosovskog problema daleko nadmašuje plitki haški i briselski gaz. A kod kuće bilo je glasova upozorenja umnih ljudi, poput Đilasa.

Na Međunarodnom naučnom skupu (20–21. april 2012), koji je organizovao Filozofski fakultet u Nikšiću, predložio sam da se baš na dan Đilasove smrti (20. april 1995), pokrene inicijativa za političku rehabilitaciju Milovana Đilasa. Sala je bila puna novinara. Nijedan novinar nije notirao predlog. Nije u političkom trendu. A nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima Gotovini i Markaču, treći dan glasnuo se predsjednik crnogorskog parlamenta Ranko Krivikapić, a četvrti dan predsjednik države Filip Vujanović (rođen u Beogradu). Obojica su pomenuli 200.000 građana koji su napustili Hrvatsku. Ali su zabravili riječ – Srbi i etničko čišćenje. Na prostoru bivše Jugoslavije, izgleda, samo u Crnoj Gori, danas, riječ Srbin, nema zvaničnu prohodnost. Posljedni put slogan “Srbe na vrbe” čuo sam na sportskom nadmetanju na Cetinju, nekada srpskom počivalu.