Godišnjica pobede - Između ponosa i razočaranja

Ovako se ne ponašaju pobjednici.

Toliko stvari se izdešavalo u međuvremenu, da se mnogima čini kako je od 30. avgusta 2020. prošlo 3650, a ne 365 dana. Šta smo, dakle, mogli da vidimo tokom prethodnih godinu dana?

Vjerujemo da ovu misao dijeli većina građana Crne Gore, posve nezavisno od toga kako su glasali na prethodnim parlamentarnim izborima. Toliko stvari se izdešavalo u međuvremenu, da se mnogima čini kako je od 30. avgusta 2020. prošlo 3650, a ne 365 dana.

Godišnjice su, poslovično, rezervisane za osvrt na učinjeno, tako da ni ova nije izuzetak. Šta smo, dakle, mogli da vidimo tokom prethodnih godinu dana?

Na jednoj strani, imali smo višemjesečne pregovore o formiranju Vlade Crne Gore, obilježene sukobom između aktuelnog premijera i liste na čijem je čelu bio, a činjenica da se, od dana izglasavanja povjerenja novoj izvršnoj vlasti, neprestano priča o njenoj rekonstrukciji svakako ne uliva povjerenje ni u stabilnost nove većine ni u efikasnost same Vlade.

Sporo i nekonzistentno. Nadasve, nelojalno prema narodu koji je izvojevao pobjedu. Borba za što veći uticaj svakog pojedinačnog političkog činioca i mimoilaženja među njima jesu razumljivi, ali kompromitovanje velike pobjede nad zlom, bogami, nije. Niko nema pravo da, u ime ličnih i stranačkih ambicija, privatizuje ili dovodi u pitanje težnju naroda za pravdom i boljim životom. U tom smislu, nedopustivo je i uzmicanje pred zahtjevima šovinista i kriminalaca kojima bi, jasno i glasno, trebalo poslati poruku identičnu onoj koju su dobili 30. avgusta 2020. godine. Sadržina te poruke je vrlo jednostavna: ideja o iskorišćavanju, tlačenju i progonu dijela stanovništva je apsolutno neprihvatljiva i, nadajmo se, trajno istorijski poražena.

Na jednoj strani, imali smo višemjesečne pregovore o formiranju Vlade Crne Gore, obilježene sukobom između aktuelnog premijera i liste na čijem je čelu bio. Nadasve, nelojalno prema narodu koji je izvojevao pobjedu. Borba za što veći uticaj svakog pojedinačnog političkog činioca i mimoilaženja među njima jesu razumljivi, ali kompromitovanje velike pobjede nad zlom, bogami, nije

Prošlogodišnjom pobjedom je otvoren horizont mogućnosti: kako će ta generacijska prilika biti iskorišćena, zavisi ponajviše od činilaca nove većine. Red je da oni kojima je povjereno rukovođenje državom – i po širini i po dubini – pokažu odgovornost, jer ova iscrpljena zemlja nema mnogo popravnih ispita, a ni mandati ne traju vječno. Kockanje sa sopstvenim životom je glupo, a kockanje sa sudbinom cijelog naroda – moralno nedopustivo. Toga bi morali da budu svjesni svi činioci nove većine: oni, naime, duguju narodu, a ne obratno i nikakva naknadna pamet im, u slučaju neuspjeha, ne može služiti kao iskupljenje.

Na drugoj strani, imali smo i imamo posla sa strukturama koje su, 30. avgusta 2020, poražene na izborima i od tada do danas, sasvim očekivano, rade na kontroli štete, između ostalog i tako što problematizuju ama baš sve što nije na fonu njihovog šovinističko-kriminalnog mentalnog sklopa. Njihova segregaciona politika nije dobila adekvatan postizborni odgovor, nego joj se, počesto, podilazi. Razlozi za takav defetizam manje su važni od činjenice da je on, u svakom slučaju, nedopustiv.

Takođe, pozadina mnogih sumnjivih poslova nije ni zagrebana, a ne manjka ni osoba koje se, umjesto iz Spuža, oglašavaju sa društvenih mreža, dijeleći lekcije i prijeteći vendetom. Treba biti načisto sa tim: DPS i sateliti nijesu i ne mogu biti nikakav partner u izgradnji Crne Gore

Takođe, pozadina mnogih sumnjivih poslova nije ni zagrebana, a ne manjka ni osoba koje se, umjesto iz Spuža, oglašavaju sa društvenih mreža, dijeleći lekcije i prijeteći vendetom. Treba biti načisto sa tim: DPS i sateliti nijesu i ne mogu biti nikakav partner u izgradnji Crne Gore kao poželjnog mjesta za život. Ne postoji nikakvo zdravo tkivo u tim organizacijama, a jedina razlika koju je moguće napraviti među njima staje u pitanje da li postoji umiješanost u kriminalne aktivnosti. U zavisnosti od odgovora na to pitanje, neke bi, u sređenoj državi, čekalo suočavanje sa zakonom, a ostali bi, naprosto, morali da se naviknu na okolnosti u kojima segregacija nije legitiman politički izbor. Privođenje k poznaniju prava neće ići tako što će se računati na nečiju savjest. Možda bi, za promjenu, trebalo primjenjivati zakone. Svima koji su u poziciji da djelaju, a kalkulišu sa sopstvenim rejtingom, treba da bude jasno da, šta god činili, blaćenje u medijima iza kojih stoji šovinističko-kriminalna struktura neće izostati.

Na trećoj strani – sam narod. Svi oni koji su, godinama unazad, iščekivali promjene i doprinijeli da do njih i dođe. Ovo je, nesumnjivo, bila njihova pobjeda. Osjećaj za pravdu, kanalisan je kao nepristajanje na obrazac koji je nudila vlast DPS-a

Na trećoj strani – sam narod. Svi oni koji su, godinama unazad, iščekivali promjene i doprinijeli da do njih i dođe. Ovo je, nesumnjivo, bila njihova pobjeda. Osjećaj za pravdu, kanalisan je kao nepristajanje na obrazac koji je nudila prethodna vlast. Cinici bi to nazvali klasom tranzicionih gubitnika, a taj kvalifikativ, iako suštinski netačan, u Crnoj Gori svakome može da služi na čast. Najkraće rečeno, biti tranzicioni gubitnik u Crnoj Gori – sve ovo vrijeme – značilo je odbijanje da se gazi po ljudskom dostojanstvu i istorijskoj vertikali koja je održala ovaj narod. Upravo je ta klasa ljudi, onih koji su godinama bili u prvom redu za suzavac, osnažena prisustvom svih onih koje je iz letargije digla spoznaja da napad na Crkvu znači potpuni krah, dovela do pobjede i prilike koja se ne smije protraćiti. Razloga za ponos je mnogo. Trijumf, ostvaren 30. avgusta 2020, biće podsjećanje na snagu koju ima narod kad je satjeran uza zid. Ništa manje, na mogućnost koja je, uprkos opravdanim razočaranjima u dinamiku i karakter promjena, i dalje pred nama.

Vrijeme, ipak, izmiče, a zlo se trajno ne pobjeđuje povlađivanjem. Odgovornost prema tekućim obavezama i beskompromisan stav prema zlu jesu uslovi bez kojih se ne može. To bi na umu trebalo da ima svako ko se lati javne funkcije.

(NSPM)