Zašto predsednik države mora preko medija da najavljuje predsedniku vlade da treba da razgovaraju o Kosovu i EU

„Nešto je mutno u državi Danskoj“, prozborio je, otprilike, Šekspirov Hamlet. Mutatis mutandis, to je primjenjivo i na sadašnju Srbiju nakon Nikolićeve izjave koju citiramo in extenso iz medija:

"Apsolutno znam da ćemo se naći pred izborom: ili Kosovo ili Evropa. Brisel će nas suočiti sa priznavanjem Kosova i na to moramo da budemo spremni. O tome što pre treba da postignemo nacionalni konsenzus i vreme je da o tome razgovaram sa premijerom (Aleksandrom) Vučićem", rekao je Nikolić.

Tomislav Nikolić je rekao da ne bi više učestvovao u vlasti koja bi priznala nezavisnost Kosova i koja bi merila da li ćemo više evra dobiti ako ga se odreknemo.

Na pitanje da li očekuje da bi Vlada Srbije u tom slučaju krenula za njim, Nikolić je rekao da ne mora da pođe za njima, ali da očekuje da bi pošla za svojim ustavom, interesima, raspoloženjem građana, čašću i moralom.”

Analiza sadržaja ovog teksta dovodi nas do zanimljivih rezultata.

- Da će Evropska unija to tražiti, to je svakom prosječno inteligentnom čovjeku jasno. Ali kada to kaže predsjednik države, onda to ima posebno značenje. Posebnu težinu ovoj izjavi daje početak rečenice: „Apsolutno znam…“. Izvjesno je da je predsjednik stopostotno obaviješten da je to upravo tako jer, inače, ne bi s tim istrčavao pred javnost. Očito je da su mediji zatajili da ga pitaju, odakle on to „apsolutno zna“!

- Druga stvar je, također, više nego zanimljiva. Nikolić i Vučić su izuzetno bliski suradnici barem dvije decenije. Kao takvi, zašto jedan predsjednik države mora, PREKO MEDIJA, najavljivati svom predsjedniku vlade da bi trebalo da razgovaraju o tako krucijalnom pitanju? Zar se nisu mogli sastati u miru i tu stvar prethodno raspraviti?

- Ali ako to nisu uradili, nego im treba posredništvo medija, onda je zaključak prilično nezgodan: u nečemu se, očito, ne slažu. Jednako je nezgodan, ako su to već uradili.

- Stvar je nejasna i sa nastavkom izjave. Nikolić tvrdi da ne bi učestvovao u takvoj vlasti koja bi definitivno izdala Kosmet, za šaku eura. Ali ako bi to vlada uradila, kako bi ga mogla slijediti, pobijajući svoju prethodnu odluku?

- Na ovo se nadovezuje izjava ministra vanjskih poslova: „EU nikada, SLUŽBENO, nije zatražila da se prizna Republika Kosova“. Naravno da nije. Stvari se uvijek, prvo, neslužbeno riješe, pa se onda službeno obznane. Ako tome dodamo izjavu predsjednika da on „apsolutno zna“ da će se tražiti priznanje samoproklamirane države na teritorij Srbije, onda je u izvjesnoj mjeri vjerojatno da je EU već to nagovijestila srbijanskim liderima.

U ovim teškim vremenima kada je Kosmet pod stranom okupacijom, kada su ekonomija i socijala u teškom stanju i kada je Južni tok, kako sada stvari stoje, tek neostvarena iluzija, Srbiji je potrebno jedinstvo političkog vrha, a ne nedoumice istog u vezi njene geostrategije i geopolitike. Narod je dao mandat političkom vrhu da ga jasno vodi, a ne da ga zbunjuje.

I da završimo sa Hamletom:

„Biti ili ne biti – pitanje je sad:

Da li je ljudskog duha dostojnije

Trpjeti praćke i strijele sudbine nasilne,

Ili oružje dići na more muka

I otporom ih sve zauvijek okončati?

Odgovor je jasan. Treba se, metaforički rečeno, “dići na oružje” i, uz pomoć prijatelja, okončati dvije decenije demonizacije, bombardiranja, ucjena, otimanja teritorija i ponižavanja. Drugim riječima, ako želimo istinsku pomoć, prijateljima treba jasno reći, pokazati i dokazati da su prijatelji, a sa onima drugima treba prestati, da se blago izrazimo, koketirati. I Srbija će oživjeti.