Sukobi u Crnoj Gori – Ne bojte se, dobro biti neće

Stotinak intelektualaca iz regiona potpisalo je Apel za osudu ugrožavanja mira u Crnoj Gori i regionu od strane Beograda. U oštro sročenom apelu, između ostalog, se kaže: „Usvajanjem Zakona o verskim zajednicama, pripremljenim u saradnji sa Venecijanskom komisijom i usaglašenim sa najvišim evropskim standardima u toj oblasti, Crna Gora menja zakon donesen pre pola veka.

Istovremeno, ovim se poništava Dekret regenta Aleksandra Karađorđevića iz 1920. godine, kojim je ukinuta autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva, i u potpunosti zaokružuje državno-pravni okvir Crne Gore. Otuda napadi velikosrpskih nacionalista na Zakon o verskim zajednicama, koji je i povod za novi pokušaj državnog udara“. (https://bit.ly/2SFvM8w). Potpisnici apela poznati su u javnom životu po svom zalaganju za poštavanje ljudskih i manjinskih prava. Uočljivo je da oni ne dovode u pitanje legitimnost postupka po kome je Zakon donet.

Prema Popisu stanovništva iz 2011. Crnogorci čine 44,98% stanovništva, Srbi 28,73%, Bošnjaci 8,65%, Albanci 4,91%, Romi 1,01%, Hrvati 0,97% i td.  Srpski jezik je maternji za 43% stanovnika Crne Gore,  crnogorski za 37%, albanski 5%, bosanski 5%, hrvatski 1%. U ukupnom stanovništvu ima 72% pripadnika pravoslavne veroispovesti, 19% islamske, 3% katoličke. Iz ovih elementarnih podataka jasno je da se radi o izuzetno etnički, jezički i religijski heterogenoj sredini.

Kako je moguće ostvariti slobodu veroispovesti ukoliko su verski objekti i relikvije u vlasništvu države. Tako je i Staljinov ustav iz 1936. sadržao obiman katalog ljudskih prava, ali svi resursi za njihovo ostvarivanje bili su u vlasništvu države. Bila je garantovana sloboda štampe, ali sve štamparije bile su državne

Prema savremnim standardima u zaštiti ljudskih i manjinskih prava morao bi u  takvoj zemlji da postoji obiman i efikasan mehanizam za zaštitu manjina. Ustav Crne Gore u tom pogledu veoma je siromašan i on omogućava majorizaciju različitih manjina. Prema Ustavu službeni jezik u Crnoj Gori je crnogorski, ćirilično i latinično pismo su ravnopravni. U službenoj upotrebi su i srpski, bosanski, albanski i hrvatski jezik. Iako je većinski jezik srpski, najpre je naveden crnogorski. Prema Ustavu verske zajednice su odvojene od države, ali po Zakonu imovina Srpske pravoslavne crkve verovatno će postati državna. Kako je moguće ostvariti slobodu veroispovesti ukoliko su verski objekti i relikvije u vlasništvu države. Tako je i Staljinov ustav iz 1936. sadržao obiman katalog ljudskih prava, ali svi resursi za njihovo ostvarivanje bili su u vlasništvu države. Bila je garantovana sloboda štampe, ali sve štamparije bile su državne.

Problem je što Srbi, koji čine 29 % stanovništva ne mogu u Crnoj Gori biti tretirani kao  manjina, već kao konstitutivni narod. Oni moraju imati mogućnost da ostvaruju široku kulturnu  i druge oblike autonomije, tamo gde za to postoje uslovi. Odnos Crnogoraca i Srba ne može biti odnos većine i manjine već odnos konkurentskih većina.

Doktrinu o konkurentskim većinama naročito je zastupao konzervativni američki političar iz prve polovine devetnaestog veka DŽon Kelhun. On je bio  vatreni pristalica ropstva, a po njegovoj doktrini manjina ima pravo da stavi veto na odluke većine kada ona zadire u njene vitalne interese. Ova doktrina kasnije je u drugoj polovini dvadesetog veka dalje razvijena u teoriji o konsocijaciji. Istorijsko iskustvo je pokazalo da procesi odlučivanja u etnički, verski i jezički heterogenim sredinama ne mogu biti isti kao u homogenim. Pokušaj kopiranja britanskih većinskih institucija u Aziji i Africi doneo je, uglavnom, loše rezultate.

Po teoriji o konsocijaciji, za koju je naročito značajan američki politikolog holadnskog porekla, Arend Lajphart, u takvim društvima političke institucije moraju biti prilagođene društvenoj stvarnosti. To podrazumeva postojanje posebnih procedura u odlučivanju kojima se etnička većina onemogućava da tiraniše manjine. Da bi etnički mir bio očuvan mogu se primeniti različiti modeli teritorijalnih, kulturnih i personalnih autonomija, izborni sisitem mora biti proporcionalan, neophodno je da elite ne podstiču sukobe i netrpeljivost, već da rade na uspostavljanju mira i saradnje. Važno je da manjina ima na raspolaganju pravo veta na odluke koje su za nju od najvećeg značaja. Mnogi od modela koje je Lajphart isticao pokazali su se neuspešnim, ali za sada nije poznat neki drugi, bolji način upravljanja kulturnim razlikama.

U Crnoj Gori takvi mehanizmi uglavnom ne postoje. Crnogorska skupština po pravilu odlučuje prostom većinom. Jedan od izuzetaka je odlučivanje o zakonima kojima se uređuje način ostvarivanja stečenih manjinskih prava. U tom slučaju Skupština u prvom glasanju odlučuje dvotrećinskom većinom svih poslanika, a u drugom, najranije nakon tri meseca, većinom svih poslanika.

Prilikom donošenja Zakona urađeno je sve suprotno savremenim standardima u toj oblasti. Zakon koji duboko zadire u interese Srba donet je većinom koju su činili poslanici crnogorske,albanske, bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Takvo postupanje može samo dovesti do izbijanja sukoba, ako to nije bio i osnovni cilj. Zakon koji se gotovo isključivo tiče Srpske pravoslavne crkve donet je i glasovima poslanika koji se izjašnjavaju kao katolici ili muslimani. Da bi takav zakon bio legitiman, bila bi neophodna dvostruka većina: većina svih poslanika i većina poslanika srpske nacionalnosti. Kako je već istaknuto, takav postupak Ustavom Crne Gore nije predviđen.

Režim Mila Đukanovića nije ni demokratski niti omogućava nacionalnu ravnopravnost. Nije jedini problem na Balkanu srpski nacionalizam, postoje i drugi nacionalizmi

Napred rečeno ne znači da i u politici srpskih stranaka u Crnoj gori ne postoje problemi. Njih sistem drži u položaju beznadežne manjine, ali i one same tome doprinose. Njihov program je gotovo isključivo  etnički, čak i kad bi dobili glasove svih Srba opet bi bili u manjini. Etnoreligiozni ekskluzivizam otežava im stvaranje koalacija sa drugim strankama, pa je malo verovatno da će ikad postati politička većina.

Potpisnici Apela ne vode  računa o tome da neko ko je protivnik srpskog nacionalizma nužno ne mora biti pristalica svakog diktatora koji mu se, iz sopstvenih vlastodržačkih interesa suprotstavlja. Režim Mila Đukanovića nije ni demokratski niti omogućava nacionalnu ravnopravnost. Nije jedini problem na Balkanu srpski nacionalizam, postoje i drugi nacionalizmi. Otpor jednom ne sme voditi ka podršci drugom. Najveću odgovornost za postojeću krizu u Crnoj Gori snosi vladajući režim. Nema ni govora o tome da je Zakon donet uz uvažavanje najviših savremenih standarda.

Situcija je veoma ozbiljna i može se preneti i na druge države. Crnogorci kažu:”Ne bojte se, dobro biti neće.”