Šinavatra kao simptom

„Živimo u društvu koje je sve dalje od Boga, a sve bliže prašini“

(T. S. Eliot)

Aktuelni politički skandal u Crnoj Gori, vezan za bivšeg premijera Tajlanda, Taksina Šinavatru, još jednom je precizno ukazao na tragični i beskrupulozni „pragmatizam“ vladajuće ideologije i zabrinjavajuće odsustvo minimuma aksioloških vrijednosti jedne političke elite koja bi, osim što vodi i predstavlja našu zemlju, svojim ponašanjem i činjenjem trebala da bude i uzor svojim građanima.

Naime, Šinavatra koji je u svojoj zemlji osuđen za korupciju i koga potražuje Interpol, u Crnoj Gori dobija pasoš i postaje njen ugledni građanin.

Ne bi sve to imalo tako katastrofičan prizvuk da „slučaj Šinavatra“ nije samo nastavak jednog dugog i kontinuiranog fenomenološkog procesa kojim se planirano i za neke veoma profitabilno na teritoriji naše zemlje gradi, kako neko već reče,“sigurna mafijaška kuća“. Saradnja i koketiranje s kriminalom, prepoznatljiva je i intruzivna razvojna i strateška filozofija savremene Crne Gore. Umjesto nekadašnjih botaničara, slikara, pjesnika, opsjenara zaljubljenih u metafiziku crnogorskog kamena (Lubardin termin), od početka devedesetih, Crnu Goru počeli su da pohode neki čudni likovi sa policijskih potjernica raznih država. Kada neko u regionu, a i šire, napravi neki delikt bježeći od zakona svoje zemlje, evo ga pravo kod nas da, uz blagoslov i velikodušno gostoprimstvo režima, nađe svoje pribježište. Posljeratni (Drugi svjetski rat) tzv.“pacovski kanali“, kojima su nacisti u koordinaciji sa nekim obavještajnim strukturama drugih država prebacivani u pojedine, tada divlje i nestabilne države Južne Amerike, danas, sa jednom novom vrstom „pacova“, vode ravno u Crnu Goru.

Crnogorska vlast kao da se trudi da njeguje nitkovluk i beščašće, protivstavljajući ih apsolutnim tradicionalnim vrijednostima, našim vjerovanjima i običajima, i to sve, neprestano se pozivajući na crnogorsko dostojanstvo i poštenje! Kada anticrnogorstvo dođe u Crnu Goru, dolazi u ime crnogorstva. Ono što najviše zastrašuje je to što se mi ne osjećamo taocima i zatočenicima jedne takve kriminogene tendencije na čijim (ne)vrijednostima je formirana moderna crnogorska državnost i prepoznatljiv indetitet. Privikavamo se krajnje mimikrijski i utrkujemo da što prije postanemo karika u tom lancu moralno kastriranih individua koje su izgubile moć razmišljanja, jer kad niko ne razmišlja ili ne smije da razmišlja mora da postoji „vrhovni mislilac“. Klovnove pretvaramo u ikone, fetišizujemo ih, klanjamo im se. Da li je ovo ona stara i upozoravajuća biblijska priča o obožavanju zlatnog teleta ili identifikacija sa agresorom, kako bi rekla Ana Frojd? Agonija i ekstaza u isto vrijeme.

U kakvoj državi mi zaista živimo? Da li smo svjesni ponižavajuće slike i percepcije koju Evropa ima o nama? Ili je ta ista Evropa, često licemjerna, iskoristila nezajažljivost, opskurnost i opsjednutost naših režimlija novcem (aktera kulta pohlepe) i od naše zemlje napravila svoju crnu rupu, mjesto za reciklažu sopstvenih slabosti i otrovnog otpada. Neko je davno jungovski primjetio da je Balkan kolektivno nesvjesno Evrope – njen simptom.

Ingeniozni i uvijek aktuelni Vladeta Jerotić u svojim eruditivnim besjedama često ističe da su tri fundamentalna i temeljna arhetipa na kojima počiva autentični duh vremenite Evrope: Šekspirov Hamlet, Geteov Faust i Servantesov Don Kihot. To su ta tri psihološka i antropološka obrazca koja svjesno, a još snažnije nesvjesno, definišu bivstvujuće suštastvo, individuacioni put, ali i lutanja jednog Evropljanina.

Ako bi primjenili analogiju i iz današnje crnogorske kulturološke i većinske karakterne matrice izdvojili tri dominantna arhetipa koji konstruišu naš sistem vrijednosti, onda bi to zasigurno bili: Đukanović, Subotić i bivši premijer Tajlanda – Taksin Šinavatra.