Pravna neupitnost i neosporivost stalnog članstva Rusije u Savetu bezbednosti UN

Ukrajina se 26. decembra 2022. godine obratila Ujedinjenim nacijama (UN) inicijativom da se Rusiji oduzme status stalnog člana Savjeta bezbjednosti UN (SB UN) i da Rusija bude isključena iz UN. U saopštenju koje je tim povodom izdalo Ministarstvo inostranih poslova Ukrajine navedeno je da, kako prenose ovdašnji mediji, “pitanje statusa Rusije u UN i njenog stalnog članstva u SB UN ostaje neriješeno sa tačke gledišta međunarodnog prava”, da je “Ruska Federacija preuzela mjesto stalne članice SB UN zaobilazeći procedure definisane Poveljom UN” te da se navodno sve to dogodilo “na osnovu običnog pisma predsjednika Rusije Borisa Jeljcina, upućenog generalnom sekretaru UN 24. decembra 1991. godine”.

Citirane tvrdnje zvaničnog Kijeva zavrjeđuju pažnju pravne struke i nauke, tim prije što nijedna od njih nema uporište u međunarodnom pravu. Sve one se, suštinski gledano, svode na prvu od tih tvrdnji, prema kojoj: “pitanje statusa Rusije u UN i njenog stalnog članstva u SB UN ostaje neriješeno sa tačke gledišta međunarodnog prava”. Za ovu tvrdnju pokušava se naći oslonac u tome što Povelja UN-a, kada u članu 23. propisuje ko su stalni članovi SB UN, to čini tako što kaže da su to: “Republika Kina, Francuska, Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske i Sjedinjene Američke države”. Kako se vidi, ovaj član Povelje UN-a govori da je Sovjetski Savez (SSSR) stalni član SB UN-a, što bi onda značilo i da je SSSR, a ne Rusija, član UN-a.

Pravo se nikada ne treba svoditi samo na jednu riječ, ili par njih, budući da je ono znatno više od toga, to jest cijeli jedan sistem. Stoga se u takvom sistemu do pravog značenja koje imaju određene riječi često dolazi sistematskim putem, povezivanjem dva ili više pravnih akata, čime se rješava dato pitanje

Dakle, Ukrajina u svojoj inicijativi insistira na ovim jezičkim detaljima, ali se na ovakvim primjerima najbolje vidi kako jezičko značenje ne mora nužno da se poklapa sa pravnim značenjem određene pravne odredbe. Stoga se u ovakvim situacijama mora istraživati pravno, a to znači i pravo (istinsko) značenje. Jer, pravo se nikada ne treba svoditi samo na jednu riječ, ili par njih, budući da je ono znatno više od toga, to jest cijeli jedan sistem. Stoga se u takvom sistemu do pravog značenja koje imaju određene riječi često dolazi sistematskim putem, povezivanjem dva ili više pravnih akata, čime se rješava dato pitanje. Tako je i u konkretnom slučaju sistematizam od ključne važnosti u traženju odgovora o tome da li je baš, kako smatra zvanični Kijev, “pitanje statusa Rusije u UN i njenog stalnog članstva u SB UN ostalo neriješeno sa tačke gledišta međunarodnog prava”. Ono što slijedi u nastavku pokazaće da je to pitanje i te kako riješeno na pravno valjani način, i to još prije 31 godinu saglasnošću upravo Ukrajine. Zbog toga, kako ćemo vidjeti, ne postoji bilo kakva potreba za revizijom Povelje UN-a kada se radi o statusu Rusije u UN i SB UN. Redovi koji slijede su i kratka istorija predmetnog slučaja, o kojoj se mogu pisati veliki traktati i tomovi knjiga. Međutim, ovaj tekst je daleko od takvih pretenzija. Umjesto toga, ovdje ću samo u najkraćem podsjetiti na najvažnije detalje koji svojim sadržajem neumoljivo govore o pravnoj neosnovanosti ukrajinske inicijative za izbacivanje Rusije iz SB UN i UN.

Za pravilnu i potpunu sliku ovog slučaja najprije treba podsjetiti na Beloveški sporazum koji su 8. decembra 1991. godine potpisali Boris Jeljcin u svojstvu predsjednika Ruske Federacije, zatim Leonid Kravčuk u svojstvu predsjednika Ukrajine, a Vitold Fokin kao premijer Ukrajine, te Stanislav Šuškevič kao predsjednik bjeloruskog parlamenta, a Vjačeslav Kebič kao premijer Bjelorusije. Ovim sporazumom je zvanično proglašeno raspuštanje SSSR-a i formiranje Zajednice Nezavisnih Država (ZND). U zajedničkoj deklaraciji šefova država, Rusije, Ukrajine i Bjelorusije, koja prethodi normativnom dijelu Beloveškog sporazuma i potpisana je istog dana kada i taj sporazum, istaknuto je da ZND obuhvata Bjelorusiju, Rusiju i Ukrajinu, ali je naglašeno da ZND ostaje otvorena za pristupanje i ostalih država članica nekadašnjeg SSSR-a.

Upravo taj dio deklaracije biće u pravnom pogledu osnov za skup koji je održan u Alma-Ati 21. decembra 1991. godine. Tom prilikom okupili su se predsjednici tadašnjih republika članica bivšeg SSSR-a: Azerbejdžana, Jermenije, Bjelorusije, Kazahstana, Kirgistana, Moldavije, Rusije, Tadžikistana, Turkmenistana, Uzbekistana i Ukrajine koju je zastupao njen tadašnji predsjednik Leonid Kravčuk. U Alma-Ati je tada zaključen niz pravnih akata, čija suština je u tome da se njima i ostale republike bivšeg SSSR-a pridružuju ZND-u, sa izuzetkom baltičkih republika Litvanije, Letonije i Estonije koje su odbile članstvo u toj zajednici. A Ukrajina, Bjelorusija i Rusija su aktima iz Alma-Ate još jednom potvrdile svoje članstvo u ZND-u. U pravnim aktima iz Alma-Ate od 21. decembra 1991. godine ima jedan koji je posebno važan u vezi sa statusom Rusije u SB UN i UN-u.

Tvrdnje zvaničnog Kijeva zavrjeđuju pažnju pravne struke i nauke, tim prije što nijedna od njih nema uporište u međunarodnom pravu

To je akt pod nazivom “Odluka Savjeta šefova država Zajednice Nezavisnih Država”. Ovaj akt u ime Ukrajine je potpisao njen predsjednik Leonid Kravčuk, a u odluci je propisano (tačka 1. Odluke) da države članice ZND-a, dakle i Ukrajina, “podržavaju rusko nastavljanje članstva umjesto SSSR-a u UN-u, uključujući i stalno članstvo u SB UN i ostalim međunarodnim organizacijama”. Time je sasvim jasno ugovoreno, prije više od 30 godina, da je umjesto bivšeg SSSR-a Rusija ta koja nastavlja članstvo bivšeg SSSR-a ne samo u UN nego i kao stalna članica SB UN. I upravo zbog toga nisu pravno osnovani navodi iz najnovije inicijative Ukrajine da je, navodno, Rusija preuzela mjesto stalne članice SB UN “na osnovu običnog pisma predsjednika Rusije Borisa Jeljcina, upućenog generalnom sekretaru UN 24. decembra 1991. godine”. Jedino što u ovom citatu odgovara istini je to da je Boris Jeljcin kao tadašnji predsjednik Rusije zaista 24. decembra 1991. godine u tom svojstvu uputio zvanično pismo generalnom sekretaru UN, kojim ga obavještava da na mjestu bivšeg SSSR-a, koji je prestao da postoji, Rusija produžava članstvo u UN umjesto SSSR-a, uključujući i stalno članstvo u SB UN uz, kako je navedeno u istom pismu, podršku država članica ZND-a. Dakle, nije Jeljcin ovo pismo poslao samovoljno u UN 24.12.1991. godine, već tek nakon što je 21.12.1991. godine u Alma-Ati usvojena Odluka Savjeta šefova država ZND kojom su te države, uključujući i Ukrajinu, jednoglasno podržale rusko nastavljanje članstva umjesto SSSR-a u UN-u, uključujući i stalno članstvo u SB UN i ostalim međunarodnim organizacijama. To su fundamentalni razlozi zbog kojih kako tada, tako ni danas nije bilo potrebe za revizijom Povelje UN, budući da riječ SSSR iz te Povelje sada u pravnom pogledu označava isključivo Rusiju, a sve na osnovu Beloveškog sporazuma i na njemu zasnovane Odluke Savjeta šefova država ZND-a od 21.12.1991. godine.

Potonja Odluka iz Alma-Ate, u svim njenim dijelovima, pa tako i u citiranoj tački 1, je pravno valjana sa stanovišta međunarodnog prava, usljed čega Ukrajina pravno neutemeljeno navodi da “pitanje statusa Rusije u UN i njenog stalnog članstva u SB UN ostaje neriješeno sa tačke gledišta međunarodnog prava”. S tim u vezi treba ponoviti da je Odluku iz Alma-Ate u ime Ukrajine potpisao njen tadašnji predsjednik Leonid Kravčuk, čime je Ukrajina putem Kravčuka kao šefa države na nesumnjiv način i neopozivo dala pravno valjanu podršku Rusiji u njenom, i samo njenom nastavljanju članstva umjesto SSSR-a u UN, uključujući i stalno članstvo Rusije u SB UN, a takvu podršku na isti, pravno valjani način, su dali i šefovi ostalih država članica bivšeg SSSR-a. I zbog toga je Rusija više od 30 godina od prestanka postojanja SSSR-a bila (i jeste) pravno valjani član UN i stalni član SB UN-a. Drugim riječima, nije Rusija imala takav status svih proteklih decenija na osnovu običaja, već na osnovu međunarodno-pravno valjanih akata na koje je prethodno ukazano.

Ove činjenice su od važnosti imajući u vidu i Bečku konvenciju o sukcesiji država u odnosu na međunarodne ugovore (Bečka konvencija). U vezi s tom konvencijom najprije treba reći da je Povelja UN, po načinu svog nastanka, jedan međunarodni ugovor. Istina, Povelja UN je najviši pravni akt u poretku međunarodnog prava, ali to ne može negirati činjenicu da je Povelja ugovor. Zbog toga se i na nju, kada to zahtijeva određeni slučaj poput ovog iz najnovije inicijative Ukrajine, primjenjuje Bečka konvencija.

Svako nastojanje da se članstvo Rusije u UN i njeno stalno članstvo u SB UN dovede u pitanje nije pravo, već nasilje nad pravom

Pitanje sukcesije država u pogledu međunarodnih ugovora može se postaviti ne samo kada se jedan dio teritorije otcijepi od neke države i sam postane nova država, već i kada dotadašnja država u potpunosti prestane da postoji pa umjesto nje budu stvorene dvije države, ili više novih država kao u slučaju bivšeg SSSR-a. E za slučaj kakav je i prestanak postojanja SSSR-a članom 34. stav 1. Bečke konvencije je propisano da “kada se jedan ili više dijelova teritorije neke države odvoji da bi stvorili jednu ili više država svaku ugovor koji je na dan sukcesije država bio na snazi za cijelu teritoriju države prethodnice ostaje na snazi za svaku novostvorenu državu, bez obzira na to da li ranija država i dalje postoji”. Međutim, odmah zatim Bečka konvencija u članu 34. stav 2. propisuje da se prethodno citirani stav 1. tog člana ne primjenjuje “ako se zainteresovane države drukčije sporazumiju”. Ovo, primijenjeno na konkretni slučaj, znači da su se Ukrajina i ostale države članice bivšeg SSSR-a, koje su 21.12.1991. godine u Alma-Ati potpisale Odluku Savjeta šefova država ZND kojom su jednoglasno podržale Rusiju da samo ona nastavi članstvo umjesto SSSR-a u UN, uključujući i stalno članstvo u SB UN, na pravno valjani način sporazumjele i o tome da se odredbe Povelje UN koje se odnose na stalno članstvo bivšeg SSSR-a u SB UN ne odnose na njih, već isključivo na Rusiju.

Upravo zato je pravno neosporiva valjanost ne samo članstva Rusije u UN nego i njenog stalnog članstva u SB UN. Usljed toga svako nastojanje da se to članstvo dovede u pitanje nije pravo, već nasilje nad pravom.