Kolumne Đorđa Vukadinovića | |||
Zatvaranje kruga |
![]() |
![]() |
![]() |
ponedeljak, 27. septembar 2010. | |
Dakle, šta imamo? Od čuvenog „ugovora sa narodom“ iz dvehiljadite nije ostvareno praktično ništa. (Drugo je pitanje da li su u međuvremenu možda ostvareni neki drugi ugovori i dogovori, o kojima se u to vreme nije govorilo i pisalo.) Imamo stopu industrijske proizvodnje koja još nije dostigla ni nivo iz 1998, a o onom razvoju iz vremena SFRJ da i ne govorimo. Imamo strane ambasadore koji aktivno učestvuju u formiranju vlade i kojima lideri najveće opozicione stranke raportiraju i šalju stenograme sa svojih sastanaka sa drugom opozicionom strankom.
Slučajno ili ne, prošle nedelje, na desetogodišnjicu 24. septembra i izbora na kojima je Vojislav Koštunica kao kandidat DOS-a pobedio Slobodana Miloševića, krug se definitivno zatvorio. Naime, već više od dve godine Srbija ima vladu u kojoj, rame uz rame, sede politički naslednici Slobodana Miloševića sa političkim naslednicima Zorana Đinđića. I to ne bi nužno moralo biti tako loše („nacionalno pomirenje“ itd.) da se na kraju ne ispostavi da oni, manje ili više entuzijastično, u svim kritičnim trenucima zapravo sprovode politiku – Čedomira Jovanovića, odnosno Brisela i Vašingtona. A onda su se, nakon višemesečnih priprema i natezanja, konačno sastali lideri dve „glavne“, nacionalne opozicione stranke (navodnike možete stavljati i premeštati po nahođenju) i saopštili da će se zajedno „boriti protiv vlasti i politike da EU nema altrenativu“. Da bismo u narednih nekoliko dana saznali da Vojislav Koštunica, svojevremeni pobednik nad Miloševićem i tadašnji heroj zapadnih medija i političkih krugova, danas u tim krugovima uživa status „balkanskog Bin Ladena“, te da svako ko računa na bilo kakvu podršku zapada sa njim nema šta da traži. Tužno je prethodnih dana bilo gledati Nikolića i Vučića kako sebe i druge, a naročito zapadne ambasadore, ubeđuju da Nikolić nije rekao ono što je rekao nakon susreta sa predstavnicima DSS-a – da se treba boriti protiv politike da EU nema alternativu. Tužno je sve vreme gledati predstavnike vlasti dok govore kako odustajanje od sopstvene rezolucije u Generalnoj skupštini nije kapitulacija nego „potvrda našeg evropskog opredeljenja“. Smešno je gledati DSS-ovce kako, u zakasnelom sricanju početnih lekcija političkog marketinga, svi kao jedan ponavljaju kako je Srbija strašno cvetala u periodu 2004–2008. i kako je Koštunica, zapravo, uvek i u svemu bio u pravu.
Pri pogledu na ovo političko kupusište, hteli-ne-hteli, Milošević neminovno izrasta u epohalnu figuru – a to vam kaže neko ko nikada nije glasao za njega – niti ikada bio u najmanjem iskušenju da to učini. No, ne treba naravno sada, zbog evidentnog moralnog i političkog kolapsa petooktobarskih pobednika, pokušavati vaskrsnuti mit o „Miloševićevom zlatnom dobu“, koje to, razume se, nipošto nije bilo. Ali nije bilo ni tako jednoznačno zlo kao što je to predstavljano u propagandnim žurnalima „demokratske opozicije“. Da, imali smo rat i sankcije. Ali smo posle imali neviđenu pljačku i rasprodaju društvene i državne imovine, čije posledice nisu ništa manje pogubne i dugoročne. Da, Milošević je nesumnjivo bio kriv za mnogo toga. A najviše za prezriv odnos prema sopstvenom narodu, kao i za ignorisanje geopolitičkih promena koje su se događale upravo u trenutku dok je on pokušavao da sa – barem – poluvekovnim zakašnjenjem rešava srpsko nacionalno pitanje. Ali ponešto su nam, nezavisno od Miloševićevih grešaka, želeli, namenili i nametnuli neki od „prijatelja“ petooktobarskih pobednika, sa kojima već deset godina gradimo „specijalne veze“ i odnose. Da, plate su bile tragično niske, ali niske su bile i cene osnovnih namirnica, kao i troškovi za struju i stanarinu. Da, cvetao je kriminal, šverc i bezakonje, ali je posle 5. oktobra sve to uglavnom samo pretočeno u pravnu formu i preliveno glazurom „evropskog zakonodavstva“. Milošević je od samog početka na jedan poguban način polarizovao društvo, javnost i političke procese. Ali danas je srpsko društvo bukvalno rastočeno, a javnost i politika svedeni na buvlju pijacu. Da, gomilala su se ogromna bogatstva. Ali su nakon 5. oktobra ta bogatstva samo još više i enormno uvećana. Ko je bio bogat (p)ostao je još bogatiji, a ostalima su nominalno porasle plate, ali isto tako i dažbine, rate i kamate. Bilo je neukusa, dizelaša i turbo-folka, ali su „Trenutak istine“, „Veliki brat“ i „Farma“ stigli tek sa „slobodom i demokratijom“. Bilo je teške režimske propagande, ali i nekih slobodnih medijskih oaza. Sada svi mediji izgledaju i pišu gotovo isto, pri čemu se to što pišu teško može nazvati „objektivnošću“ i „istinom“.
Nije ovo prilika za konačno, a pogotovo ne za precizno svođenje računa. Ali činjenica je da kada neko od sada pomene „deset izgubljenih godina“ i „strašnu deceniju za nama“, bez dodatnih objašnjenja neće biti jasno na koju to deceniju misli. U svakom slučaju, po mom dubokom uverenju, Srbija i srpski narod su van svake sumnje izgubili obe decenije. I verujem da tako oseća i misli i apsolutna većina čitalaca i građana. A koliki je u tome bio udeo svakog od pomenutih aktera, sudiće vreme, Bog, nauka – i narod. |