Kolumne Đorđa Vukadinovića | |||
Nikolićevi putevi, „gafovi“ i topli zec |
![]() |
![]() |
![]() |
utorak, 12. jun 2012. | |
Mnogo veći problem imaće domaći mediji naviknuti da Nikolića tretiraju kao dežurnog kandidata za trening strogoće i demonstraciju novinarske „hrabrosti“ i „duhovitosti“. To ne znači da sada više ne treba pisati o njegovim metamorfozama, diplomama i gafovima (i američki se mediji naveliko bave biografijama i „biserima“ svojih predsednika), ali znači i da će medijski poslenici, domaći i strani, ubuduće ipak morati malo više da povedu računa o tome da pišu o šefu jedne države. S druge strane, i Nikolić će morati da shvati da je on sada „zvanično lice“ Srbije, i to najviše po rangu, što znači da njegovi stavovi po bilo kom pitanju, od Vukovara i Srebrenice, do Sirije i Abhazije od sada biti tretirani kao stav Srbije i da tu više neće pomagati ograde kako je u pitanju „samo lično mišljenje“ itd. Niti će mu vredeti da se, u starom vučićevsko-radikalsko-SNS maniru kalimerovski žali na medijski tretman i „nepravdu“ i kad za to ima i kad nema razloga. Naime, kada neko daje izjavu za „Frankfurter algemajne cajtung“ na temu srpsko-hrvatskih odnosa, on mora imati na umu da će ta izjava uvek biti prezentovana onako kako najviše odgovara hrvatskoj strani i u tom pogledu ne treba biti ni iznenađen ni uvređen. Ne mora Nikolić to lično znati, ali svakako moraju oni koji će ubuduće obavljati medijske poslove unutar njegovog tima. U protivnom, dešavaće mu se ono što se dešavalo i ranije, ali će sada posledice i po njega, a naročito po ugled države, biti kud i kamo veće. Ali, da se razumemo, predsednik Srbije, kako god se on zvao, nije tu da ispunjava želje stranih ambasadora, niti domaćih medija, već da, najbolje što ume, predstavlja zemlju i brine o nacionalnim i državnim interesima. I ukoliko to bude radio biće, naravno, nezadovoljnih, ali mu se suštinski neće imati šta zameriti. Ne treba da provocira i nikoga u okruženju namerno da iritira, ali u opis njegovog posla svakako ne spada to da usrećuje lidere u regionu, niti da stiče medijske simpatije i aplauze izjavama koje će goditi ušima zagrebačke i bošnjačke javnosti i da piše istoriju po notama Haškog tribunala. Drugim rečima, neki od Nikolićevih mnogopominjanih „gafova“ – pogotovo onaj da se u Srebrenici dogodio težak ratni zločin, ali da nije bilo „genocida“ – nisu nikakvi gafovi već naprosto više ili manje precizna formulacija onoga što Srbija i devedeset odsto njenih građana misle. I što nije nikakav skandal, a još manje „negiranje zločina“, kao što se to pokušava predstaviti u sredinama gde se, na primer, „Oluja“ i „Bljesak“ slave kao državni praznici, a autori tih kolektivnih progona čitavog stanovništva sa neke teritorije – javno i zvanično – veličaju kao opštenacionalni heroji. Ta asimetrija i dvostruki standardi su krst koji će Nikolić kao predsednik Srbije morati da ponese i sa njima se izbori. Ali je za svaku osudu ukoliko mu domaći medijski i politički krugovi, zbog lične ili političke pizme, to nezahvalno breme budu još otežavali, organizovali hajke i provlačili ga kroz „toplog zeca“. U krajnjoj liniji, uz nešto podrazumevanog pojednostavljenja, može se reći da pred Nikolićem danas stoje dve, odnosno tri opcije u pogledu spoljnopolitičkog pozicioniranja, kao i eventualne kohabitacione saradnje sa sve manje eventualnom vladom DS-SPS i Borisa Tadića. Jedna je da se u još pogubnijoj formi ponovi ono što smo gledali u slučajevima nekih prethodnih „kohabitacija“ – da glavni rivali nastave da se međusobno bore za primat, sapliću i opanjkavaju pred licem domaće i svetske javnosti, bez mnogo smisla, principa i koristi. S tim da i ova borba, opet, može imati dva lica. Naime, (1) ono gde se Nikolić kandiduje za „većeg (evro)katolika od pape – što se manje-više dešavalo prethodnih godina, kada je reformisani i „briselizovani“ SNS ponekad služio kao dodatni bič za mamuzanje i „ohrabrivanje“ prethodne vlade u retkim trenucima kada ona pokaže određene znake malodušnosti i malaksavanja na „evropskom putu“ (na primer, nakon jesenjeg nedobijanja statusa kandidata, kada je bilo gotovo nemoguće razlikovati kritike koje su dolazile od strane SNS-a od onih iz redova LDP-a i NVO sektora). Ili, pak, (2) da se, na užas Štefana Filea i na radost svih koji se nadaju kako će sada posle izbora ponovo ugledati „starog Tomu“ – što je manje verovatno – Nikolić još jednom preokrene, a DS još više „el-de-pe-izuje“, pa da se sukob vodi po staroj liniji „ruska gubernija–zapadna kolonija“, iz vremena pre Nikolićevog evropskog zaokreta i odvajanja od starog jata. I konačno, (3) poslednja, ali najpovoljnija varijanta bila bi da se glavni akteri, poučeni ličnim i kolektivnim iskustvom, kao i tragičnim sudbinama svojih prethodnika i države kojoj su se našli na čelu, dozovu pameti, to jest, pomalo „resetuju“ u svom negdašnjem spoljnopolitičkom entuzijazmu, odreknu sujete i pokušaju da odrede minimum zajedničkih nacionalnih i državnih interesa i da se onda za njih složno bore u međunarodnoj areni, čuvajući jedni drugima leđa i lobirajući za te zajedničke interese svako među svojim inostranim prijateljima i partnerima. (I prosto je neverovatno i prilično tužno što jedan toliko logičan i prirodan scenario, kao hipotetički i najmanje verovatan, mora da bude pomenut tek na kraju – umesto da je podrazumevano političko polazište, pa da se samo bavimo njegovom razradom i konkretizacijom.) |