Crkva i politika | |||
Tako blizu a tako daleko, ili kad će papa u Srbiju |
![]() |
![]() |
![]() |
četvrtak, 30. avgust 2012. | |
Bezbrojni dokumenti svedoče o zverstvima ustaša nad srpskim narodom i njegovim sveštenstvom u NDH počinjenim uz punu moralnu podršku katoličkog klera ili čak i njegovo neposredno učešće. U NDH, koja će, srećom, trajati samo 4 godine, ustaše i kler imale su zajednički cilj: stvaranje države u kojoj će živeti samo katolici. Da do njega dođe bilo je neophodno pobiti sve Jevreje, lišiti života trećinu Srba, trećinu proterati i trećinu pokatoličiti. Vatikan, kao verski poglavar klera u Hrvatskoj, nije “ video” šta rade njegovi župnici, fratri i biskupi, pa ni nadbiskup, i nikada nije osudio genocid nad Srbima i Jevrejima u NDH. Zato je i on odgovoran (makar samo “komandno”) za počinjena zverstva nad ljudima druge vere, rušenje i pljačkanje crkava i sinagoga , ubistvo 171 pravoslavnog sveštenika i 47 rabina. Niko nije nikada čuo glas Svete stolice sa zahtevom da pogromi prestanu a zločinci iskuse zasluženu kaznu. Ćutala je ona i prilikom katoličenja Srba pod pretnjom smrću. (Srbe “preobraćivane” u katoličanstvo nazivali su “disidentima” jer su oni navodno za vreme kraljevine Jugoslavije “naterani da pređu u pravoslavlje”, što je moglo da se kaže za one koji su sklopili brak u pravoslavnoj crkvi i koji su svojevoljno promenili veru, a ne pod pretnjom smrću. Najzad, takvih “prinudnih” pokrštavanja bilo je neuporedivo manje od pokatoličenih Srba u NDH: 250.000, kako je zagrebački nadbiskup javio svom dobrom prijatelju Papi Piju 12). Župnik je od svake “preobraćene duše” uzimao po 170 kuna, a po obavljenom činu slao brzojav odanosti i zahvalnosti njegovoj svetosti, tj. nadbiskupu Stepincu. Ovaj najviši katolički velikodostojnik u Hrvatskoj u vreme Drugog svetskog rata blisko je sarađivao sa Antom Pavelićem, i to odmah od proglašenja NDH, 10. aprila 1941. Na taj dan, dok je jugoslovenska vojska još pružala otpor napadačima na Kraljevinu Jugoslaviju, nekadašnji dobrovoljac sa Solunskog fronta i oficir srpske vojske a sada zagrebački nadbiskup, Alojzije Stepinac pohitao je da blagosilja poglavnika i stvaranje satelitske države, Hitlerovog poklona.
Ostala je zapamćena i i Stepinčeva uloga u otimanju srpske dece radi katoličenja.( Godine 1931, na predlog A. Stepinca, koji je tada bio pomoćnik zagrebačkog nadbiskupa Bauera,osnovana je dobrotvorna agencija Karitas Zagrebačke nadbiskupije.) Bavila se, kao što joj ime kaže, dobrotvornim radom, a tokom ratnih godina u NDH i oduzimanjem dece od roditelja Srba, koja su zatim poveravana katoličkim porodicama. “Dobrotvori” su to, tobože, činili da bi spasli decu od ratnih strahota i pogibije, i samo sa Kozare odveli su 7.000 Srpčadi. Neobično je jedino što su “zaboravljali” da zapišu adrese porodica koje su decu prihvatale, te su posle rata njihovi roditelji, ako su nekim čudom i uspeli da prežive nemačke ofanzive i ustaške pogrome, imali velike muke da pronađu svoju decu. Sasvim suprotno od Karitasa, Diana Budisavljević, Austrijanka udata za Srbina, ostavila je podatke za 12.000 dece i tako onemogućila da se ona “izgube” u katoličkim porodicama.Deca koja su na ovaj način odvojena od svojih roditelja postajala su u katoličkim porodicama katolici i Hrvati, što je i bio pravi cilj ovakvih akcija Karitasa pod nadzorom zagrebačkog nadbiskupa. I ovde je zanimljivo navesti Stepinčevu misao izrečenu pred Drugi svetski rat a posle jednog njegovog boravka u Beogradu: ”Posjetio sam sve beogradske katoličke župe.Da je veća sloboda i dovoljno radnika, Srbija bi za 20 godina bila katolička”. Rat i ustaški režim stvorili su tako idealnu priliku da se bar u NDH počne da ostvaruje nadbiskupov san o povećanju broja katolika . Početkom maja 1945, Jugoslovenska narodna armija stigla je do Zagreba, ali su najveći ustaški zlikovci –predvođeni poglavnikom - uspeli da pobegnu. Uz njih i 500 pripadnika katoličkog klera. Oni nikada nisu odgovarali za svoje zločine. Ima mnogo dokaza da njihovo izmicanje pravdi ne bi bilo moguće bez velike pomoći Vatikana. On ih je ne samo snabdeo lažnim dokumentima, već im i obezbedio skrovišta u Argentini, SAD, Španiji i drugim zemljama, te su oni uglavnom umrli prirodnom smrću ili su tek pred kraj života i u gotovo beslovesnom stanju stizali pred sud u Jugoslaviji, gde, zapravo, nisu ni mogli da shvate šta im se dešava i da im se sudi za zverstva počinjena tokom postojanja NDH. Smatrajući da se njegovo ime ne može povezati sa ustaškim zločinima, Stepinac je ostao u Zagrebu. U prvim danima izgledalo je da će se on i komunistička vlast dobro slagati, čak i sarađivati. Možda bi tako i bilo vreme, da joj se nadbiskup nije zamerio pisanjem Pastirskog pisma u kome je kritikovao postupke nove vlasti. Ona se zatim setila Stepinčevih grehova za vreme NDH, te je on 1946. na procesu u Zagrebu osuđen je na 16 godina robije sa prinudnim radom, od kojih je u zatvoru proveo pet. Do kraja života ( umro je 1960) živeo je u kućnom pritvor u svom rodnom mestu . Sveta stolica, kao što se može videti, nije zaboravila svog zagrebačkog nadbiskupa. Papa Pije 12. proglasio ga je 1953. za kardinala, a Pavle Jovan Drugi, 1998, za mučenika i blaženog. Očekivani sledeći korak je proglašenje za sveca, što sve dovoljno govori o tome koliko Vatikan ceni njegov doprinos širenju i jačanju katoličke vere, bez obzira na način koji se za to koristi.
Da zaključimo. Hoće li se Svetom ocu, Benediktu 16. ili nekom sledećem, ipak, ispuniti želja da poseti pastvu u Srbiji? Sasvim je izvesno da hoće, ukoliko taj papa, pre dolaska u našu zemlju svrati najpre u Jasenovac, Jadovno ili neki drugi od 22 logora u NDH, ili, ako mu to više odgovara, ode u Glinu, na mesto gde je nekada bila srpska crkva i u kojoj je zaklano više od 1200 ljudi, krivih samo zato što su pravoslavne vere, i tamo se pomoli za nevine žrtve? Pošto ne zvuči mnogo realno da će se tako nešto dogoditi, mora se razmišljati i o drugoj mogućnosti da se papa sastane sa svojim vernicima u Srbiji a bez prethodnog javnog pominjanja grehova Svete stolice u prošlosti ili kajanja. Ona nesumnjivo postoji. Neophodno je samo da srpski narod i njegova crkva zaborave koliko ih je Vatikan zadužio u poslednjih stotinak godina. A dok i ako se to ne dogodi, Sveti otac, nažalost, neće stići dalje od Batrovaca. |