Neznanje srpskih političara i pravnika u slučaju Brčko

U obilju neznanja i njime uzrokovanih propusta srpske politike i pravn(ičk)e struke, ono što se već četvrt vijeka zove Brčko distriktom BiH zauzima prominentno mjesto. Poznato je da je taj distrikt stvoren samovoljom pojedinca, američkog advokata Robertsa Ovena, jednog od arbitara i predsjedavajućeg Arbitražnog tribunala za spor o međuentitetskoj graničnoj liniji u oblasti Brčkog, kako glasi zvaničan naziv tog tribunala. Zvaničan naziv ovog tribunala, u engleskoj verziji Dejtonskog sporazuma je Arbitral tribunal for dispute over inter-entity BOUNDARY in Brcko area.

Ono što je taj pojedinac učinio graniči se sa nemogućim i iracionalnim, ali su još iracionalniji neznanje i propusti srpske strane, koji su uslijedili nakon toga.

Podsjećanja radi, najprije treba ponoviti da je tokom pregovora u Dejtonu u novembru 1995. godine ostala sporna granica između Republike Srpske i Federacije BiH u području Brčkog. Zbog toga je između ove dvije strane u okviru Aneksa 2 Dejtonskog sporazuma ugovoren poseban član (član 5), kojim je određen Arbitražni tribunal za spor o međuentitetskoj graničnoj liniji u oblasti Brčkog, kako glasi zvaničan naziv tog tribunala, ili u verziji na engleskom jeziku Arbitral tribunal for dispute over inter-entity BOUNDARY in Brcko area. Već iz ovog zvaničnog naziva je jasno da pitanje za navedeni tribunal, to jest predmet spora, nije bilo da li će (ili neće) biti stvoren Brčko kao distrikt ili kao neki drugi samostalni oblik organizovanja, već kuda će ići granica (BOUNDARY) između Republike Srpske i Federacije BiH u toj području. O tome se ova dva entiteta nisu mogla dogovoriti u Dejtonu, budući da su se tada sporili da li će granica između njih u oblasti Brčkog ići linijom fronta koja je u tom dijelu postojala na dan parafiranja Dejtonskog sporazuma, ili će biti pomjerana prema sjeveru ili jugu.

Predmet spora je bila samo granica između Republike Srpske i Federacije BiH u ovom području i ništa više toga

Upravo zato je Aneksom 2 Dejtonskog sporazuma između Republike Srpske i Federacije BiH kao ugovornih strana ugovorena ova arbitraža, sa predmetom spora određenim na sljedeći način (član 5. Aneksa 2 Dejtonskog sporazuma): "Strane prihvataju obaveznu arbitražu O SPORNOM DIJELU MEĐUENTITESKE GRANIČNE LINIJE u oblasti Brčkog označenoj na mapi priloženoj u Dodatku".

Iz svega prethodno rečenog jasno je da je predmet spora bila samo granica između Republike Srpske i Federacije BiH u ovom području i ništa više toga. Drugim riječima, ako je granica jedino pitanje ovog spora, a jeste, onda nikako ne postoji niti može postojati pravo da bilo ko takav predmet prekvalifikuje u odlučivanje da se teritorije Republike Srpske i Federacije BiH spoje na ovom mjestu i da se od toga stvori Brčko distrikt. Nažalost, upravo to je učinio Roberts Oven, svojom samovlasnom odlukom od 5. marta 1999. godine. Tom odlukom on je sam, i suprotno predmetu spora određenom članom 5. Aneksa 2 Dejtonskog sporazuma, odlučio da stvori Brčko distrikt, davši mu sva državna ovlašćenja koja u istoj mjeri imaju i Republika Srpska, odnosno Federacija BiH, stvorivši na taj protivpravni način ne distrikt nego treći entitet u BiH.

Ovenova odluka nema uporište, kako se pogrešno smatra, u pismu koje mu je u avgustu 1996. godine uputio Slobodan Milošević

Takva Ovenova odluka nema uporište, kako se pogrešno smatra, u pismu koje mu je u avgustu 1996. godine uputio Slobodan Milošević, tadašnji predsjednik SR Jugoslavije. Činjenica je da u tom Miloševićevom pismu stoji da će: «u slučaju da se ne postigne većinska odluka Arbitražnog tribunala, odluka predsedavajućeg arbitra biti konačna i obavezujuća za obe strane». Međutim, te Miloševićeve riječi ne znače niti mogu značiti da je time Milošević ovlastio Ovena da promijeni predmet spora, pa da umjesto određivanja granice između entiteta u području Brčkog od Brčkog stvori distrikt.

Iako je, dakle, Oven svojom odlukom od 5. marta 1999. godine očigledno izašao izvan granica svoje nadležnosti, izostala je pravilna reakcija vlasti i pravn(ičk)e struke kako u Republici Srpskoj, tako i u Srbiji. Da bi se razumjelo u čemu se ogledaju ti propusti, treba podsjetiti na činjenicu da je tadašnja SR Jugoslavija (čija pravna nasljednica je Republika Srbija) u decembru 1995. godine u Parizu potpisala međunarodni ugovor - Opšti okvirni sporazum za mir u BiH. U članu 3. tog Okvirnog sporazuma ugovoreno je da ugovorne strane (R BiH, Republika Hrvastka i SR Jugoslavija) pozdravljaju i potvrđuju sporazum (Aneks 2) o granici između Republike Srpske i Federacije BiH, a time i član 5. tog aneksa, to jest sporazum o Arbitražnom tribunalu za spor o međuentitetskoj graničnoj liniji u oblasti Brčkog. No, pored toga ugovorne strane (R BiH, Republika Hrvatska i SR Jugoslavija) su se članom 3. Okvirnog sporazuma pravno obavezale i na to da poštuju i promovišu ispunjavanje svih obaveza navedenih u Aneksu 2, a to znači i obaveza koje se odnose na određivanje granice između Republike Srpske i Federacije BiH u području Brčkog. Drugim riječima, to znači da je SR Jugoslavija (odnosno Srbija kao njena pravna nasljednica) imala ugovornu obavezu da promoviše obavezu Arbitražnog tribunala za Brčko da odredi međuentitetsku granicu u tom području, što znači da, ako tribunal svojom odlukom izađe izvan okvira tako određenog predmeta spora (kao što je učinio Roberts Oven odlukom od 5. marta 1999. godine), promptno reaguje pred odgovarajućom pravnom institucijom i zatraži poništenje takve odluke.

Oven svojom odlukom od 5. marta 1999. godine očigledno izašao izvan granica svoje nadležnosti

Nažalost, takva reakcija je izostala kako od strane srpske politike, tako i od pravn(ičk)e struke. Naime, niko u to vrijeme nije ukazivao na potrebu da SR Jugoslavija, dok je postojala, a ni Srbija nakon toga, podnese tužbu Međunarodnom sudu pravde za poništenje odluke Robertsa Ovena od 5. marta 1999. godine, zbog očiglednog i teškog prekoračenja njegovih arbitarskih nadležnosti. Tome u prilog svjedoči, između ostalog, Rezolucija Narodne skupštine Republike Srpske iz marta 1999. godine. Njome je Narodna skupština samo izrazila svoj stav da je: «Odluka predsjedavajućeg arbitra Arbitražnog tribunala za sporni dio međuentitetske linije razgraničenja u oblasti Brčko nepravična i da je u potpunoj suprotnosti sa članom 5 Sporazuma o graničnoj liniji između entiteta, zbog čega je Narodna skupština ne prihvata».

Međutim, izostao je stav Narodne skupštine da se od tadašnje SR Jugoslavije, u ispunjavanju njene ugovorne obaveze iz člana 3. Opšteg okvirnog sporazuma, zatraži poništenje te arbitražne odluke. I nikada poslije toga Republika Srpska to nije tražila od SR Jugoslavije, odnosno Srbije, niti su SR Jugoslavija, odnosno Srbija nakon prestanka postojanja SR Jugoslavije to učinile. A trebale su i mogle su, za šta su imale uporište i u jednom slučaju iz 1960. godine pred Međunarodnim sudom pravde.

Radi se o presudi tog suda od 18. novembra 1960. godine u predmetu broj 238. Bio je to spor između Nikaragve i Hondurasa u kojem je traženo poništenje arbitražne odluke o jednom dijelu granice između ovih država, koju arbitražnu odluku je 1906. godine u svojstvu arbitra donio tadašnji kralj Španije. Međunarodni sud pravde je prihvatio da raspravlja po predmetnoj tužbi Nikaragve kojom je traženo poništenje navedene arbitražne odluke španskog kralja iz 1906. godine, uz navode da je njome arbitar, između ostalog, izašao izvan granica svojih nadležnosti.

Dakle, Međunarodni sud pravde se po toj tužbi upustio u meritum spora, ali je odbio tužbu, navevši (str. 25. presude) da je «Nikaragva svojom izričitom izjavom i ponašanjem priznala arbitražnu odluku i da Nikaragvi stoga više nije moguće da se nakon takvog priznanja vraća nazad i da osporava valjanost arbitražne odluke». Osim toga, kako je odmah zatim istakao Međunarodni sud pravde, «Propust Nikaragve da i poslije više godina (od 1906. do 1960. godine – moja opaska) postavi pitanje valjanosti arbitražne odluke nakon što joj postala poznata, takođe potvrđuje zaključak (o pravnoj neosnovanosti tužbe – moja opaska) do kojeg je došao Sud.

Najzad, na str. 27. navedene presude Međunarodni sud pravde je nakon meritornog ispitivanja činjenica i dokaza utvrdio i to da španski kralj kao arbitar u navedenom sporu svojom arbitražnom odlukom iz 1906. godine nije izašao izvan granica svojih ovlašćenja i predmeta spora.

Ovaj dio presude Međunarodnog suda pravde je naročito važan kada se radi o odluci Robertsa Ovena od 5. marta 1999. godine kojom je stvorio Brčko distrikt. Naime, kada je španski kralj 1906. godine donio svoju arbitražnu odluku u graničnom sporu između Nikaragve i Hondurasa, on nije izlazio izvan granica predmeta spora, to jest on nije stvorio neku zasebnu političko-teritorijalnu jedinicu od graničnog područja koje je bilo predmet spora niti je rekao da će takva jedinica biti kondominijum Hondurasa i Nikaragve. Umjesto toga, on je arbitražnom odlukom iz 1906. godine samo odlučio kojom linijom će ići granica između Hondurasa i Nikaragve u spornom području (o tome vidjeti više na str. 22. predmetne presude). I upravo zbog toga je Međunarodni sud pravde pravilno zaključio da arbitar takvim svojim odlučivanjem nije izašao izvan granica svojih ovlašćenja i predmeta spora.

SR Jugoslavija, a poslije nje i Srbija, imala je mogućnost da se tužbom protiv BiH obrati Međunarodnom sudu pravde i traži poništenje arbitražne odluke Robertsa Ovena od 5. marta 1999. godine

Zašto sam naveo ovaj primjer? Učinio sam to zbog toga što on dokazuje da je i SR Jugoslavija, a poslije nje i Srbija, imala mogućnost da se tužbom protiv BiH obrati Međunarodnom sudu pravde i traži poništenje arbitražne odluke Robertsa Ovena od 5. marta 1999. godine. Da je podnesena takva tužba, u njoj se moglo sasvim osnovano pozivati na slučaj Nikaragve i Hondurasa iz 1960. godine i isticati da, za razliku od tog slučaja u kojem španski kralj kao arbitar svojom arbitražnom odlukom nije izašao izvan granica svojih ovlašćenja, u slučaju Brčkog arbitar Roberts Oven nije odlučivao u granicama predmeta spora (određivanje granice između entiteta u području Brčkog), već je umjesto toga proizvoljno i suprotno Dejtonskom sporazumu (članu 5. Aneksa 2) stvorio Brčko distrikt, davši mu iste ustavne nadležnosti koje imaju ostala dva entiteta – Republika Srpska i Federacija BiH na svojoj teritoriji.

Da je tako učinjeno, Međunarodni sud pravde ne bi imao pravnog osnova da kaže da takvim samovoljnim postupanjem arbitra Ovena navodno nije povrijeđeno pravo i da ne poništi takvu arbitražnu odluku zbog njene očigledne ništavosti usljed teškog prekoračenja arbitrovih ovlašćenja i predmeta spora.

Nažalost, ni SR Jugoslavija, a ni Srbija poslije nje, nikada to nisu učinile. Umjesto toga, vlasti u Republici Srpskoj su, suprotno Rezoluciji Narodne skupštine Republike Srpske iz marta 1999. godine kojom je odlučeno da Narodna skupština ne prihvata arbitražnu odluku Robertsa Ovena, prihvatile protivpravnu Ovenovu odluku, i to najprije 2009. godine. Te godine je vlast u Republici Srpskoj najprije prihvatila Amandman 1 na Ustav BiH, kojim je propisano da Brčko distrikt ima samostalni status sa sopstvenim ovlašćenjima i organima kako su utvrđeni konačnom odlukom predsjedavajućeg Arbitražnog tribunala.

Zatim je Vlada Republike Srpske u decembru 2011. godine donijela zaključak o utvrđivanju kartografske osnove Republike Srpske, kojim je u području Brčkog prestala da postoji, odnosno brisana je, a time i ukinuta granica između Republike Srpske i Federacije BiH.

Stoga sada, sve i kada bi se pojavili tužbom pred Međunarodnim sudom pravde, tom sudu ne bi preostalo ništa drugo do da kaže srpskoj strani, kao onomad 1960. godine Nikaragvi, da je svojom izričitom izjavom i ponašanjem priznala arbitražnu odluku Robertsa Ovena i da stoga više nije moguće da se nakon takvog priznanja vraća nazad i da osporava valjanost arbitražne odluke, odnosno da bez obzira što je Roberts Oven prekoračio granice svojih ovlašćenja odlukom od 5. marta 1999. godine, propust srpske strane da i poslije više godina (od 1999. do danas) postavi pitanje valjanosti te arbitražne odluke nakon što joj je 1999. godine postala poznata, takođe potvrđuje zaključak do kojeg je došao Sud da je tužba neosnovana.

(NSPM)