Nele Karajlić i nepoželjna istina o Srbima u Sarajevu

(Press, 24. 2. 2015)    

„Potjeran sam jer sam uvidio da 199.999 osoba iste vjere ili bilo čega drugog napustilo grad na isti način. Ako 200 hiljada Srba odluči da se vrati u Sarajevo, recimo 2. novembra 2021. godine biću njihov lider. Mislim da je to grad u kome Srbi moraju živjeti. Ali, nažalost, to nije moguće. Sarajevo je fikcija, ideja u utopiji. Sjajna ideja, ali je nažalost propala.“ – odgovorio je dr Nele Karajlić za Radio-Sarajevo neposredno po završetku rata u BiH, na pitanje zašto je otišao i zašto nema namjeru da se vrati.

Kada je onomad prvi put navratio u rodni grad, na istim radio talasima je repreziran taj intervju i izazvao je toliko negodovanje Sarajlija da je njegovo kafansko društvo morala da čuva policija. A Nele je samo pomenuo cifru srpskih izbjeglica koju je utvrdio Helsinški odbor (Srđan Nijaza Dizdarević) i ni rječju nije pomenuo uzrok egzodusa svojih sunarodnika. Šta je onda izazvalo toliki gnjev?

Sarajlije naprosto ne vole da čuju ni aluziju na ovaj dio ratne drame, u svome, kako kažu, i danas „kosmopolitskom“, iako bezmalo etnički čistom muslimanskom gradu. O Kazanima, Dobrovoljačkoj, o javnim i privatnim zatvorima, slanju na kopanje rovova, pljačkanju stanova, šikaniranjima u redovima za vodu i sl. povremeno su ponešto pisali i „Dani“ i „Sl. Bosna“. Ali, kada to isto pomenu oni koji su upravo zbog toga otišli, onda postaju domaći izdajnici. Valjda je trebalo da ostanu i uživaju u porukama slušalaca u kontakt-emisiji radio „Hajata“ da „svaki Musliman treba da pokolje Srbe u svojoj ulici“ 

Ako su izbivanjem iz Sarajeva tokom rata, Nele iz Beograda i Kusta iz Pariza, navodno, podržavali razaranje „multietničkog“ Sarajeva, nisu li onda, pogotovo, i Hadžihafizbegović i Sidran, ostajući u gradu svojim ćutanjem podržavali nasilje  nad Srbima. To je maltene kao kada bi Turcima danas palo na pamet da osuđuju hrišćane što su pred nasiljem Osmanlija napustili prijestonicu Istočnog rimskog carstva, umjesto da su ostali, prihvatili da se na crkvi Svete Sofije dogradi minaret i sačuvali multikonfesionalni karakter Konstantinopolisa/Istanbula.

Šta je, po njima, Nele trebalo da uradi? Da ostane u Sarajevu da bi i sam postao jedna od, prema Mirku Pejanoviću, tri hiljade srpskih žrtava unutrašnjeg terora?

Ili da, uprkos svemu, kao „zaštićeni svjedok“ pred reporterima zapadnh medija fingira multikulturni imidž olimpijskog grada? Ako misle na ovo drugo, zašto ga poslije rata nisu pozvali da se vrati, jer Sarajevo se i u miru praznilo od Srba, pa bi im bio još korisniji kao kamuflaža? Elem, ne valja im Srbin Nele ni kada ode, ni kad se vrati, ni kada, kao onomad, samo navrati.

No, vratimo se u realnost! Onog Neletovog imaginarnog „3. novembru 2021.“ biće u Sarajevu još manje onih koji pamte „zlatno doba“ i gnjave potomke sa pričama o Bijelom dugmetu,  Doli Bel, Zabranjenom pušenju, Nadrealistima, KK Bosni itd. A  neuporedivo više onih kojima je današnje Sarajevo jedan normalan muslimanski grad u kome, kao i u većini maloazijskih i bliskoistočnih gradova, dominiraju suniti, ima dosta vehabija, nešto šiita i zanemarljiva manjina od pet odsto hrišćana, koji u miru malo kome smetaju, ali kada se zakuva, prvi nastradaju.

Da bježanje od te realnosti u fantazije sarajevskog multietničkog patriotizma ili veleizdaje može biti opasno svjedoči primjer Emira Suljagića. Bošnjačkog političara u usponu koji, u ime ratnih grobova, Neleta i njegovo kafansko društvo, u kome nisu bili samo Srbi - naziva „smećem“.