Kako uništavamo sami sebe i kako vlasti u Beogradu i Banjaluci potpomažu tu (auto)kolonijalnu rabotu – ili zašto sam smenjen sa mesta savetnika Željke Cvijanović

Udarna vijest, koja je u petak 22. septembra 2023. godine osvanula na naslovnoj strani beogradske „Politike“, bile su riječi Aleksandra Vučića da „Poštovanje Povelje Ujedinjenih nacija nije izbor nego obaveza“, koje je dan prije izrekao u svom obraćanju na sjednici Generalne skupštine UN. Beogradski „Kurir“ je u broju od 22.9.2023. to Vučićevo obraćanje nazvao „istorijskim i državničkim govorom“, dok su „Večernje novosti“ na svojoj naslovnoj strani u broju od 22.9. iste godine napisale da je to „Vučićeva lekcija licemerima sa Zapada“.

Kako stoji na portalu Kancelarije za Kosovo i Metohiju Vlade Republike Srbije (pristup od 24.9.2023. godine), Vučić je u svom govoru poručio „da poštovanje Povelje UN nije izbor, već obaveza, kao i da Srbija podržava teritorijalni integritet i suverenitet svih država članica UN“, dodavši ubrzo zatim da smo to „imali prilike da čujemo i tokom dosadašnjih izlaganja većine mojih kolega. ...Složiću se sa njima“, nastavio je Vučić u svom govoru, „kada je u pitanju neophodnost poštovanja teritorijalnog integriteta i suvereniteta Ukrajine, što Republika Srbija od početka dosledno pokazuje. Upravo te apele kontinuirano upućujemo već decenijama, ali sa značajnom razlikom – Srbija podržava teritorijalni integritet i suverenitet svih država članica UN. Ponoviću, svih država članica“.

Međutim, da stvari ne stoje tako kada je riječ o odnosu Srbije, i Vučića lično, prema suverenitetu Bosne i Hercegovine, nema jačeg dokaza od onoga što slijedi u nastavku ovog teksta. U nastavku su činjenice iz života koje govore o tome da Vučić jedno govori za govornicom Generalne skupštine UN, a sasvim drugačije se ponaša u stvarnosti. 

U banjalučkim „Nezavisnim novinama“ od 19.9.2023. godine izašla je moja novinska kolumna pod naslovom „Šta Srbija može, ali neće“, koju je istog dana prenio i portal NSPM. U to vrijeme bio sam već nekoliko mjeseci zaposlen kao savjetnik za ustavno-pravna pitanja Željke Cvijanović, srpskog člana Predsjedništva BiH. No, zbog sadržaja tog teksta nisam se htio potpisati u tom svojstvu, već samo mojim ličnim imenom, a imajući u vidu i to da Željka Cvijanović nije imala bilo kakve veze sa tekstom. Pored toga, razlog za izostavljanje moje funkcije je i u činjenici da se Cvijanovićka u maju ove godine, na mjestu gdje je to bilo najvažnije, o čemu govorim u drugom dijelu ovog teksta, nije pozvala na princip suverenosti države i Povelju UN koja ga garantuje, iako je na vrijeme upoznata o važnosti tog principa za resuverenizaciju BiH i potrebi da to učini, kao što tom istom prilikom nijednom nije izgovorila ni riječi da Kristijan Šmit nije visoki predstavnik u BiH. Znajući, dakle, sve to, ne htjedoh se u kolumni potpisati kao savjetnik srpskog člana Predsjedništva BiH.

U kolumni sam izložio čisto pravnu argumentaciju o tome kako se već četvrt vijeka u kontinuitetu, grubo i na flagrantan način, povređuje suverenitet BiH kao države članice UN, što je kršenje Povelje UN kakvo nije zabilježeno do danas ni na jednom drugom mjestu na svijetu. Naveo sam tako da suverenost države, koju svakoj državi članici UN garantuje i štiti Povelja UN (član 2. Povelje), znači zabranu miješanja u unutrašnje poslove BiH kao države od strane bilo koga – zabrane koja jednako važi kako za UN i sve organe te organizacije, tako i za sve druge države i pojedince, što je imperativno opšte načelo (norma) međunarodnog prava od koje nije dozvoljeno odstupanje za bilo koga i ni u kojem slučaju. Kršenje tog načela je, kao i kršenje bilo kojeg drugog imperativnog načela međunarodonog prava, pravno ništavo, kako propisuje član 53. Konvencije UN (tzv. Bečke konvencije) o pravu međunarodnih ugovora. U mom tekstu ukazao sam i na imperativnu normu iz Povelje UN koja zabranjuje da se nad bilo kojom državom, pa i nad BiH, uspostavi protektorat (sistem starateljstva), jer je članom 78. Povelje UN izričito zabranjeno uspostavljanje takvog sistema nad bilo kojom državom članicom UN. Nažalost, uprkos svim tim zabranama, jasno propisanim Poveljom UN kao najvišim pravnim aktom međunarodnog prava, svojevrsnim ustavom tog prava kojem prema članu 103. Povelje UN ne smiju protivrječiti svi drugi akti, nad BiH je ipak uspostavljen protektorat koji, evo, traje 26 godina, imajući u vidu da je 1997. godine visoki predstavnik u BiH svoju volju počeo protivpravno nametati kao zakon u BiH. A protektorat nad BiH je uspostavljen u Bonu u decembru 1997. godine, tzv. Bonskim zaključcima koji su, po svojoj pravnoj suštini, sporazum o upravljanju Bosnom i Hercegovinom od strane nekoliko država predvođenih najsnažnijim državama Zapada, koje su sebe prozvale „savjetom za sprovođenje mira u BiH“, iako postojanje takvog savjeta nije dozvoljeno ne samo Dejtonskim sporazumom nego ni Poveljom UN ili bilo kojim drugim izvorom prava. Dakle, tim „Bonskim zaključcima“ nekoliko država je visokom predstavniku dalo navodno „ovlašćenje“, kakvo mu nije dato niti je moglo biti dato ni Dejtonskim sporazumom jer to zabranjuje Povelja UN, da on u BiH može nametati svoju volju kao pravo i smjenjivati bilo kog pojedinca. Sve to nije ništa drugo do sporazum tih država o njihovom starateljskom upravljanju nad BiH i određivanju visokog predstavnika kao vlasti koja će vršiti upravu u BiH, baš onako kako je propisano citiranim članom 81. Povelje UN. Međutim, tu se javlja nepremostiva pravna prepreka koju zatičemo u već pomenutom članu 78. Povelje UN, u vidu zabrane da se sistem starateljstva ne smije uspostavljati nad državama članicama UN jer će se, kako stoji u članu 78,  među državama „odnosi zasnivati na poštovanju načela suverene jednakosti“. Dakle, Bonskim zaključcima tzv. savjeta za sprovođenje mira, koji po svojoj pravnoj prirodi nisu zaključci nego protivpravni sporazum o starateljstvu nad BiH, flagrantno je i teško povrijeđena suverenost BiH, koja joj prema Povelji UN pripada kao državi članici UN.

Svojevrsnu kulminaciju takvog protivpravnog odnosa prema državi članici UN doživjeli smo početkom jula ove godine, kada je Kristijan Šmit svoju volju nametnuo kao zakon, tačnije rečeno kao krivično djelo u BiH, jer je rekao da će ići u zatvor od šest mjeseci do pet godina svako službeno ili odgovorno lice u institucijama u BiH koje ne primjeni odluku visokog predstavnika.

I za tih četvrt vijeka, rekoh u mojoj kolumni,  „Sve vlasti u Srbiji, počevši od Miloševićeve, preko dosovske pa sve do današnje vlasti Aleksandra Vučića, nikada nisu učinile bilo šta na tom planu. Umjesto toga, Srbija četvrt vijeka samo nijemo posmatra kolonijalno upravljanje nad nama u BiH, što ostaje kao trajni biljeg i tamna mrlja u našoj istoriji“. U tekstu sam iznio šta sve u pravnom pogledu Srbija može preduzeti na zaštiti suvereniteta BiH prema Povelji UN, a prije svega zaštiti opstanka Republike Srpske. Tako Srbija, kao pravna nasljednica bivše SR Jugoslavije, ima pravo da u ispunjavanju svoje ugovorne obaveze iz člana 5. Dejtonskog sporazuma pokrene tužbom postupak pred Međunarodnim sudom pravde protiv država iz tzv. savjeta za primjenu mira u BiH koje su usvojile protivpravne Bonske zaključke i tzv. kriterijume 5+2 (kriterijume o tome do kada će Bosnu i Hercegovinu tretirati kao svoj protektorat), i da tom tužbom, saglasno članu 53. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, traži njihovo poništenje. Pravo na takvu tužbu nikada ne može zastariti, jer se starateljstvo, u stvari kolonijalizam u BiH ne može konvalidirati time što jedan dio stanovništva u BiH (onaj predvođen prije svega bošnjačkim političkim Sarajevom, ali, ruku na srce, i onaj hrvatski kada mu to odgovara) hoće da se Bosnom i Hercegovinom upravlja kao da je kolonija, samo da bi time bila uništena Republika Srpska. Pored toga, navedeni kolonijalizam ne može se pravno konvalidirati ni time što su institucije u BiH prihvatale nasilje OHR-a, jer su to svaki put činile pod prinudom budući da je OHR svaki put kada je nametao svoje nasilje pisao da ono ostaje na snazi sve dok ga u tom obliku, bez ikakvih izmjena i dopuna, ne prihvate domaće institucije. Druga mogućnost je da Srbija kao država članica UN predloži Generalnoj skupštini UN usvajanje rezolucije kojom bi Generalna skupština UN zatražila savjetodavno mišljenje od Međunarodnog suda pravde o tom pitanju. A Generalna skupština UN, na osnovu člana 96. Povelje UN, može u svakom trenutku da svojom rezolucijom zatraži od Međunarodnog suda pravde savjetodavno mišljenje o svakom pravnom pitanju, što znači i o pitanju pravno nedopustivog starateljskog upravljanja nad državom BiH od strane visokih predstavnika, što je par excellance pravno pitanje. Međutim, Srbija to sve ove godine neće „čime nas svjesno prepušta kolonijalnom jarmu i postepenom nestanku Republike Srpske“, kojim riječima sam zaključio moju kolumnu.

Ona je u utorak 19.9.2023. godine objavljena u štampanom izdanju „Nezavisnih novina“, a na portalu tih novina objavljena je istog dana u 10:29 časova. U 11:58 časova istog dana viber poruku poslao mi je gospodin Neven Kopanja, vlasnik (ili jedan od vlasnika) Nezavisnih novina, u kojoj mi je napisao: „Zovu me iz Srbije, treba malo olabaviti prema njima. Nije momenat da ih se napada. Molim Vas da ubuduće kad je Beograd u pitanju i mene konsultujete. Lijep pozdrav“.

Ko u suštini stoji iza poziva iz Srbije Nevenu Kopanji nije teško zaključiti. Ne trebam ja da izgovorim njegovo ime, svakom objektivnom i racionalnom posmatraču naših (ne)prilika je to jasno. Tome u prilog govori i činjenica da me je poslije Kopanjine poruke istog dana telefonom pozvao Dušan Petrović, šef Kabineta srpskog člana Predsjedništva BiH, rekavši mi da nije trebalo da pišem taj tekst. A onda, u petak 22.9.2023. godine, Dušan Petrović me je ponovo nazvao telefonom oko 12 časova i rekao mi da u 13 časova dođem u kabinet ministra za visoko obrazovanje u Vladi Republike Srpske, dr Željka Budimira. Došao sam u 13 časova u taj kabinet, u kom su me već čekali Dušan Petrović i Željko Budimir. Ubrzo potom Dušan Petrović mi je u svojstvu šefa Kabineta Željke Cvijanović i u prisustvu ministra Budimira saopštio usmeno da je „predsjednica odlučila da raskine saradnju sa mnom“ i da mi prestaje radni odnos na mjestu njenog savjetnika za ustavno-pravna pitanja, zbog moje navedene kolumne u Nezavisnim novinama koja je, kako reče Petrović, „predsjednici nanijela političku štetu“. Radni odnos mi je nedugo zatim prestao, 30.9. ove godine.

Tako, dakle, funkcioniše stvarni život ovdje i u Srbiji. Međutim, pored te naše surove realnosti ima još nešto na šta kao očevidac važnih činjenica želim da ukažem u ovom tekstu. Naime, koliko vlast ovdje u Republici Srpskoj, poput one u Srbiji, uporno neće da se poziva na suverenost države i principe propisane o tome Poveljom UN i da traži zaštitu suverenosti BiH po tom osnovu, pored već rečenog dokazuju i sledeći podaci.

Željka Cvijanović je u svojstvu predsjedavajuće Predsjedništva BiH u maju ove godine imala obraćanje u Savjetu bezbjednosti UN, kao predsjedavajuća i član kolektivnog šefa države članice UN. To je bila prva i jedinstvena takva prilika za nas, da ukažemo na važnost poštovanja suvereniteta BiH kao države te da se Savjetu bezbjednosti naglasi da se suverenitet BiH krši od strane tzv. savjeta za primjenu mira i OHR-a, jer OHR i taj tzv. savjet upravljaju Bosnom i Hercegovinom kao da je njihov protektorat, što je zabranjeno članom 78. Povelje UN. Koji dan pred izlaganje Cvijanovićeve dobio sam od šefa njenog Kabineta, Dušana Petrovića, tekst njenog obraćanja Savjetu bezbjednosti UN. Odmah sam ga pročitao i primijetio da u njemu nedostaje upravo to, ukazivanje Savjetu bezbjednosti da je BiH pretvorena u protektorat, suprotno Povelji UN, i da se povređuje njen državni suverenitet od strane OHR-a i tzv. savjeta za primjenu mira.

S obzirom na te nedostatke, a zbog jedinstvenosti navedene prilike koja će se ko zna kada opet ponoviti za nas, uspio sam da 9. maja ove godine putem vibera Željki Cvijanović kao njen tadašnji savjetnik dan prije sjednice Savjeta bezbjednosti dostavim pisanu sugestiju šta bi trebala dodati u njeno obraćanje. Tekst koji slijedi je ta moja sugestija njoj, čije čitanje pred Savjetom bezbjednosti ne bi uzelo više od dva minuta, pri čemu sam joj naveo i na kom mjestu njenog već postojećeg obraćanja bi se to moglo unijeti. Dakle, sugerisao sam joj da dodatno u Savjetu bezbjednosti kaže i ovo:

„Prema tome, sve počinje i završava na Povelji UN, jer ona kao vrhovni pravni akt međunarodnog prava ničim ne ovlašćuje Ujedinjenje nacije da se upliću u pitanja koja se nalaze u okviru unutrašnje nadležnosti svake države. Drugim riječima, Ujedinjenjim nacijama kao organizaciji u cjelini, a to znači i svim državama članicama UN, kao i svakom organu UN, uključujući i Savjet bezbjednosti, Povelja UN zabranjuje da se stave u poziciju da bilo kojoj državi članici UN, a to je i BiH, nameću svoju volju kao zakon te države ili da joj narede kakav zakon ili ustav treba da donese. Stoga UN ili bilo koji organ UN ne može ni nekog trećeg da ovlasti da svoju volju nameće kao ustav ili zakon suverenoj državi. Takvo nešto ne dozvoljava ni Dejtonski mirovni sporazum, nijedan aneks tog međunarodnog ugovora. Ni Savjet bezbjednosti UN nema takvo pravo, čak ni kada djeluje na osnovu Poglavlja VII Povelje UN. Ovo stoga što, djelujući na osnovu tog poglavlja Povelje UN, Savjet bezbjednosti UN može samo da preduzme: 1. političke mjere u vidu prekida diplomatskih odnosa, suspenzije članskih prava, isključenja države iz članstva UN; 2. ekonomsko-finansijske mjere kao što su potpuno blokiranje finansijskih sredstava države, prekid trgovačkih odnosa sa njom, a kao svojevrsni ultima ratio očuvanja svjetskog mira Savjet bezbjednosti UN može da 3. preduzme vojne mjere, tj. oružanu akciju prema državi. Dakle, i kada djeluje na osnovu Poglavlja VII Povelje UN, Savjet bezbjednosti UN nema pravo da suverenoj državi nameće zakon ili ustav, niti Povelja UN daje pravo Savjetu bezbjednosti da nekog trećeg ovlasti da suverenoj državi svoju volju nameće kao ustav ili zakon. Na sve ovo mora se skrenuti pažnja zato što se visoki predstavnici u BiH, despotski namećući svoju volju kao ustav i zakon u BiH, pozivaju na Savjet bezbjednosti UN i tzv. savjet za primjenu mira u BiH, iako ni Savjet bezbjednosti, a ni tzv. savjet za primjenu mira u BiH, nemaju pravo da ovlaste OHR da Bosni i Hercegovini kao državi članici UN nameće ustav i zakone niti bilo koje druge akte koji bi imali snagu pravnog akta.“

Željka Cvijanović mi se nakon par sati javila pisanom viber porukom, rekavši mi da je sugestija dobra, ali da je ne može reći na sjednici, jer je tekst njenog obraćanja već odobren i ne može se više mijenjati. Sve u svemu, tokom njenog obraćanja u Savjetu bezbjednosti UN 10. maja ove godine Cvijanovićeva si nijedan put nije pozvala na suverenost u smislu koji svakoj državi članici UN garantuje Povelja UN, niti na zabranu koju propisuje Povelja da se državom upravlja kao da je nečiji protektorat.

Bilo mi je to čudno i pomislih u sebi da li je istina to što mi je rekla kao razlog ili je nešto drugo.

Ne znam da li je Cvijanovićki neko to pogrešno rekao pa je onda ona meni odgovorila kako je odgovorila na osnovu te pogrešne informacije, ili je razlog nešto drugo, uglavnom takva zabrana nije propisana nijednom odredbom Poslovnika Savjeta (Rules of Procedure of the Security Council of the United Nations). Nema u tom poslovniku nijedne odredbe kojom bi bilo propisano da predstavnik države koji će izlagati u SB UN mora prethodno dostaviti tekst svog izlaganja Savjetu bezbjednosti, a pogotovo nema odredaba da na sjednici SB UN može reći samo onaj sadržaj koji je prethodno dostavio Savjetu bezbjednosti. Da ima takve odredbe u Poslovniku SB UN, bila bi to svojevrsna cenzura i ograničavanje šefa države ili drugog njenog predstavnika u pogledu toga šta može reći u Savjetu bezbjednosti. Umjesto toga Poslovnik SB UN propisuje da predsjedavajući Savjeta bezbjednosti može samo upozoriti predstavnika države da njegovo izlaganje nije relevantno za tačku dnevnog reda (odredba 9.5. Poslovnika SB UN), odnosno da je prekoračio vrijeme koje je predviđeno za njegovo izlaganje, ali pri tom vodeći računa da omogući predstavniku države da završi svoju misao (odredba 9.6. Poslovnika SB UN). A ono što predložih Cvijanovićevoj da dodatno kaže je i te kako bilo u vezi sa tačkom dnevnog reda (stanje u BiH) i ne bi mnogo prekoračilo planirano vrijeme, jer je za čitanje te sugestije bilo neophodno oko dvije minute.

Da, primijetio sam i to da u tekstu njenog obraćanja Savjetu bezbjednosti, koji mi je dostavio šef njenog kabineta, Cvijanovićeva nije napisala da Kristijan Šmit "NIJE VISOKI PREDSTAVNIK u BiH jer nije imenovan relevantnom rezolucijom SB UN". Umjesto toga, ona je samo na jednom mjestu u tom tekstu rekla: "Šmit, čije imenovanje nije odobreno u Savjetu bezbjednosti". Reći, "čije imenovanje nije odobreno u Savjetu bezbjednosti" nema značenje da je time rekla da on nije visoki predstavnik.

Zašto je sve ovo bitno? Po meni, sve ovo je bitno, bolje reći suštinsko, radi istinskog očuvanja Povelje UN, čijim čuvanjem se čuva i suverenitet BiH, a time i Republika Srpska. Drugim riječima, Povelja UN, a time i BiH i Republika Srpska, se ne čuva(ju) deklarativnim zalaganjem za nju samo za govornicom UN, kao što čini Aleksandar Vučić, a i sve druge vlasti u Srbiji prije njega. Ovako kako to radi Vučić, kao i vlast i opozicija u Republici Srpskoj, samo se omogućava naša agonija, agonija kolonijalizma, odnosno protektorata nad BiH koji će u konačnici recentralizovati Bosnu i Hercegovinu kao državu, što će dovesti do nestanka Republike Srpske.