Pod Vučićevim mentorstvom, srpskim političarima u RS je, izgleda, postalo najvažnije da nadglasavaju jedni druge na "proevropskom putu", daleko važnije nego da i građanima u detalje objasne kakve ih to blagodeti, a kakve muke čekaju na tom putu.

Retorika pomirenja je uostalom svih ovih godina i bila samo iznuđeni obol političkoj korektnosti iza koje se više ili manje vešto skrivala namera nastavka rata drugim, neoružanim – medijskopropagandnim, diplomatskim i, ponajviše, međunarodnokrivičnopravnim sredstvima.

Zasad su svi složni u stavu da neće prihvatiti podatke na osnovu Jukićeve odluke, te da Zavod za statistiku RS treba da objavi podatke samo za Srpsku.

Srbi su opet bili na pobjedničkoj strani. Poraženi su i okupatori i njihovi domaći pomagači. Ovaj put nije uspjela zamisao Bakirove sećije okrenuti Srbe na Srbe.

Uprkos činjenici da čitava priča o islamskom terorizmu nema niti, po prirodi stvari, može imati veze sa pravoslavnim Srbima i Hrvatima - katolicima, odnosno sa RS i H-B, nego jedino sa Bošnjacima – muslimanima, i kantonima sa njihovom nacionalno-vjerskom većinom, u svjetskim medijima se neprestano govori i piše o „islamskim teroristima u BiH“.

Najvažnije je ipak ono što Marten nije prećutao. U citiranim redovima sasvim eksplicitno stoji da su Vašington i Brisel od početka imali za cilj “jačanje centralnih struktura”, a ne dosljednu primjenu Dejtonskog sporazuma.

Umjesto toga, jedino rješenje koje ima ustavno uporište jeste sporazum o mehanizmu koordinacije, čiji potpisnici i donosioci su BiH, entiteti i kantoni, što onda znači da se i sve eventualne izmjene vrše opet i samo na taj način.

Istina, prema političkom sporazumu iz Banjaluke od pre tri godine, srpski političari su taj pristanak vezali za podelu civilne imovine, tražeći da sve bude regulisano zakonom, s čime su se složili vodeći bošnjački i hrvatski političari.

Srpska javnost se već saživjela i sa tom “krivicom”i oguglala na sve što je demantuje. U značajnom dijelu nacionalne elite kao da je prevladalo uvjerenje da nam je najbolje da se s tim pomirimo, da sve priznamo,svima se izvinimo i da se sa jačima ne inatimo.

Drugo, Ruska Federacija je eksplicite podržala demokratsko pravo Republike Srpske na referedum, i to u više navrata, a članica je UN, Savjeta bezbjednosti i Vijeća za implementaciju Dejtonskog sporazuma, pa valjda i međunarodne zajednice.