Vladimir Putin i zavera mediokriteta

Po čemu je neko veliki državnik? Ma koliko bilo čudno, filozofi, istoričari, a još manje političari, na to pitanje nemaju odgovora. I tu se obično priziva poređenje sa velikim umjetnicima: imaju nekog demona u sebi, tj. nešto što ni oni ne znaju šta je. podjednako su rijetki, jedni i drugi. Poznavaoci skoro jednoglasno smatraju Bizmarka najvećim državnikom modernog vremena. Uglavnom se slažu i da je De Gol najveći državnik dvadesetog vijeka. Već po ovome što je do sada uradio (i kako je uradio) izvjesno je da je Putin dominantna politička figura dvadeset prvog vijeka

Ima samo jedna procjena iz moje novinarske karijere na koju sam ponosan. Nije prošlo ni nekoliko nedjelja od kad se pojavio u političkom životu Rusije, u jesen 1999. godine, a ja sam napisao da je Vladimir Putin izuzetan čovjek. Kako sam znao? Po načinu na koji je dočekan u zapadnim medijima. Odmah su se pojavili editorijalisti i eksperti koji su počeli žestoko da ga napadaju – prije nego je išta uradio. Znajući da su ovi ljudi direktno vezani za kreatore zapadne imperijalne politike iz devedesetih godina, procijenio sam da zapadne tajne službe znaju o kome se radi, što će reći da se radi o nekome ko nije kupljen i ko je spreman da se suprotstavi njihovoj politici u Rusiji. Kad su uslijedili čečenski atentati u samoj Moskvi, kojima je cilj bio da spriječe ovu promjenu u Rusiji koja je bila na koljenima, i kada je Putin pokazao da neće ustuknuti, više sumnje nijesam imao.

Naravno, nijesam znao da se na svjetskoj sceni pojavljuje državnik kakav se rađa jednom u vijeku, ali eto, prepoznao sam prve tonove.

Od tada do danas uživam posmatrajući rad Majstora. Veliki državnik je isto takva tajna kao veliki umjetnik: radi nešto što svak odmah prepoznaje kao izuzetno, ali niko ne razumije kako mu polazi za rukom da uradi to što niko drugi ne može. A kad on to uradi, sve izgleda lako i jednostavno.

I ovo, već u polju mistike: izgleda kao da mu okolnosti idu naruku, kao da ima sreće, voli ga njegovo vrijeme. Jer političari se najviše žale na nepovoljne okolnosti, stalno ih istorija iznenađuje i iznevjerava, oni su upravo smislili nešto vrlo pametno, ali eto, desi se ovo i ono, i ne može se. Sa velikim državnicima je pravilo: istorija ih ne iznenađuje, naprotiv, izgleda kao da oni znaju kuda će ona sjutra proći i čekaju je tačno gdje treba, kao da imaju ugovoren sastanak. Tako da kad posle gledate šta su uradili, čini vam se da je to bilo lako, maltene se samo tako udesilo. (...)

De Gol je bio velikan bez djela dostojnog njega. Niko kao on nije osjećao realnost "hladnog rata". Niko, ali baš nijedan mislilac, nije shvatio tako nepogrešivo kao De Gol suštinu Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država, njihovog odnosa snaga kad se svijet vrtio oko njih.

Svi su u De Golu vidjeli velikana, ali romantičnog, nešto kao zanesenjaka koji iz ličnih razloga ne voli Ameriku, a sa druge strane potcjenjuje opasnost od komunizma i Sovjetskog Saveza. Naravno, svi su drugi bili zanesenjaci, a samo je De Gol bio u srcu istorijske realnosti. On je dakle govorio ovako: Sovjetski Savez nije ni opasnost ni sila, komunizam je prolazna stvar (znači iluzija), realna je samo Rusija i ruski narod, sa njim treba da održavamo odnose kao uvijek, čekajući da se okolnosti promijene; a najveća opasnost za čovječanstvo je neuporediva američka moć koja ne osjeća nikakve granice, i moderni liberalni sistem koji može da uništi civilizaciju. Tako je mogao sebi dozvoliti da kaže ono što je bukvalno zvučalo kao ludilo i što su svi otpisivali na De Golove "mušice": da je Kina možda poslednja nada čovječanstva. Reći to šezdesetih godina, u vrijeme Mao Ce Tunga i kineske kulturne revolucije, mogao je samo neko ko se bavi gatanjem ili prizivanjem duhova. Ili genije.

Pedeset godina kasnije to je banalnost. To je primjer velikog državnika na djelu: osjećanje za duboku realnost, odbacivanje iluzija iako u tom času svi u njih vjeruju, jer on posjeduje hrabrost da slijedi svoj unutrašnji glas koji mu govori gdje je istina. Zato se ponašao kao da su Sovjetski Savez i Kina već ono što će postati nekoliko decenija kasnije.

Sve je uradio kao veliki državnik, ali nije mogao da promijeni okolnosti hladnog rata. Izveo je Francusku iz NATO-a, razvio odnose sa Moskvom i Pekingom, pozvao Njemačku da mu se pridruži i da naprave od Evrope veliku samostalnu silu "od Atlantika do Urala", ali niko nije mogao da ga prati. Tada je rekao: nema ništa od Evrope, ostaće samo tržište.

Putin je njegov jedini naslednik. Ali ne zato što bi ga imitirao – to se u politici odmah vidi, jer imitatoru fali snaga da ostvari ideje koje je preuzeo od drugih – nego zato što su na istom nivou realnosti, ne mogu se razminuti, moraju se sresti. I naravno prepoznati. De Gol i Putin stoje na istoj tački. Ista im je vizija Evrope, isti pesimizam u odnosu na potrošačko društvo i njegove bezvrijedne vrijednosti, u odnosu na slabosti ljudi pred izazovima koji ih čekaju.

Ova posebna veza sa realnošću čini da veliki državnici liče u nekim crtama koje izgledaju isključivo lične.

Govore uvijek na sličan način. Tj., uvijek govore o realnosti. Zna se da političari vole prazne fraze, laži, laskanje, jednom riječju nepodnošljivi su i kad ćute, a pogotovo kad govore. I pravdaju se svojim poslom: to, navodno, traži politika.

To traži sramotna politika, politika klovnova i halapljivih bonvivana i lopova, a ne politika državnika. Naprotiv, veliki državnici nikad ne lažu, oni više nego iko govore o "tvrdoj" realnosti. Svaku Putinovu izjavu, intervju, konferenciju za štampu, treba čitati pomno. Nigdje drugo danas ne možete naučiti o svijetu toliko kao slušajući Putina. Ako se vratite na De Golove govore od prije šezdeset godina, i dalje je isti šok: svaka riječ stoji, nema muljanja, nema foliranja, sve je jasno i stvarno, čvrsto ukorijenjeno u realnosti. Putin nikad ne frazira, uvijek je jednostavan i direktan, stoji iza svake riječi.

Zato slušaocima, koji su navikli na diplomatsko uvijanje, govor pravih državnika često zvuči nepristojno, sirovo, skoro prostački. Istovremeno, takav govor ljude privlači, jer osjećaju prisustvo istine, ali ih i plaši: ovdje se otkriva nešto suviše živo, ovo remeti uobičajeni tok stvari, ovo svakako dovodi u pitanje karijere mediokriteta i privilegije elite.

Tako govori Putin. Tako je govorio De Gol, iako je on odrastao u ceremonijama elite. I u njegovom držanju, kao i u riječima, bilo je nečeg napetog i prostačkog, skoro prijetećeg – onako povijen naprijed kad sjedi, a kad stoji prav i dignute glave, sa cigaretom koja mu visi između usana. Bizmark je takođe tako govorio, kažu da je na diplomatskim susretima psovao kao kočijaš.

Putina je uživanje slušati. Bez ikakvih bilježaka, smišljenih formula i savjetnika, može satima da razgovara sa stotinama poznavalaca politike i Rusije iz cijelog svijeta, koncentrisan i precizan, i uvijek dobronamjeran.

Jer i to je čudo: veliki državnici su uvijek dobronamjerni i moralni. Možda zato što znaju kakve opasnosti čekaju ljude, pa ih žale. Oni mogu da urade nešto surovo, da bi spasili društvo, kao na primjer Deng u Pekingu u vrijeme pobune na Trgu Tjenanmen, ali Deng je ne samo u pravu politički, nego je i duboko moralan kad silom smiri pobunu: da je tada dozvolio da se Kina destabilizuje, prošla bi kao Rusija u vrijeme Jeljcina, a ovako… U tome se vidi državnik: mora se na strašnom mjestu postojati; mora se braniti država mimo trenutnih moda i pritiska javnog mnjenja. (...)

Ceo tekst možete pročitati u novogodišnjem broju „Vremena“

(Vreme)