Tadić u poseti Radmanoviću

(Pres za RS, 12. 7. 2011)

O lokalnim reakcijama na Tadićevu posjetu Sarajevu nije potrebno da se informišemo iz bošnjačkih medija. Dovoljno je da pročitamo šta kaže tzv. druga Srbija u beogradskoj štampi. Pošto su prethodnih nedjelja prvu zvaničnu posjetu predsjednika Srbije susjednoj BiH uporno najavljivali kao neku dramatičnu promjenu u odnosima Beograd–Banjaluka–Sarajevo, sada su pomalo razočarani i ljuti. Nagađali su da će se „Tadić ovom posjetom okrenuti od RS prema BiH“, da će iz glavnog grada BiH „zatražiti veću kooperativnost Banjaluke u formiranju zajedničkih organa“, da će „podržati ustavne promjene i funkcionalniju BiH“ itd. „Učiniće to Tadić ne zato što to iskreno želi nego zato što mu je iz Vašingtona i Brisela poručeno da Srbiji nema napredovanja ka evroatlantskim integracijama ukoliko ne ohladi Dodikove secesionističke ambicije“ – prognozirali su „drugosrbijanci“, podjednako narogušeni na oba srpska predsjednika. Ispostavilo se, međutim, da Boris Tadić u Sarajevu nije rekao ništa od onoga što su oni očekivali. On je naprosto, kao i u više ranijih prilika, ponovio da se „Srbija neće mešati u unutrašnje stvari BiH o kojima treba ravnopravno da se dogovore njeni narodi“. A i šta bi drugo?

Da se „okrenuo od RS ka BiH“, Tadić bi doveo u pitanje „recipročne i paralelne specijalne veze sa RS“, koje sam nije ni smislio ni uspostavio, nego ih je zatekao kao integralni dio Dejtonskog sporazuma. Za utjehu je mogao samo da ponovi staru ponudu da se simetrične veze uspostave i sa drugim entitetom. To je i učinio, iako ista ponuda već odavno stoji na stolu, a Sarajevo, bar do sada, ćuti. Napokon, zašto bi posjeta Sarajevu značila okretanje leđa Banjaluci kada je Borisa Tadića na Butmirskom aerodromu prvi pozdravio Nebojša Radmanović. Banjalučki Srbin u svojstvu predsjedavajućeg Predsjedništvu BiH bio mu je, zapravo, domaćin. I nije mu zasmetalo što je zločine u Kravicama, Dobrovaljačkoj i Tuzli, Tadić „već samim pominjanjem izjednačio sa onim u Srebrenici“.

Da je „zatražio veću kooperativnovnost Banjaluke u formiranju zajedničkih organa“, bilo bi besmisleno, jer svakome ko je iole upućen u tamošnja postizborna zbivanja dobro je poznato da su blokade i kašnjenje u formiranju nove vlasti nastali zbog bošnjačko-hrvatskih sporova u Federaciji, a da je u RS sve obavljeno na vrijeme. Iako je Banjaluka mogla da likuje nad sukobom starih antisrpskih saveznika i ostane mudro neutralna, predstavnici RS su se principijelno angažovali u prilog obespravljenih Hrvata. Ako pak neko pod „kooperativnošću“ misli na to da mjesto ministra spoljnih poslova BiH, koje prema turnusu pripada Srbima, RS treba da ustupi Lagumdžiji, onda bi ispalo da se Tadić zapravo zalaže za bošnjačku majorizaciju, a ne za „ravnopravan dogovor naroda“.

Da je „podržao ustavne promjene i funkcionalniju BiH“, Tadić time ne bi rekao ništa konkretno. Za ustavne promjene zalažu se ne samo Amerikanci i Bošnjaci nego i Srbi i Hrvati, ali sa oprečnim inicijativama. Dok se prvi i drugi zalažu za centralizaciju i unitarizaciju, treći se zalažu za povratak na izvorni Dejton, a četvrti za legalizaciju Herceg-Bosne. Politička funkcionalnost opet zavisi od socijalnog konteksta. Jedni te isti politički sistemi mogu da budu funkcionalni ili ne zavisno od geografskog, istorijskog, kulturnog, ekonomskog itd. konteksta. Prema političkoj teoriji, u etnički i vjerski podijeljenim društvima demokratija je održiva isključivo u okviru decentralizovanog uređenja (kon/federa cija, unija, konsocijacija, devolucija i sl.). Bošnjački interesi su jasni, ali Tadić teško može da ih podrži samim tim što je u Srbiji izašao u susret visokoj autonomiji Vojvodine.

Da „ohladi Dodikove secesionistiške ambicije“ Tadić, takođe, ne može, prije svega za to što takve namjere u rukovodstvu RS i ne postoje. Postoje jedino kao esadeovsko-esdepeovska konstrukcija koja predsjednika Srpske treba svijetu lažno da predstavi kao rušitelja Dejtonskog sporazuma i BiH. Da bi srpska nacionalna baza Srpsku mnogo radije vidjela u zajedničkoj državi sa „maticom“ ili bar samostalnu nego u okviru BiH, to je sasvim izvjesno. Ali, na to ne mogu da utiču ni Dodik ni Tadić ni SAD ni EU, a pogotovo „druga Srbija“ i Lagumdžija. Političari moraju da budu realniji, i zato se Dodik zalaže ne samo za jaku RS nego i za zajedničke organe BiH u kojima će ravnopravnost srpskog naroda biti apsolutno zaštićena po svaku cijenu. Iskustvo iz 1941. i 1991. pokazalo je da kada se radi o komšijama nijedan mehanizam zaštite ne može da bude suvišan, uključiv i referendum o otcjepljenju. Sarajevo jeste prijestonica i (većinski) bošnjačkog kantona i entiteta (zvanog) Federacija, ali je i prijestonica cijele BiH, čija teritorija obuhvata i RS i čiju trećinu rukovodstva (trebalo bi) čine Srbi naoružani pravom veta.

Kada su se unaprijed radovali da će Tadić putovanjem u Sarajevo okreniti leđa Banjaluci, „drugosrbijanci“ su izgleda mislili da je otišao u posjetu bošnjačkom kantonu ili (hrvatsko-) bošnjačkom entitetu, a ne u posjetu BiH u čijem rukovodstvu sjede i Srbi. I to baš oni banjalučki i Dodikovi na čelu su Nebojšom Radmanovićem, koji je član SNSD i lojalan svome partijskom lideru. Njegova retorika je mekša, ali politika nije. RS ne zanima kantonalno i entitetsko Sarajevo, ali u „državnom“ hoće da bude svoja na svome.