Rađanje fašizma iz krize kapitalizma

Jedan govor njemačkog filozofa Teodora Adorna, koji je sada objavljen i u formi knjižice, postao je točno 50 godina nakon njegove smrti bestseler u Njemačkoj. Radi se o nastupu koji je filozof imao u Beču u aprilu 1967. godine. Na poziv Socijalističkog saveza studenata, a povodom tada aktualnih političkih uspjeha neonacističke partije NPD (ušli su u neke od pokrajinskih parlamenata), govorio je o ponovnom jačanju desnice u Njemačkoj.

Starom filozofu sigurno se ne bi sviđala sintagma ‘najbolje prodavana knjiga’, koju je štampa nedavno istaknula uz novo izdanje njegovih ‘Aspekata novog desnog radikalizma’ (‘Aspekte des neuen Rechts-radikalismus’). Pitanje je ne bi li on da je živ radije od reprinta vidio neku novu verziju djela na tu temu. No poklopila se prilika prisjećanja na smrt važnog filozofa, koji je u Njemačkoj danas više ‘institucija’, no što se njegovi radovi masovno čitaju, da se pokaže da je on o suvremenom fenomenu uspona ekstremne desnice već ‘sve’ rekao. Tog zadatka prihvatio se povjesničar i istraživač ekstremne desnice Volker Vejs, koji je knjigu opremio gotovo jednako velikim pogovorom.

Taj osjećaj, kada čitamo velikane prošlosti, da su oni o nama već odavno sve rekli, zavarava i Adorna možemo zamisliti kao prvoga tko bi napisao esej na tu temu. Uostalom, on je pisao i o ‘šarmu starih medija’, a mi na ovdašnjim prostorima poznajemo taj osjećaj iz npr. ponovno oživjele ‘institucije’ Miroslava Krleže. Tekstovi imaju svoju logiku zastarijevanja i oni značajni sigurno nadživljavaju svoje vrijeme, ali ih treba znati uvijek iznova čitati. Kako bilo, analogije sa situacijom u društvu koje je krajem 1960-ih proizvodilo tadašnju desnicu i ovom današnjom, koja u Njemačkoj proizvodi AfD, Pegidu i identitarne pokrete, postoje. To dobro otvara dijalektičko pitanje trebamo li ‘novi’ kapitalizam vidjeti kao toliko inovativan da stara marksistička tradicija ili kritička teorija tu više mnogo ne pomaže? Ili je on u biti toliko isti da u lijevoj tradiciji o njemu sve već piše? Samo ju treba ponovo čitati. Jedno i drugo je nedijalektičko pretjerivanje. Sigurno, sistem je, a to je kapitalistički sistem, ostao isti, bio on onim tzv. države blagostanja, nekad, ili ovim, tzv. neoliberalnim, kakav je danas. No neke stvari su se promijenile. I to na gore, pa je onaj kojega su za života kritičari zvali nihilistom, lažnim prorokom propasti, pesimistom i drugim različito oštrim epitetima, sigurno došao na svoje u tezi da je u pesimizmu bio u pravu. Adorno zbog toga ne bi bio sretan, jer priroda njegove kritike je bila da upozorava i otvara oči za moguće drugo. Ne naivno, ali ipak utopijski.

A koje su glavne teze bečkog govora iz 1967.? Umjesto teze o fašizmu kao onome što dolazi na upražnjeno mjesto neuspjele revolucije, on ipak govori o demokraciji (nerazlikovno: buržoaskoj ili socijalističkoj) koje je fašizam rana. Drugim riječima: jedne prave demokracije nikada još nije ni bilo. Zato njena obećanja, npr. ona o slobodi, bratstvu/sestrinstvu i jednakosti uvijek ponovo razočaravaju nove generacije. A iz razočaranja, iz ‘oštećenog života’ put može voditi na razne strane. U onu emancipatorsku, borbe za slobodu ili socijalizam. Ali i u regresiju, resentiment, strah o nemanju ljudski vrijedne budućnosti iz čega mogu, a to se i (pre)često događa, izniknuti autoritarne pojave. Uostalom, autoritarnim karakterom se socijalno-psihološki Adorno, zajedno sa svojim prijateljem i suradnikom Maksom Horkhajmerom, bavio još 1950-ih godina u američkom egzilu. Specifičnost je Adorna, a zbog toga ga je studentski pokret i volio, iako se, upravo s njim desio i sukob, geneza da je on još desetljećima vjerovao da nacizam i fašizam iz Njemačke nikuda nisu otišli. To ne znači kako je za novu poslijeratnu državu, proizvod i stranih sila pobjednica, vjerovao kako je to doslovno i dalje fašistička diktatura. Ali on za razliku od apologeta denacifikacije, koji postoje i danas, a i u nas, pa nam podmeću Njemačku za uzor kako se treba obračunati, uglavnom zakonski, s fašistoidnim tendencijama, koje mi baštinimo od 1990-ih godina, u to nije polagao puno nade. Za njega Njemačka, čak za razliku od Italije, nikada nije uspješno preradila svoju prošlost. Nacisti su priznali poraz, ali ne i ‘greške’ koje su u ne tako davnoj prošlosti radili, sve do Aušvica, kao simbola i stvarnosti anihilacije drugih.

I evo prve analogije koju nudi priređivač teksta Volker Vejs: obećanje sreće, u kojem će svatko naći mjesta za dostojanstven i politički i ekonomski uspješan život, a koje je desetljećima nudila EU, nije se ostvarilo. A kako je započela s radom partija AfD? Pa baš kao, mislilo se, elitistički klub euroskeptika koji je brzo prerastao u masovnu partiju mržnje prema strancima, migrantima i vladajućima, koji ‘malom čovjeku’ uskraćuju njegovo pravo na zadovoljan život. Da u autoritarizmu nove desnice sve nije bazirano na goloj laži, jer tada bi bilo jednostavno prokazati ju, primjer je baš EU, za koju se fraza o ‘demokratskom deficitu’ (naročito za periferiju; sjetimo se koju su nam ulogu čuvara granice namijenili) pokazuje kao sve više preblaga. Iza agresivnosti napada na migrante, ljude drugih vjeroispovijesti, sindikalne funkcionere itd. krije se strah od ekonomski i politički neizvjesne budućnosti. ‘Mali čovjek’ će svakako nadrapati. Uostalom, medijski mejnstrim i ne skriva da se procjep između bogatih i siromašnih produbljuje s izgledom loše beskonačnosti.

To, naravno nije opravdanje, pa čak niti ‘razumijevanje’ za desni radikalizam (mi više volimo riječ ekstremizam). I tu na scenu stupa nešto što se zvalo propagandom, a i danas bi termin bolje poslužio, iako se sada voli zvati ‘lažnim vijestima’. Na djelu je govorom, pisanom riječju i tzv. novim medijima stalno širenje propagandnog uvjeravanja koje traži i lako pronalazi grešne jarce. Od Gebelsovog nacističkog uvjerenja da laž treba samo uporno ponavljati e da bi postala istinom svjetine, stvari su se dodatno sofisticirale. Posebna je priča koju pri tome sada imaju tzv. socijalne mreže i nekada novi mediji. Jedan drugi član Instituta za društvena istraživanja Leo Lovenhal napisao je još četrdesetih godina prošlog stoljeća tekst ‘Lažni proroci’, gdje opisuje kako radikalna desnica nameće svoja uvjerenja. A to je bila i omiljena tema cijele kritičke teorije, koja je, npr. baš Adorno, pronalazila veze između ‘zabavnih’ dijelova masovnih medija i stvaranja autoritarnih karaktera. Put od astrologije do socijalnog resentimana može biti vrlo kratak. A što reći za svu današnju nju ejdž produkciju, apokaliptički ton gotovo svih glavnih medija koji nas plaše ‘zadnjim danima čovječanstva’ i kao lijek preporučuju na kriva mjesta umetnuti hedonizam? Još je Löventhal govorio o permanentnoj neurozi koju takva dirigirana javnost proizvodi. A što mi danas možemo protiv moći monopoliziranih medija? Ne ‘konzumirati’ ih, kako predlažu neki, a drugi pokušavaju i ostvariti. Ali to u vrijeme kada vijesti same lete zrakom nije moguće i ponos što ne kupujemo novine i ne gledamo televizijske vijesti neće nas izbaviti. Bez da se zgražamo nad ‘totalitarizmom’ novih medija, možemo dati za pravo Volkeru Vejsu kada govori o opasnoj smjesi ‘tehničke perfekcije’ tzv. socijalnih medija i stalnom opadanju smisla njihovih sadržaja.

I što nam je onda činiti? Ovaj dio Adornovog predavanja čini nam se najvažnijim. Upustiti se u diskusiju s proizvođačima ‘intelektualnog’ sadržaja ekstremne desnice? Dokazivati da lažu čim zinu, da proizvode poluistine, falsifikate i montaže lažnih atrakcija? To nas neće daleko odvesti. Primjer je upravo stanje u našim medijima, gdje oni različito ‘lijevi’ i ‘liberalni’ svakodnevno denunciraju postupke desnih radikala, no s kojim efektom? Ili još bolje: na kojoj razini? Ne svodi li se to u mejnstrimu prečesto na to da na jednu autoritarnu, fašistoidnu pojavu, reagiramo gotovo jednako autoritarnom netrpeljivošću? Ali samo spram simptoma, a ne i dubljih uzroka pojava. Stalno igramo na neprijateljskom terenu. Još gore bi bilo, govori Adorno, a toga ima i danas npr. u radu nekih nevladinih organizacija, apelirati na njihovu ljudskost, humanitet. Ta, gdje će im duša kada toliko zazivaju i prakticiraju ‘besmisleno’ nasilje? Takav pristup izazvat će samo njihov prijezir. Jer, kad nismo vukovi u janjećoj koži, koji bi vratili socijalizam i druge strahote prošloga stojeća, onda smo obične ovce, koje vrište: ‘To je vuk! To je vuk!’ Što izaziva smjeh nad splašenim i ustrašenim ovcama u vučjem čoporu. Koji sebe, uostalom, naziva ‘dobrim ljudima’.

Ali, načina za borbu ima. A on je, usprkos knjizi o dijalektici prosvjetiteljstva, koje su Adorno i Horkhajmer izvrgli kritici, ipak bliže prosvjećenom umu. Treba prokazivati ne samo ljude i pojave, nego i što stoji iza takve argumentacije. Treba prokazivati sistem. Koji će i desničare odvesti u nigdinu. Može se jasno i razgovjetno izreći kuda nas sve to vodi, gdje će npr. sadašnje cijepanje, neoliberalnoj globalizaciji usprkos, ili kao druga strana te iste, na kontinentalne zone moći, koje se zapetljavaju u ni tople ni hladne, već ekonomističke trgovačke ratove, odvesti.

Na njemačkoj ljevici sazrijeva mišljenje da borbu protiv ksenofobije, rasizma, napada na migrante ne možemo voditi samo frontalno. Treba se vratiti klasnoj politici. Ići od vrata do vrata i radničkoj klasi, koja je značajnim dijelom sada pod uplivom desnice, objašnjavati njene stvarne klasne interese. To se ne mora činiti dijeljenjem ‘komunističkih biblija’, već razgovorom o problemima svakodnevnog života, gdje svatko brzo dođe do toga da su oni egzistencijalni, u ekonomskom, a onda, posredno, i u političkom smislu. Ne na kraju i u kulturnom.

Adorno svojim govorom iz 1967., koji je sada uknjižen, nije imao ambiciju dati neko univerzalno objašnjenje fenomena, pa on u naslovu i ima ‘aspekte’. Uz sve sličnosti i razlike trenutaka, možemo reći: desni ekstremizam je fenomen krize, on je autoritarna reakcija na ‘mogućnost permanentnog deklasiranja cijelih slojeva’, čija klasna svijest je i do sada bila građanskom (želja za tzv. ‘normalnim životom’). Ni prije ni sada desničari se ne usprotivljuju ekonomskim moćnicima! Oni ne idu protiv aparata koji ih ponižava, već izabiru druge neprijatelje: jučer socijalizam, danas migrante. A pošto mi imamo i posebnu dinamiku proisteklu iz vraćanja iz jednog naprednijeg sistema u drugi, retrogradan, naš antikomunizam mora biti posebno živ. Jer, sve je to po onoj: ‘Da se Vlasi ne dosjete.’ Za sve su krivi ‘ostaci komunističkog mentaliteta’. Ali pošto smo ne samo ekonomski, već i kulturološki kolonizirani, i mi ćemo uvoditi nove nomenklature ‘neprijatelja’. Od izvoznog, postat će to domaći proizvodi. Tako se to za sistem već dogodilo s izbjeglicama i migrantima.

Na neki način, a to ostaje konstantom desnog ekstremizma, on, Adornovim riječima, ‘priziva katastrofu’. Postoji nesvjesna želja za oskvrnućem, iako povijesni fašizam nije bio klerikalan, na način kako su to naši današnji postfašizmi. Možda bismo to mogli reći i ovako: u fašizmu nije bilo vidjelica jer su mase bile vidjelicama. Mi još znamo da se i vidjelice mogu upustiti u bespravnu gradnju i turističko rentijerstvo. Pojam ‘manipulativnog karaktera’ upućuje na još jedno važno svojstvo desnog radikalizma. On danas, i više nego jučer, nije otvorena opozicija demokraciji (na način, kako bi filozof Alen Badju rekao ‘kapitalo-parlamentarizma’). Nitko ne zaziva ukidanje izbora. Iako, oko toga tko bi trebao imati pravo glasa, kako se postaje građaninom itd. naravno ima prljave politike. Desni radikalizam je simptom krize, ne nužno formalne demokracije, nego kapitalizma samog. On je simptom krize njegove logike

(Novosti)