Partneri smo i kad se ne slažemo

(NIN, 6.5.2010)
Odnosi Republike Srpske i Srbije su višeslojni i višeznačni. Sa obje strane Drine živi isti narod, koji je decenijama živio u istoj državi, narod koji dijeli gotovo isti kulturni prostor, zasnovan na istom jeziku. Međutim, uvijek kada se govori o odnosima država ili republika, prvenstveno se misli na političke odnose.

Naši odnosi, kroz specijalne i paralelne veze, dobili su svoje mjesto i u međunarodnom sporazumu u Dejtonu 1995. godine, kojim je završen krvavi građanski rat u BiH, ali i uspostavljen politički sistem, što se često prešućuje. Republika Srpska je sa Srbijom u tri navrata potpisivala Sporazum o specijalnim i paralelnim vezama, koji je svaki put, iako je predviđen DMS, izazivao podozrenje, kako u BiH, tako i u regionu i dalje. Kroz taj sporazum uspjeli smo da riješimo mnoga pitanja od životne važnosti za naše građane, od liječenja, školovanja, do privredne saradnje i trgovine.

S promjenom situacije u cijeloj Evropi, posebno u regionu, mijenjali su se i naši odnosi. Od devedesetih godina prošlog vijeka, kada je zvanični Beograd od Republike Srpske očekivao samo slijepu podršku i razumijevanje, čak i kada se radilo o Republici Srpskoj, došli smo do partnerskog odnosa Beograda i Banje Luke. Partnerstvo podrazumijeva da se na svim pitanjima i stavovima ne morate slagati sa svojim partnerom, ali da to neslaganje ne ugrožava vaše partnerstvo. To su danas odnosi zvaničnog Beograda i zvanične Banje Luke.

Više puta smo govorili našim kolegama u Srbiji da Turska za Republiku Srpsku nije i ne može biti prihvatljiva kao regionalni arbitar ili kao aktivan učesnik u kreiranju prilika u BiH zbog istorijskog konteksta i njenog sadašnjeg angažmana u BiH. Nije nepoznata uloga Turske u posljednjem građanskom ratu u BiH, i uticaj tadašnjeg turskog rukovodstva na ratne lidere bosanskih muslimana, među kojima je i Haris Silajdžić. O tome svjedoči i Ričard Holbruk u svojim memoarima. Međutim, ono što je javnosti Srbije manje poznato jeste da je Turska članica Savjeta za provođenje mira. To je samoorganizovano multilateralno tijelo, koje navodno kontroliše rad visokog predstavnika u BiH. Inače nije predviđeno DMS. Turska je član tog tijela u ime Organizacije islamskih zemalja, i gotovo uvijek pristrasno zastupa stavove bošnjačkih političara. S druge strane, turski kontingent NATO-a je u BiH, sa čijim dolaskom se u novinskim stupcima moglo pročitati – turski vojnik ponovo u BiH. Izjave ministra spoljnih poslova Turske u Sarajevu, prošle godine, bile su sve osim prijateljske, bar ne za sve narode. Ahmet Davutoglu obraćao se samo muslimanima Bošnjacima, poručujući im da Turci žele da vide njih kao vlasnike zemlje.

Odnosi Srbije i Turske su odnosi dvije suverene države, na koje nemamo ni pravo ni mogućnost da utičemo. Ali odnosi Srbije i Turske, a po pitanju BiH, ne mogu da prođu bez našeg učešća. Međutim, za nas su daleko važniji odnosi Srbije i BiH. Dobri odnosi su od strateškog interesa upravo za Republiku Srpsku. Ti odnosi ne isključuju Republiku Srpsku iz tog procesa. Naprotiv.

Spoljna politika BiH je u nadležnosti Predsjedništva, i svaka odluka, koja će se smatrati odlukom države, mora imati saglasnost sva tri člana Predsjedništva. Kroz tu ustavnu odredbu mi iz Republike Srpske se trudimo da se spoljna politika BiH ne može kreirati bez našeg učešća. Kroz taj mehanizam, i druge, koje Republika Srpska ima po Ustavu, BiH nije priznala nelegalnu nezavisnost Kosova, niti će to učiniti u budućnosti. Koristeći tu ustavnu odredbu mi iz RS želimo da aktivno učestvujemo i u kreiranju odluka koje se tiču odnosa Srbije i BiH, jer od tri konstitutivna naroda u BiH Srbi u tim odnosima imaju ako ne najvažniju, onda veoma važnu riječ. To nije bio slučaj sa Deklaracijom koju su u Istanbulu potpisali predsjednici Gul i Tadić i Haris Silajdžić, koji je u Istanbulu boravio kao predsjednik svoje stranke. Da je Deklaracija napisana i potpisana bez naše saglasnosti svjedoče i pojedine odredbe Deklaracije, koje su upravo suprotne ustanovljenoj državnoj politici, i to su u stvari stavovi stranke Harisa Silajdžića.

Na ovom primjeru vidi se koliko je važno poštovati činjenicu da je BiH kompleksna država, sastavljena od dva entiteta, sa tri ravnopravna konstitutivna naroda. To je važno ne samo za nas u RS i BiH, to je važno i za sve one koji imaju interesovanje da sarađuju sa BiH. Srbija i Hrvatska kao garanti DMS, čije anekse je potpisala i Republika Srpska, nisu samo garanti teritorijalne cjelovitosti BiH, koja nije upitna. One su i garanti unutrašnjeg ustrojstva BiH, koja je tek svojom unutrašnjom prekompozicijom tokom devedesetih, dobila svoj teritorijalni integritet, koji je i uslovljen unutrašnjom strukturom države.

I pored različitih pogleda na rješavanje pojedinih pitanja, mi sa zvaničnicima Srbije i dalje ostajemo prijatelji i partneri, i u potpunosti podržavamo sve inicijative koje vode stabilizaciji i dobrim odnosima u regionu. Mir i stabilnost u regionu pretpostavka je za razvijanje i drugih veza među narodima i državama, i za nas nema alternativu. Srbija nam je prvi i najvažniji susjed i prijatelj.