Prenosimo | |||
Obračun kod O.K. korala |
![]() |
![]() |
![]() |
nedelja, 19. avgust 2012. | |
(Večernje novosti, 19. 8. 2012)
Ne treba zaboraviti da je Boris Tadić pre desetak dana u nekoj izjavi usputno spomenuo da je on napravio Dragana Đilasa, da ga je on predložio za potpredsednika stranke, da ga je on lično predložio za gradonačelnika Beograda i da ga je, rečju, svojim autoritetom doveo tu gde je. Nije jedino izgovorio onu čuvenu istorijsku: "Zar i ti, sine Brute", ali je bilo jasno da se upravo o tome radi. Boris Tadić je tom izjavom, između ostalog, pokazao da je ljut i da mu je povređena sujeta. Da vidimo sada ko je koga napravio, a ko će koga da rasturi. Izgleda da je tom izjavom povređena i sujeta Dragana Đilasa. Aktuelni gradonačelnik Beograda kao da je na političkom "red bulu" - ne da je dobio krilca, nego su to ozbiljna krila, čiji lepet ponekad pravi gotovo zastrašujuću buku. A evo i kakvu. Nije tajna da je borba za političku moć surova, i toga smo se nagledali - gotovo da nema partije u kojoj mali od kužine jednog dana, kad je savladao dovoljno veštine, nije poželeo da preuzme komandu. Sindrom Iznoguda postoji otkako je sveta i veka, a kod nas gotovo da nema političke stranke koja nije doživela takav ili neki sličan scenario. Poenta sa Draganom Đilasom i njegovim izjavama ovih dana je u njegovoj nemilosrdnosti. Silina kojom je udario na svog političkog tatu, ipak, nije viđena na našoj javnoj sceni, upravo zato jer je Đilas odlučio da to uradi bez celofana, bez anestezije i klasičnih partijskih saopštenja, u kojima se ono najvažnije čita između redova. Kod Đilasa nema ničega između redova, kod njega je sve što ima da kaže stavljeno u direktan i apsolutno nedvosmislen kontekst. Te poruke poslate su u toj formi da fasciniraju ne samo javnost već pre svega članstvo stranke, koje se, može biti, dvoumi kome će se carstvu privoleti. Ako su ranija cepanja stranaka bila umotana u šarene alibije ideologije, sada to nije slučaj. Đilas lepo kaže: - "Jači sam i miči se!" Uz to, kako javlja radio, najavio je i mogućnost osnivanja nove stranke sa Bojanom Pajtićem. Tek, radi se o tome da Đilas udara snažno i nemilosrdno. Kada preko medija grmi da je Boris kriv za sve i da mora da ode, on ne ostavlja mogućnost da njegov dojučerašnji prijatelj i politički sabrat ode dostojanstveno. E, a to je nešto, na duge staze posmatrano, politički opasno. Jer, šta god mislili o eri Borisa Tadića (a na mnoge teme imamo razloga da je kritikujemo), ne vidim nijedan razlog da se iko prema bilo kome, a pogotovo prema svom dojučerašnjem savezniku, ponaša po matrici koju je video u odnosima Amerike i malih igrača. Nit’ je Boris Tadić Muamer Gadafi, nit’ je Đilas Hilari Klinton. Ali, možda je Demokratska stranka – LIBIJA? |