Osovina OHR – Ustavni sud BiH kao mehanizam za „pravno“ sprovođenje Inckove samovolje

To što je nedavno učinio Valentin Incko je takav kriminal, tiranija i izopačenost pred kojima staje ljudski razum. On je svojom samovoljom 23. jula 2021. godine bukvalno otvorio lov na Srbe, na svakoga od njih koji misli drugačije od njegovog tzv. “zakona o zabrani negiranja genocida”. Zato sam ja u znak protesta protiv svega toga podnio ostavku na moju sudijsku funkciju u Okružnom sudu u Banjaluci.

Jer poslije svega, sve je ovdje izgubilo smisao, pa i smisao da se bude sudija u ovakvoj izopačenoj tvorevini kakva je BiH. Moja ostavka je i vid otpora prema tiraniji OHR-a.

S obzirom na činjenicu da je Narodna skupština Republike Srpske potom donijela Zakon o neprimjenjivanju navedene odluke Valentina Incka, uslijediće, sasvim izvjesno, zahtjev Ustavnom sudu BiH za ocjenu ustavnosti tog zakona. I onda će da stupi na scenu osovina OHR - Ustavni sud BiH, pa u ovom tekstu želim da ukažem našoj javnosti kakav protivpravni posao će da odradi taj sud.

Tiranija

U Ustavu BiH nigdje nije propisano da je visoki predstavnik vlast u BiH, niti je tim Ustavom, a ni bilo kojim drugim aneksom Dejtonskog sporazuma, rezolucijom Savjeta bezbjednosti UN ili zaključcima onog fantomskog savjeta za primjenu mira u BiH, rečeno ijednom riječju da se odluke visokog predstavnika moraju smatrati zakonom

U suštini, on će sada braniti tiraniju OHR-a, o čemu svjedoči primjer na koji su mnogi zaboravili, što ne treba da čudi jer se radi o nečemu što se dogodilo prije 20 godina. Tadašnji visoki predstavnik Volfgang Petrič je 13. januara 2000. godine nametnuo tzv. zakon o državnoj graničnoj službi BiH, čime je on umjesto Parlamenta BiH stvorio ovu instituciju na nivou BiH, bez saglasnosti entiteta, što je nezabilježen slučaj bilo gdje u svijetu. U sporu za ocjenu ustavnosti tog nasilja Volfganga Petriča, koji je pokrenulo 11 poslanika Predstavničkog doma Parlamenta BiH, Ustavni sud BiH je donio odluku u kojoj je, vjerovali ili ne, rekao da je visoki predstavnik namećući pomenuti zakon navodno djelovao kao vlast BiH i da se ta odluka visokog predstavnika navodno mora smatrati zakonom. Pazite, ovakve neistine iznosi Ustavni sud BiH, iako zna da u Ustavu BiH nigdje nije propisano da je visoki predstavnik vlast u BiH, niti je tim Ustavom, a ni bilo kojim drugim aneksom Dejtonskog sporazuma, rezolucijom Savjeta bezbjednosti UN ili zaključcima onog fantomskog savjeta za primjenu mira u BiH, rečeno ijednom riječju da se odluke visokog predstavnika moraju smatrati zakonom, niti da visoki predstavnik uopšte ima pravo da donosi zakone.

Koliko je bilo nesuvislo i zlonamjerno ponašanje Ustavnog suda BiH u tom predmetu svjedoči i činjenica da je u toj svojoj odluci pokušao da uspostavi paralelu između dejtonske BiH i Njemačke nakon Drugog svjetskog rata. Evo kako je tu izopačenu paralelu uspostavio Ustavni sud BiH u toj svojoj odluci: “Relevantni primjeri su mandati pod režimom Društva naroda i, u nekim pogledima, Njemačka i Austrija nakon Drugog svjetskog rata. Iako priznate kao suverene, ove države su bile podvrgnute međunarodnom nadzoru, a strane vlasti su učestvovale u tim državama u ime međunarodne zajednice, supstituirajući domaće vlasti.

Akti, koje su donosile međunarodne vlasti, su često bivali donošeni u ime država pod kontrolom.”

U suverenoj državi, članici UN, niko drugi osim njenog nadležnog parlamenta nema pravo da donosi zakone kojima se uređuje bilo koje unutrašnje pitanje

Dakle, sudije Ustavnog suda BiH su u toj svojoj odluci najprije rekle, tačnije kazano slagale su, da je dejtonska BiH navodno slična “relevantnim primjerima mandata pod režimom Društva naroda”. Međutim, nije suvislo nas upoređivati sa pomenutim mandatima, jer su to bile bivše kolonije nekadašnjeg Njemačkog i Osmanskog carstva, a dejtonska BiH nije, niti je bila ičija kolonija, već je međunarodnim ugovorom (Dejtonskim sporazumom) uspostavljena kao suverena država. Ona kao takva, a ne visoki predstavnik, suvereno (u nadležnim domaćim parlamentima) donosi zakone. Drugim riječima, u suverenoj državi, članici UN, niko drugi osim njenog nadležnog parlamenta nema pravo da donosi zakone kojima se uređuje bilo koje unutrašnje pitanje.

Da ti pamet stane

Zatim se Ustavni sud BiH u toj svojoj odluci neosnovano pozivao na okupiranu Njemačku poslije Drugog svjetskog rata i da visoki predstavnik u BiH navodno može, poput okupirane Njemačke, da BiH podvrgne svom međunarodnom nadzoru, te da navodno i strane vlasti u BiH mogu da učestvuju u tome. Ovo je toliko pravno i moralno neosnovano, da čovjeku staje pamet. Pa savezničke snage koje su pobijedile nacističku Njemačku podijelile su tu državu u četiri okupacione zone.

Američka zona sastojala se od Bavarske, Hesena i sjevernih dijelova današnje savezne države Baden-Virtemberg. Britanska zona pokrivala je uglavnom sjeverozapadni dio Njemačke. Britanci su svoju zonu organizovali tako da su obnovili njemačku saveznu državu Hamburg iz 1937. godine, ali su formirali i sasvim nove savezne države poput Šlezvig-Holštajna, Donje Saksonije i Sjeverne Rajne-Vestfalije. Francuska je nakon rata dobila okupacionu zonu na samom zapadu države, koji uglavnom graniči s Francuskom. Sovjetsku okupacionu zonu činila su područja država Tiringija, Saksonija-Anhalt, Brandenburg i Meklenburg-Zapadna Pomeranija, a Berlin, koji je u potpunosti bio okružen sovjetskom okupacionom zonom, bio je podijeljen na četiri savezničke okupacione zone. Ta podjela na okupacione zone pravno je bila određena 1944. godine u tzv. Londonskim protokolima, a trajala je do 1949. godine. U maju 1949. godine tri zapadna saveznika (SAD, Velika Britanija i Francuska) ujedinili su svoje okupacione zone, od kojih je formirana Savezna Republika Njemačka i nakon toga je donijet Osnovni zakon (Ustav) SR Njemačke.

Dejtonskim sporazumom, a ni bilo kojim drugim međunarodnim pravnim dokumentom, BiH nije okupirana i izdijeljena na okupacione zone, niti je bilo kojim pravnim izvorom ijednoj stranoj vlasti ili visokom predstavniku dato pravo da ovdje vrši vlast i donosi zakone

Očigledno je, dakle, da ti Londonski protokoli, kao izvori međunarodnog prava, predstavljaju međunarodni pravni osnov za podjelu i okupaciju Njemačke na četiri okupacione zone, u kojima je na osnovu tih pravnih sporazuma vladala jedna od savezničkih snaga. Ništa od toga nema veze, niti je ikako slično sa dejtonskom BiH, jer ona Dejtonskim sporazumom, a ni bilo kojim drugim međunarodnim pravnim dokumentom, nije okupirana i izdijeljena na okupacione zone, niti je bilo kojim pravnim izvorom ijednoj stranoj vlasti ili visokom predstavniku dato pravo da ovdje vrši vlast i donosi zakone.

Na ovaj primjer sam podsjetio sve nas, jer on najbolje odslikava koliko su sudije najvišeg državnog suda spremne na podvale u svojim odlukama, da bi podržale očigledno nasilje visokog predstavnika, pa će se na te podvale pozivati i sada, kada dobiju zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o neprimjenjivanju odluke Valentina Incka od 23. jula 2021. godine.

Kada je takvo ponašanje prisutno u najvišem državnom sudu, i udruženo sa nasiljem OHR-a, onda je to neoborivi dokaz da ovdje nema vladavine prava niti istinskog pravosuđa.

Milan Blagojević, profesor ustavnog prava iz Banjaluke

(Glas Srpske)