Mentalni genocid nad Srbima

(Nezavisne novine, 14.1.2010)

Kada parlament Srbije bude usvojio najavljenu rezoluciju o "genocidu u Srebrenici", navodno iznuđenu u skladu sa zahtjevima Europe, bit će konačno dovršen mentalni genocid nad Srbima koji se odvija već dva puna desetljeća.

Čudna je sudbina tog "genocidnog" srpskog naroda. Stoljećima je bio brana islamskom prodoru u Europu. U Prvom svjetskom ratu se borio protiv zlih sila Austrougarske i Njemačke i izišao kao pobjednik. U Drugom svjetskom ratu je doživio istinski genocid kao kaznu za njegovo suprotstavljanje nacizmu i fašizmu. Početkom devedesetih bio je "zapikan" od strane SAD, Njemačke, Vatikana i Austrije da bude glavni krivac (bad boy) u seriji ratova prouzrokovanih od onih izvana koji su sve uradili da dođe do raspada Jugoslavije.

Rezultat je bio najveći etnocid koji je jedan narod doživio nakon Drugog svjetskog rata: 400.000 (četiristo tisuća) protjeranih iz Hrvatske, 200.000 (dvjesta tisuća) protjeranih sa Kosmeta, barem 150.000 (sto pedeset tisuća) protjeranih iz sadašnjeg federalnog Sarajeva. Ako se tome doda oduzimanje Srbiji 15% njenog teritorija, a i činjenica da Vojvodina i Sandžak samo čekaju mig "velikog (SAD) brata" da se osamostale, onda je tragedija srpskog naroda, koju Europa uporno ignorira, više nego vidljiva. Ali, to su Srbi, kao "genocidan narod", vjerojatno i "zaslužili".

Naravno, etnička čišćenja Muslimana i Hrvata od strane Srba vršena su u BiH, i u tom pogledu na Balkanu nema nevinih, ali kada se sve sabere i odbije, onda su Srbi nadaleko gubitnička strana. Uostalom, Srbi u BiH imaju hrabrosti da izvrše popis stanovništva, uključujući vjersku i nacionalnu odrednicu. Bošnjaci to odbijaju, jer bi se onda jasno vidjelo da oni u prethodnom ratu nisu bili nikakvi "jaganjci božji" i da su praktično očistili svoj teritorij od svega što je srpsko.

Ali, cinizmu "međunarodne zajednice" nema kraja. Ona, ne samo što je Srbe bombardirala, demonizirala i ucjenjivala nego hoće da se sami Srbi osjećaju krivima zbog tragedije koja im se nametnula. Jevreji takvu vrst nametnute krivice stoljećima iskušavaju, pa se to viševjekovno zločinačko nametanje krivice sada primjenjuje i na Srbe. Jevreje je to što su "ubili" Isusa koštalo dvije hiljade godina patnje. Ostaje pitanje koliko će stoljeća Srbi patiti zbog navodno počinjenog genocida u Srebrenici.

Sve u svemu, "međunarodnoj zajednici" nije bilo dovoljno to što su njezini sudovi, opravdavajući NATO agresiju nad Srbima, proglasili jedan dio zločina u Srebrenici genocidom, nego hoće i da i sami Srbi taj dio zločina označe kao genocid. Ali, pođimo redom, oslanjajući se isključivo na zapadne i muslimanske izvore.

Zločin u Srebrenici ima dvije faze: zločini počinjeni nad Srbima i isprovocirani zločin Srba nad Muslimanima (sadašnjim Bošnjacima).

Zločini nad Srbima u Srebrenici i na njenim područjima odvijali su se od 1992. do 1995. godine. Zločine su vršili pripadnici Armije BiH (muslimanske vojske) stacionirani u Srebrenici, a pod rukovodstvom Nasera Orića. Tim povodom, dva britanska akademika (Jan Willem i Norbert Both) iznijeli su monstruoznu tvrdnju. Oni su priznali da je Orić vršio zločine nad Srbima, ali je on to, navodno, radio zato što je znao da su Srbi genocidan narod, pa ih je ubijao kako kasnije Srbi ne bi vršili genocid nad Muslimanima!

UN zvaničnik Jasuši Akaši smatrao je muslimansko rukovodstvo u Srebrenici kriminalnom bandom, korumpiranim i opasnim provokatorima, podvodačima i crnoburzašima.

Holandske trupe koje su posjedovale opremu za noćno osmatranje prijavile su da su vidjele muslimanske vojnike kako se šunjaju kroz perimetar oko Srebrenice i otvaraju vatru na holandske osmatračke položaje stvarajući utisak da to Srbi rade.

Generalni sekretar UN Kofi Anan rekao je u svom izvještaju o Srebrenici (1999) da su se Orićeve trupe koristile tehnikama etničkog čišćenja sličnim onima korišćenim od strane Srba u ostalim područjima paleći kuće te ubijajući i terorizirajući civilnu populaciju.

U veljači 2004. godine, Orić je primio reportera Vašington posta:

"Orićevi ratni trofeji ne nalaze se poslagani na zidu, ...već na video-kaseti: spaljene srpske kuće i tijela srpskih ljudi bez glava, nabacana na tužnu gomilu. Morali smo koristiti hladno oružje te noći, objašnjava Orić, dok se scene iskasapljenih mrtvih tijela vrte sa njegovog sony video-aparata."

Bil Šiler, reporter Toronto stara, izvijestio je da je na video-traci, prilikom intervjua, Orić u svojim rukama držao odsječene srpske glave. "Uhvatili smo ih u zamku", rekao je Orić kada se popriličan broj pobijenih Srba pojavio na ekranu. Sljedeća grupa leševa bila je dokrajčena eksplozivom. "Poslali smo ih na mjesec", hvalio se Orić. U jednom, na videu prikazanom selu, Orić je požurio da izjavi: "Tu smo ubili 114 Srba."

Čak je i Stejt department primijetio neke od ovih stravičnih zločina počinjenih u srpskim mjestima Kravicama, Bratuncu, Bjelovcu, Sikirićima, Voljevici, Jugovićima i Lozničkoj Rijeci.

Koliko je srpskih sela spaljeno, a civila ubijeno od strane Orićevih trupa koje su djelovale, iz navodno demilitarizirane zone, naočigled tamo stacioniranih mirovnih snaga UN, to nitko točno ne zna. Srbi, čiji je nehaj nadaleko poznat, nikad se nisu (kao Hrvati i Bošnjaci) potrudili da u detalje to istraže. Procjene iz stranih izvora se kreću oko nekoliko desetina srpskih sela i više stotina ubijenih srpskih civila, dok srpski izvori govore o 1.500 do 3.000 ubijenih Srba. Što bilo da bilo, danas Zapad ni da zucne o stradanjima srebreničkih srpskih civila. Jasno je da bi navođenjem ovih činjenica bio kod zapadnog javnog mnjenja ozbiljno uzdrman mit o srebreničkom genocidu. Povrh svega, Srbima nije dozvoljeno da budu žrtve, a ako se ta činjenica ne može ni na koji način izbjeći, onda se, veli Čomski, radi o "nedostojnim žrtvama".

Drugi dio srebreničkog zločina, onaj izvršen od strane Srba nad Muslimanima, bio je projektiran od strane Zapada, a u sprezi sa dijelom tadašnjeg muslimanskog rukovodstva. Srbi su naglavačke uletjeli u postavljenu zamku, što ih nimalo ne amnestira od počinjenog zločina. Pogledajmo kronologiju događanja.

– Predstavnici muslimanske zajednice okupili su se u Sarajevu 28. i 29. rujna. Neki preživjeli članovi srebreničke delegacje rekli su da im je Izetbegović kazao da bi NATO, prema predsjedniku Klintonu, intervenirao u BiH samo pod uvjetom da Srbi upadnu u Srebrenicu i da pritom pobiju barem 5.000 osoba. To nije bilo moguće realizirati, jer je sljedeće godine bio genocid u Ruandi sa milijun žrtava. Godina 1995. je za to bilo "idealno vrijeme", jer je Klintonu za drugi predsjednički mandat bio potreban forsirani mir u BiH.

– Očito je, da je Srebrenica "data na tanjur" Srbima. Orić je sa svojim štabom helikopterom prebačen iz Srebrenice sedam dana prije njenog pada. Dan prije pada, cjelokupna muška muslimanska populacija napustila je Srebrenicu, uključujući i 5.000 naoružanih pripadnika Armije BiH; u Srebrenici je ostalo oko 300 muškaraca.

– Zločin nad Muslimanima se vjerojatno desio prilikom i nakon zarobljavanja, kada su se Muslimani nastojali probiti kroz srpske položaje prema svojim bazama. Masovne egzekucije nad Muslimanima vršene su u mjestima Pilice, Branjevo, Petkovac, Kozluk i Kravica.

Broj hladnokrvno pobijenih zarobljenih Muslimana je, međutim, upitan. Postoji razlika u brojkama između deklarirano nestalih osoba i forenzičkih nalaza ostataka tijela. Osim za nekoliko stotina osoba, gdje je stvar očita, za druga nađena tijela nije jasno u kojim su okolnostima i kada poginula ili umrla.

Napomena: masovne grobnice su uobičajena stvar u ratnim vremenima kada se vrši asanacija terena kako ne bi došlo do masovnih zaraza.

– Simptomatično je da ni u holandskom izvještaju o Srebrenici (7.000 stranica), ni u francuskom izvještaju (2.000 stranica) nema očevidaca počinjenog zločina. Nema ni satelitskih snimaka počinjenih egzekucija. Jedini "pravi" svjedok je psihopata Erdemović, koji je u Hagu ustvrdio kako je prilikom masakara lično pobio više od 100 Muslimana za 11 kilograma zlata.

– Kada se vrši genocid, onda se neselektivno ubijaju svi pripadnici neke zajednice, a ne ostavljaju u životu reproduktivno sposobne osobe (žene i djeca).

Jasno je da je "srebrenički genocid", odnosno počinjeni zločin nad Muslimanima prvenstveno potreban "međunarodnoj – NATO – zajednici" kako bi opravdala bombardiranje srpskih područja u BiH i Jugoslaviji/Srbiji i kako bi se odužila islamskom svijetu za nad njim počinjene zločine na Bliskom i Srednjem istoku.

Ako Srbija u svojoj rezoluciji prihvati srebrenički zločin nad Muslimanima kao genocid, kako to zahtijeva "međunarodna zajednica", nad Srbima će trajno ostati pečat genocidnosti koji nitko više neće moći izbrisati. Jer za "međunarodnu zajednicu" je važno da upravo Srbi to kažu, jer sve dok oni to ne kažu, kvalifikacija zločina kao genocida je jednostrana, ona koja dolazi od protivničke strane u sukobu NATO–Srbi, i kao takova nema važnosti za javnost ni za povijest. Ako Srbi to ipak urade, oni će dovršiti mentalni genocid nad samima sobom, teritorijalni i mentalni genocid nad srpskim narodom koji su odavno projecirali i dobrim dijelom ostvarili gospodari novog svjetskog "humanitarnog" poretka.