Imam osećaj da Vučić neće previše oklevati kad Srbija bude trebala priznati Kosovo

Zagreb - U Srbiji, i u vezi sa Srbijom, proteklih su se dana dogodile dvije vrlo važne stvari, koje će sasvim sigurno rezultirati posljedicama i na šire odnose u regiji.

Prvo, Srbija je (21. siječnja, u Bruxellesu) i formalno započela pristupne pregovore o članstvu u Europskoj uniji. Očekuje se, bude li sve išlo po planu (u što, naravno, nitko ne može unaprijed biti siguran), da ti pregovori budu privedeni kraju oko 2018, tako da bi Srbija mogla postati punopravnom članicom EU oko 2020.

I drugo, najmoćniji čovjek u Srbiji - Aleksandar Vučić, aktualni prvi potpredsjednik Vlade Srbije i predsjednik Srpske napredne stranke, uvjerljivo najjače političke stranke u toj zemlji - napokon je prelomio i donio odluku o raspisivanju izvanrednih parlamentarnih izbora, koji će se održati istoga dana (16. ožujka) kad i izbori za beogradski parlament (tj. za Skupštinu grada Beograda). Parlamentarni i lokalni beogradski izbori (iako je riječ „lokalan“ za velegrad i metropolu poput Beograda umnogome neprimjerena) bitni su iz najmanje tri razloga.

Prvo, nakon tih izbora realno najjači političar u Srbiji trebao bi, napokon, postati i premijerom (umjesto dosadašnjeg premijera Ivice Dačića). Time bi se njegova stvarna, efektivna moć izjednačila s njegovom formalnom pozicijom u vladajućoj nomenklaturi u Srbiji. Trebalo bi se dogoditi pravo čudo pa da Vučić nakon izbora ne postane premijerom. Zadnje ankete o ispitivanju javnog mijenja daju njegovoj, Srpskoj naprednoj stranci rejting od 45 posto, daleko ispred najozbiljnijih i najopasnijih konkurenata naprednjaka - Đilasove Demokratske stranke (13 posto) i Dačićeve Socijalističke partije Srbije (11 posto).

Iako je Srbija, među ostalim, i na glasu kao „zemlja čuda“, teško je vjerovati da bi se takvo čudo doista moglo dogoditi, usprkos tome što sam Vučić ovih dana upozorava (vjerojatno u namjeri da se članstvo i simpatizeri njegove stranke previše ne „uljuljkaju“) kako su predviđanja da će njegova stranka na izborima osvojiti 45 posto glasova ipak pretjerana.

Drugo, odmah nakon izbora doći će do suštinskih preslagivanja unutar srbijanske Vlade, u kojima će na strateški najznačajnija ministarska mjesta doći oni ljudi koji su apsolutno lojalni Aleksandru Vučiću i timu njegovih najbliskijih suradnika. Jedno je od njih i funkcija ministra privrede (odnosno - ministra ekonomije iliti gospodarstva). Nakon što se u rekonstrukciji Vlade obavljenoj u jesen 2013. Vučić elegantno riješio dotadašnjeg ministra ekonomije Mlađana Dinkića, za novog je ministra, na prijedlog nekih svojih suradnika, postavio Sašu Radulovića (eksplicitnog neoliberala koji je duže vremena živio i radio u inozemstvu), što se međutim, osobito u zadnjih nekoliko tjedana, pokazalo lošim rješenjem.

Napravio sam, ovih dana, mini-anketu u Beogradu i došao do zaključka da je Radulovića Vučiću preporučio aktualni sekretar Privremenog organa Beograda (naziv za tijelo koje privremeno upravlja Beogradom, nakon smjene bivšeg gradonačelnika Beograda Dragana Đilasa) Goran Vesić.

Postoji više razloga zbog kojih suradnja između Vučića i Radulovića nije „šljakala“ kako treba, a jedan je od najvažnijih, ili apsolutno najvažniji, jeste taj što je Radulović previše solirao, što nije imao smisla za kolektivni rad, što je bio nepredvidljiv i, osobito, što nije znao (ili nije htio) surađivati s čovjekom koji je po svojoj težini stvarni „ministar“ privrede u Srbiji, a zapravo obnaša funkciju savjetnika potpredsjednika Vlade Aleksandra Vučića za financije i privredu. Riječ je o Siniši Malom (rođ. 1972. u Beogradu, koji se dijelom obrazovao i u SAD-u, gdje je neko vrijeme živio i radio, a u Srbiju se vratio, nakon pada Miloševića, na poziv pokojnoga premijera Zorana Đinđića).

Krucijalna su stvar u Srbiji u ovome trenutku velike privredne i infrastrukturne investicije, od kojih je najveća i najznačajnija „Beograd na vodi“, tj. pretvaranje tzv. Savskog amfiteatra, trenutačno najružnijeg mjesta u gradu u stambeno-poslovno-zabavni raj praktički u strogom središtu glavnoga grada Srbije, a na obali rijeke Save.

Ono što, nažalost, nije uspjelo Zagrebu - ambiciozna zamisao da Zagreb u punom smislu riječi postane „grad na Savi“ - to će, izgleda, uspjeti Beogradu, zahvaljujući naporima i inicijativama Vučića, koji je svoje osobno poznanstvo s karizmatičnim šeikom iz UAE Mohammedom bin Zayedom iskoristio za pokretanje čitavog niza grandioznih poslovnih projekata kako u Beogradu tako i u cijeloj Srbiji, koji bi se trebali oživotvoriti uz pomoć arapskih milijuna ili milijardi dolara, a čiju (inače vrlo kompleksnu) realizaciju budno nazire njegov osobni savjetnik za financije i privredu Siniša Mali. Vrijednost investicije projekta „Beograd na Savi“ procjenjuje se na oko 3 milijarde dolara (sav taj novac uložili bi Arapi, dok bi Beograd i Srbija ustupili zemljište o kojem je riječ), a u planu su i neki drugi megaprojekti, među kojima se posebno izdvaja izgradnja velike tvornice mikročipova u Beogradu (što bi također bio zajednički poduhvat Srbije i Emirata).

Koliko je Siniša Mali bitan Vučićev čovjek za grad Beograd i državu Srbiju, dovoljno govori podatak da ga je Vučić imenovao i za člana Koordinacijskog tijela u Vladi Srbije koje koordinira sve aktivnosti i vodi sve pregovore oko svih projekata između Srbije i Vlade UAE a nakon smjene Dragana Đilasa postavio ga je, također, i za, de facto, v.d. gradonačelnika Beograda. Budući da se Radulović nikako nije mogao nositi s tim nevjerojatno vještim i sposobnim poslovnim čovjekom (ali i zbog nekih drugih razloga), morao je otići (sam je podnio ostavku, i to upravo onoga dana, u subotu 25. rujna, kad je Vučić, na 3. skupštini SNS-a održanoj u Sava-centru, najavio parlamentarne izbore za 16. ožujka), i sada je jedan od kandidata za novog ministra privrede upravo - Siniša Mali. Mali je, međutim, isto tako i izgledni kandidat za novog gradonačelnika Beograda, iako se meni osobno čini (to mi je, uostalom, implicitno sugerirao i sam Vučić) da će, najvjerojatnije, ostati ono isto što je i sada - glavni Vučićev operativac za pregovore sa stranim investitorima.

Kad bih ovoga trenutka tipovao na osobu koju će Vučićev SNS predložiti kao svog kandidata za izbore u gradu Beogradu, odlučio bih se za aktualnu ministricu energetike i potpredsjednicu SNS-a Zoranu Mihajlović (osobu od specijalnog Vučićeva povjerenja). Ona trenutačno najbolje kotira u nekim probnim anketama što se već sprovode uoči tih izbora.

Aleksandar Vučić je, koliko razumijem stvari, čvrsto odlučio da ostane upamćen kao jedan od najvećih reformatora u povijesti Srbije, on se toliko više i ne obazire na napade i prozivke svojih političkih oponenata (samo se zagonetno smije kad ga napadaju, primjerice na televiziji), a imam špurijus (iako on zasad o tome ne želi govoriti) da u kritičnom trenutku neće previše oklijevati kada Srbija bude trebala priznati novu državu Kosovo - naročito ako to bude jedan od uvjeta Europske unije u pregovorima što slijede. To su mi, implicitno, dali do znanja i neki moji prijatelji bliski vrhu Srpske napredne stranke.

Nakon mog četverodnevnog boravka u Beogradu i pomnog praćenja političke situacije, sastao sam se Aleksandrom Vučićem u njegovu uredu u Vladi Srbije, na doručku u ponedjeljak u 8.30 ujutro. Pola službenika Vlade još nije ni ušlo u zgradu u Nemanjinoj, a on je već sjedio u svojoj kancelariji, telefonirao i gledao jutarnje vijesti na pojedinim beogradskim TV- kanalima. Prije samog doručka razgovarali smo točno tri četvrt sata.

Kako se u ovome trenutku osjećate? Sretan, usamljen, zabrinut, ili nešto četvrto?

- Kad me već pitate, sve pomalo. I jedno i drugo i treće. Mogu vam to i objasniti. Prvo, sretan sam zato jer radim ono što volim, i činim ono što mislim da je dobro. Usamljen sam zato jer što god uradio, i kako god uradio, svi ili dobar dio javnosti bit će protiv tebe. A zabrinutost je, mislim, nešto što treba postojati kod svakog normalnog i razumnog čoveka, koji zna u kakvoj se situaciji nalazimo, što je sve pred nama i koliko imamo problema, koliko prepreka... Naposljetku, potpuno sam uvjeren da samo zabrinuti ljudi mogu donijeti bilo kakav progres. A oni koji nisu zabrinuti i koji s lagodnošću i lakoćom gledaju na buduće dane, objektivno se i ne mogu suočiti s teškim izazovima koji su pred nama.

U Beogradu sam već nekoliko dana. Vidio sam da je u Srbiji postojala jedna osobito velika napetost uoči vaše odluke o raspisivanju parlamentarnih izbora. A to je - „faktor Rusi“. Zapad se, očito, nije protivio izborima, međutim bilo je napeto oko Rusa. Tri noći uzastopce, vodili ste s njima teške razgovore...

- Ne znam da li tri noći, ali više dana sam razgovarao s različitim predstavnicima Ruske Federacije.

S kojima konkretno?

- Ne bih govorio o tome. Jednostavno ne bi bilo fair, jer da su to bili javni razgovori, onda biste te dužnosnike i vidjeli. Razgovarali smo o izborima, ali razgovaralo se i o njihovim ulaganjima u Srbiji, o investicijama; u potpunosti razumijem tu potrebu da netko zaštiti svoj kapital i svoju imovinu. Jednako kao što odlučno razumijem i potrebu Srbije da i pred Zapadom i pred Rusima, pred svima, na jasan način kaže da mi odlučujemo o našim unutarnjim pitanjima.

Jesu li Rusi doista bili protiv toga da u ovome trenutku raspišete parlamentarne izbore?

- Ne bih se o tome izjašnjavao. Zato što sam u situaciji do ponajprije vodim računa o interesima svoje zemlje a ne o nakladi vaših ili bilo čijih novina.

Nešto sam ipak doznao od vaših najbliskijih suradnika. Priopćili su mi da su predstavnici Ruske Federacije od vas tražili dvije krupne stvari, odnosno da su vam ponudili dvije opcije. Prva je bila da se izbori, ako je ikako moguće, ne održe. A druga - ako već da, da u tom slučaju Dačićeva Socijalistička partija Srbije bude zastupljena i u novoj, budućoj Vladi Srbije, a da njezin potpredsjednik Dušan Bajatović ostane generalni direktor Srbijagasa, koji je u direktnom poslovnom odnosu s ruskim Gazpromom, a u vezi sa strateškim energetskim projektom „Južni tok Srbija“...

- Ne mogu vam to u potpunosti potvrditi, ali sasvim je sigurno da će bilo kakav izbor nove Vlade zavisiti ponajprije od rezultata samih izbora.

Je li Dačić bio prisutan na svim tim razgovorima s Rusima?

- Ne. Samo su na jednome sastanku bili zajedno.

A gdje su ti razgovori vođeni?

- Na različitim mjestima. I u Vladi, i izvan Vlade.

Što ste vi Rusima zapravo odgovorili?

- Objasnio sam im koje su potrebe Srbije, zašto smatram da je u ovom trenutku potrebno ići na izbore, zašto mislim da je to dobro... A sad, mi smo ti koji suvereno odlučujemo o svojim potrebama, o svojoj budućnosti, o tome kamo i kojim putem želimo ići; poštujući, razumije se, tako veliku zemlju i tako veliku silu kao što je Rusija.

Je li točno da kod Rusa postoji strah da biste vi, kao vodeći političar i državnik u Srbiji, jednoga dana mogli Srbiju uvesti u NATO?

- Ne mislim da je to danas tema. U Srbiji imamo mnogo važnijih tema, kao što su, npr., nezaposlenost među mladima, skraćivanje procedura za ulaganje u Srbiji itd.

Europski diplomati, koliko doznajem, procjenjuju da ćete vi kao političar, a uskoro, pretpostavljam, i premijer Srbije, trajati dobrih 7-8 godina...

- To nikada ne možete znati. Možete trajati i 3 mjeseca, ali i 20 godina. To uvijek zavisi od ljudi i od naroda. Kažite mi, tko je 1989. mogao pomisliti da će Milo Đukanović i do 2014. biti suvereni vladar Crne Gore?

Vaši su mi suradnici rekli kako ste vi na vrijeme shvatili da EU u ovome trenutku nema mnogo novca i da ulagače treba tražiti na drugom kraju svijeta...

- Tako je. Ja mislim da EU ima novca, ali ga nitko nema na bacanje. I gdje god možete pronaći novac i investitora, to je dobro za vašu zemlju.

Vaš savjetnik za privredu i financije Siniša Mali puno mi je pričao o investitorima iz UAE. Koja je tajna „kemije“ uspostavljene između vas i šeika Mohammeda bin Zayeda?

- On je veliki čovjek, u svakom smislu. Ispričat ću vam nešto što će ljudima u Hrvatskoj biti zanimljivo...

PRIJATELjSTVO SA ŠEIKOM

To vas pitam jer bi i mnogi Hrvati htjeli imati tako blizak odnos s nekim od arapskih šeika, kao vi s bin Zayedom - ali im to baš ne polazi za rukom. Kako ste vi uspjeli?

- Naprosto, sreli smo se. E sad vidite, kad ljudi sretnu šeika Mohammeda, obično mu pričaju o biznisu. Hajde da napravimo jedno, hajde da napravimo drugo... A ja mu nisam govorio o tome, ja sam s njim razgovarao o povijesti, geografiji, čak i o filozofiji - i onda je on počeo mene gledati na drugačiji način i drugačijim očima. I tako se negdje rodilo prijateljstvo između nas dvojice, a ovo sve ostalo nakon toga bio je normalan slijed događaja. Ali želim vam ispričati jednu priču koja je možda značajna i zanimljiva i za hrvatsku javnost.

Izvolite.

- Otac šeika Mohammeda, bin Zayed stariji, je 1973. - a tada su stvoreni Ujedinjeni Arapski Emirati - otišao u Libiju. I sastao se tada s velikim liderom arapskog svijeta, u najmoćnijoj arapskoj zemlji u tom trenutku, Libiji - u zemlji koja ima najviše nafte, i pritom najkvalitetniju naftu, kod Muammara Gaddafija. Libija je tada izgledala kao pravo arapsko čudo. Pri povratku u Emirate, bin Zayed je poljubio arapsku zemlju i rekao: „Nadam se da će moja zemlja za 40 godina biti ovako napredna i ovako uspješna kao što je danas Libija!“ Molim vas, pogledajte gdje su danas Emirati, a gdje je danas Libija! I pogledajte kako izgleda Abu Dhabi i kako izgleda Dubai.

Zašto sam ovo rekao? Netko će reći: pa Emirati imaju naftu. Ja ću vam reći da imaju mnogo manje nafte nego što ima Libija, a i ta je nafta manje kvalitetna od libijske. Ali pogledajte koliko su uspješniji. A uspješniji su zato što su imali rukovodstvo koje se znalo suočiti s brojnim preprekama. Kad su uvodili strane škole, kad su uvodili bolje obrazovanje, čitava beduinska plemena su se bunila protiv toga, nitko nije htio učiti na stranom jeziku, ali oni su sve to izdržali, na silu su to sproveli i pogledajte sada - među 8 milijuna stanovnika imaju 7 i pol milijuna stranaca, a nikakve ksenofobije tamo nema, svi tamo žele živjeti i raditi. Emirati su jedna od najuspješnijih zemalja na svijetu.

Pouka je u sljedećem: snaga i vizija rukovodstva je uvijek najvažnija. Ako dođete u kancelariju i u njoj sjedite cijeli dan, a da ništa pritom ne radite, nitko vas neće mrziti. A tu ima i Shakespearova izreka koja kaže: da kada nekoga mnogo mrze, obično se radi o dobrom čovjeku. I ja uvijek biram to da nešto radite i da nešto napravite, a ne da sjedite i da gubite vrijeme, da trošite narodne pare, a da nikada ništa ne poduzmete i napravite. Zato je važno postavljati velike ciljeve, visoko podizati ljestvice, pa i kad ne ispunite sve - nešto ste ipak napravili.

Čuo sam da ste na šeika Mohammeda bin Zayeda ostavili osobito jak dojam kad ste ga pozvali k sebi doma, sasvim privatno, što nije baš uobičajeno na ovakvim razinama...

- Pa jesam, to je za njih velika čast, ali to je i za mene bila velika čast.

Planirate li skori posjet Zagrebu?

- Kao što sam i prigodom prvog posjeta Zagrebu, u travnju 2013., bio posve otvoren, bit ću i sada. Mislim da su ti razgovori bili dobri. Mi u Srbiji smo poduzeli neke stvari koje sam obećao u Zagrebu, posebice kada je riječ o isporučivanju traženih ortofoto snimki. Mislim da smo najveći dio toga isporučili, i očekujemo da to sada završimo. To je bila molba s hrvatske strane. Nećete se naljutiti što ću to reći, ali djelomice upravo zbog hrvatskih unutarnjih razloga nije postignut dogovor oko obostranog povlačenja tužbi za genocid. Srbija je bila spremna da istovremeno povučemo tužbe - iako bismo, naravno, mi uvijek smatrali da je Hrvatska više kriva, dok biste vi smatrali da je netko drugi kriv. Ovako, plašim se da će taj proces, oko tih tužbi, izazvati ponovno podizanje tenzija. U svakom slučaju, želim reći da je srpska strana zbog razumnih ljudi, zbog ljudi koji se ne hrane mržnjom, bila spremna da bez ikakvog uvjetovanja zajednički povučemo tužbe - i mi i Hrvatska.

Sjećam se, to ste mi najavili na našem lanjskom privatnom izletu u Malo Crniće - u lipnju 2013...

- To je bila naša pozicija.

A gdje je zapelo?

- Onda je došao zahtjev s hrvatske strane: „Nađite još negdje neke nestale osobe.“ Pa naravno da ih tražimo i naravno da čim bilo što nađemo, da ćemo to i pokazati. To se podrazumijeva. To je naš posao. Niti smo što krili niti što krijemo.

Rekoše nam: „Pa to ima u vojnim arhivima.“ Evo, ja sam pogledao sve što ima u vojnim arhivima, i razgovarao sam sa svim našim službama, ali do tih podataka nisam mogao doći. Ono što smo našli u vojnim arhivima, kao što su spomenute ortofoto snimke, to smo besplatno isporučili Hrvatskoj.

Ponavljam, mislim da je to dodatno traženje s hrvatske strane - odnosno, odbijanje nečega što bi bilo bolje za budućnost naših naroda i naših zemalja - ponajprije bilo uvjetovano unutarnjim političkim prilikama u Hrvatskoj. A možda je i meni i nama nešto lakše ovdje, u Srbiji. Ja nemam tu vrstu problema, jednostavno nastojim napraviti ono što mi se čini da je najbolje za našu zemlju, ali i za cijelu regiju.

NE HRANIMO SE MRŽNjOM

Kako gledate na sadašnje odnose između Hrvatske i Srbije?

- Mislim da tu i dalje još postoji puno loših emocija. Ali isto tako sam uvjeren i da je naš posao da stvari rješavamo na racionalan i razuman način. Vrlo sam sam zahvalan Vesni Pusić na govoru što ga je prije tri-četiri dana održala na Međuvladinoj konferenciji u Bruxellesu. Pokazala je veliku korektnost prema nama.

Ona je bila jedan od 6 ministara koji su došli na tu Konferenciju (od ukupno 28 zemalja iz EU). Došli su, inače, ministri iz onih najznačajnijih zemalja (iz Njemačke, Francuske, Austrije), ali došla je i Vesna Pusić, i mi taj stav Hrvatske veoma cijenimo. Ne ulazim u unutarnje političke prilike u Hrvatskoj, ali Vesna Pusić je na vrlo šarmantan način pozdravila srpsko otvaranje pregovora s EU, ukazala je doduše i na ono što nas čeka i što jesu stvarni problemi - no mi smo to doživjeli kao poruku Hrvatske da ne samo da neće ometati Srbiju na njezinu europskom putu, nego da će nam biti od velike pomoći i podrške.

I gospodina Mimicu sam također vidio u Bruxellesu, i on je došao na naš prijem.

Sve to govori da se tu može nešto napraviti. Ako ne možemo promijeniti emocije, u roku od godinu ili dvije dana, hajde da to onda ostavimo po strani, hajde da racionalno rješavamo stvari. Kad su postojali problemi s udžbenicima, bilo je problema i ovdje kod nas, u Srbiji. Zbog tri hrvatske škole, dvije osnovne i jedne srednje, netko nije htio štampati udžbenike na hrvatskom jeziku. Ja sam se tome usprotivio. Rekao sam da ne razumijem zašto je toliko važno hoće li u udžbenicima biti napisana riječ „gospodarstvo“ ili riječ „ekonomija“.

I to je onda riješeno?

- Da. Na kraju smo to ipak uspjeli riješiti. To je bio problem na nižim razinama, na nivou nižih službenika, ne na razini Vlade. Mislite li da je netko u Srbiji sretan zbog onoga što se danas zbiva u Vukovaru, sa ćiriličnim natpisima? Nitko zbog toga nije sretan. Ali ako ste primijetili, nema kod nas kampanje koja bi govorila nešto obrnuto. U Srbiji je nemoguće zamisliti da netko ruši ploče s latiničkim pismom - zato što bismo mi takve pohapsili iste sekunde! Mene to nije sramota reći: Idi i ruši nešto u svojoj kući. Ako hoćeš rušiti, ruši kod sebe doma, a ono što je državno - zar ćeš to rušiti? E za to ima da ideš u zatvor! Kao što vidite, ja to javno kažem i nemam nikakav problem oko toga. Ja mislim da se tako ponaša ozbiljna država.

Ali mi nismo istodobno dolijevali ulje na vatru ni na koji način. Mi čekamo i uvjereni smo da će hrvatska Vlada, i ova i neka buduća, to znati riješiti - i u skladu s Ustavom RH, i u skladu s međunarodnojavnopravnim normama. Mi to očekujemo od Hrvatske. I ni na koji način se u to ne miješamo. Mislim da se ponašamo na vrlo, vrlo korektan način, bez ikakvih zadnjih misli, bez ičega što bi išlo ispod žita, tajnih sastanaka ili nečeg sličnog. Mislim da taj racionalan i korektan odnos svakako trebamo zadržati.

PREPREKE I POMOĆ

Hoće li buduća Vlada Srbije (s vama kao pretpostavljenim premijerom) tražiti pomoć Hrvatske u predstojećim pregovorima s Europskom unijom? Planirate li da, prigodom jednog od vašeg budućeg posjeta Zagrebu, porazgovarate s premijerom Milanovićem o hrvatskim iskustvima?

- Uvijek sam spreman za to. Ovisi, naravno, o izbornoj volji građana. Ali ako budem dio nove Vlade, ne samo da sam na to spreman, već će to biti moja obveza. Da naučimo što je moguće više, da eventualne greške izbjegnemo, a iskoristimo vaša odlična iskustva.

Znači li do da bi Hrvatska mogla biti svojevrstan mentor Srbiji tijekom njezinih pregovora s EU?

- Ne znam što to znači, da bude mentor, ali da bi Hrvatska mogla pomoći Srbiji, u to ne sumnjam.

Čuo sam da bi jedna od smetnji u takvoj vrsti suradnje moglo biti to što bi Hrvatska kao svojevrsnu prepreku mogla ispostaviti reguliranje pitanja hrvatsko-srpske granice, gdje je naročito sporna granica na Dunavu. Tu, koliko vidim, postoje dvije koncepcije: Hrvatska se zalaže za katastarski pristup (po kojemu bi Hrvatskoj pripali dijelovi teritorija u Bačkoj), a Srbija za to da granica bude na sredini vode...

- Ja mislim da kad ozbiljni ljudi žele riješiti problem, da se taj problem može riješiti. Kad sam, u travnju 2013., razgovarao s predsjednikom Josipovićem, on je rekao da ima oko toga jedan kompromisan prijedlog. I mi smo spremni da i to pitanje otvorimo. Samo, ne možete u različitim situacijama imati različite kriterije pri određivanju svojih granica prema susjedima - kao što mi se čini da ih Hrvatska katkad ima. Kad vam odgovara, onda idete na katastarski pristup, a kad vam to ne odgovara, onda idete na neki drugi princip. A u nekom pak trećem slučaju, npr. s Bosnom i Hercegovinom, iskoristit ćemo i tu treću varijantu... U skladu s međunarodnojavnopravnim normama, uvjeren sam da se možemo dogovoriti i o tom pitanju...

(Danas)