Hrvatska građanska buna

Kako smo pravodobno i predvidjeli, hrvatska građanska (tek pomalo i seljačka) buna istrošila se, ishlapila je i splasnula, pa se dakle koncem ožujka 2011. mirne duše i savjesti već smije sastaviti provizorni sažetak, uz komentar, procjenu i prognozu.

Počelo je s ratničkim skupovima. Zapravo su branitelji prosvjedovali na Jelačićplacu već 15. siječnja, odašiljući jasnu poruku potrošenom režimu te dižući glas u obranu naše oružane sile a protiv podle i bijedne abolicije neprijatelja. Repriza se zbila (oba puta oko 10 tisuća sudionika) 26. veljače, kada je povodom bio slučaj vojnika Purde, kojemu je prijetilo izručenje i suđenje u Srbiji. Nakon nekog vremena režim je, u dogovoru s beogradskom si braćom, dobio Purdu na slobodu i smjesta ga bezočno zlouporabio u svrhe propagiranja bankrotirane vlasti (skandalozno bratimljenje s Kosoricom!).

Istoga dana kada i ratnici, na Trgu su demonstrirali mladići koji su se oštro sukobili s redarstvom. Nasilništvo s obiju strana poslije se nije ponovilo, a mladeški su, „fejsbukovski“ skupovi, nadahnuti istodobnim arapskim revolucijama, trajali tjednima, ritualnim dvodnevnim ritmom, po Zagrebu, ali i drugim hrvatskim gradovima. Sudionika stotinu, dvije, tisuću, par tisuća... Isprva protiv Jace i njezina Hadezea, ali potom, prigodice, stidljivo i usput, i protiv alternative otjelovljene u Esdepeu. Ostale kukavne demokratske i partitokratske stranke poput Haesesa, Haenesa i njegove Pusićke, nisu spominjane. A još manje se jasno i glasno osudilo uopće partitokraciju i parlamentarizam. Ali za to treba ideja, i za to je potrebno ne biti fanatičnim vjernikom religije izbora, što ću još spomenuti.

Skupovi su ubrzo dobili vid neplanirane i nenajavljene (nezakonite!) šetnje kroz grad, od partijskog ureda do ureda, od kuće do kuće omraženih eksponenata nenarodnoga regimenta. Redarstvo je, kršeći i samo zakon, dopustilo ilegalne (neprijavljene i neodobrene) demonstracije i zbunjeno trčkaralo za povorkom kako ih je vodila, u smjeru koji je ova prilično nesuvisla revolucija hodajući određivala.

Djeci su se pridružili, pa ih zamijenili traktori, a njih pak kreštave babe i „penzići“, u zdvojnoj borbi za uklonitbu nekih svojih posebničkih nevolja. Sve u svemu, bez ciljeva i ideala, bez ideja, bez pameti, bez vođe – kojega su se u povorkama i na skupovima sve vidniji anarhisti, sa svojim crveno-crnim stijegovima, i explicite unaprijed odricali, da ne bude zabune – taj je cijeli pothvat unaprijed bio osuđen na propast. Ad hoc instaliranog provizornog kolovođu Pernara (ionako i samog anarhoidnog „liberterca“) vrlo se brzo uspjelo marginalizirati, dezavuirati i učiniti neškodljivim. Tako je nezapaženo prošlo i jednokratno sudjelovanje dvojice ili trojice artikuliranih desničara na ponekom od skupova. Niti ih je rulja zamijetila, kamoli prepoznala, još manje odobrila, niti su pak imali izgleda uključiti se u struju, a povesti ju, o tome se nije moglo niti maštati. Okupljenima je ionako bilo više do šetnje koja im ulijeva osjećaj važnosti i moći, negoli do slušanja govorancija. S pravom su im bili dosadili dosadašnji „vođe“, pa su svoju antipatiju prenijeli i na one bolje, prave, potrebne, spasonosne. Zato spomenute desničare više i nismo vidjeli na „ulici“, barem ne kao govornike, ali je ta i takva „ulica“, i sama dakle osuđena na sudbinu nečega nalik muhi jednodnevki, bez rezultata okončala svoj kratki vijek.

Jedino što su izravno i jasno zahtijevali, to su bili „prijevremeni izbori“. Ali nisu sami jasno razumjeli što bi taj zahtjev uopće imao značiti. Nakon stanovitog, dobro promišljenog i politički spretnog oklijevanja, Kosorica je naravno za neki manje-više (ne)određeni tren najavila izbore, koji bi ionako vrlo brzo došli, pa što! Ako opet pobijede njezini? Ako pobijedi Milanović zvani „Tito“? Oboje je moguće, ne zna se što je gore. Revolucija kojoj nije jasno da treba mimo, s onu stranu, protiv „slobodnih i poštenih izbora“, jer oni samo recikliraju već postojeću političku, socijalnu, a nadasve duhovnu bijedu, ne može biti nikakva revolucija, pa stoga ne može niti u bilo čemu uspjeti.

Stoga se jedina korist od dosadašnjeg ustanka može prepoznati u njegovoj ulozi generalne probe za ono što tek ima uslijediti. Vidjelo se kako se držao režim, kako njegovo redarstvo, vidjelo se da dijelovi naroda u određenim uvjetima ipak mogu razmjerno masovno na ulice, da je dakle načelno moguć pučki puč, ali tek kada pridođu ciljevi i volja, vođe i ideje, dakako! Trenutak će pak tomu sazrijeti nakon što slijedeća vlada, a ona će bez ikakve dvojbe biti sastavljena od Tita Milanovića, Pusićke i njihove pjetlićko-kokošinje kukuričuće i kokodačuće koalicije, nakon dakle što ta vlada i zadnjem slijepcu nakon par mjeseci posvjedoči kako nije ni htjela, ni mogla, a niti umjela bilo što imalo promijeniti na dobro hrvatskoga naroda.

U međuvremenu, svakako se smiju očekivati možda i dosta masovni prosvjedi sindikalaca (ali čemu uopće parazitski i politički impotentni sindikati?!), nu nadasve novi prosvjedi ratnika, uz pridruženi im zdravi dio civilnoga puka (neki su već i najavljeni, u povodu Haške presude), i u njima valja tražiti upravo predokus one odlučne bune o kojoj govorim. Očekivati je da stanovite nesuglasice među braniteljskim udrugama i predvodnicima, poticane od vladajućih u interesu opstanka vlasti, a protiv interesa vojničkog i civilnog segmenta nacije, budu energično i mudro uklonjene. Očekivati je nadasve ispunjenje osnog, odsudnog vremena, pravoga časa (kairos), kada nastupaju velike i neviđene stvari.

Gledano načelno, mi se spram građansko-seljačko-vojničke bune po hrvatskim gradovima možemo odnositi na razne načine. Možemo ju (1), što je najgore, dočekati ravnodušno, kao da nas se ne tiče. Možemo se prema njoj (2) ponašati i nesmiljeno kritično, što ne će teško pasti, jer kobnih manjkavosti, kako vidjesmo, taj pokret zasigurno imade. Možemo ju (3) s dobrim razlozima i pohvaliti: zbog suverene samosvijesti i prkosne hrabrosti te odlučnoga NE barem dijelu establishmenta, što je sve kroz nju konačno došlo do riječi. Možemo našu hrvatsku bunu (4) suzbijati, možemo ju (5) podupirati. Možemo joj se (6) staviti na čelo, protiv čega govori nezrelost i bezglavost toga pothvata, njegova pretežito lijeva usmjerba te nesklonost njegovih spontanih sudionika bilo kakvom vodstvu. Možemo, napokon (7), kako rekoh, dopustiti i počekati da stvar prohuji bez nas, da obavi za nas stanovite predradnje, te da nas pouče iskustva ovoga eksperimenta, i onda pokrenuti stvari sami, na svoj način, čim za to nadođe vrijeme – a čekanje zacijelo ne će dugo potrajati.

U međuvremenu budimo svjesni da se borba nastavlja, budimo kao i uvijek Za Dom spremni, stupajmo smiono naprijed u boj!