Politički život | |||
„Parada“ kao novi front srpskih podela |
![]() |
![]() |
![]() |
ponedeljak, 01. oktobar 2012. | |
Podele nam, kao što znate, najblaže rečeno, ne nedostaju. Premijer Dačić ih je na efektan način nabrojao u svom svečanom ekspozeu ovog leta pomenuvši, između ostalog, partizane i četnike, građaniste i nacionaliste, vernike i nevernike itd. Međutim, sve te suprotnosti kao da su u poslednjih nekoliko godina izgubile uobičajenu gorčinu, intenzitet i aktuelnost u korist sada već „najpovlašćenije“ podele – podele na „pedere“ i „normalne“. U ovo doba godine o „pederima“ se izjašnjavaju doslovno svi. Zbog njih nastavnici i učenici vode besomučne rasprave u učionicama, oko „pedera“ se svađaju zbunjeni roditelji i nervozna deca, političari se bave „dijagnozama“, sveštenici kunu đavola. Javni prevoz, ulica, sportska hala, kasarna i bolnica, svako mesto je dovoljno dobro da bi se na njemu ispoljila gotovo opšta osetljivost na ovu temu. Doduše, malo kome polazi za rukom da pronađe odgovarajuću meru u svojoj oduševljenoj homoeuforiji ili ostrašćenoj homofobiji. Podela na „pedere“ i „normalne“ sve više postaje podela na „pedere“ i Srbe. Vesna Pešić se nedavno zapitala „da li je srpski biti gej?“ Verujem da prava formulacija pitanja treba da glasi: da li je „pederski“ biti Srbin? Na to krajnje ozbiljno pitanje bi trebalo da nam odgovore LGBT aktivisti jer jedino od odgovora na to pitanje zavisi budućnost njihove egzistencije u Srbiji. Ovo pitanje za aktiviste može se razbiti na niz potpitanja. Koliko vam je zaista stalo do Srbije? Da li i vas, kao nas, duboko pogađa i obavezuje burna i potresna istorija naše zemlje? Da li vam nešto znače naša zastava, grb i himna? Navijate li za naše sportiste kada se takmiče protiv drugih zemalja? Da li i vi osećate odvratnost prema svakodnevnom izopačavanju našeg jezika u kom je uobličena stara i moćna književna tradicija? Čitate li naše pesnike? Da li unapred mislite da smo mi svim susedima krivi za sve ili ste poput nas skloni da se o svemu što se desilo prethodno dobro obavestite? Ukratko: možete li da zamislite sebe i kao Srbe, a ne samo kao „pedere“?
Na osnovu aktivističkih tekstova, izjava, saopštenja, performasa i slično, možemo zaključiti da „biti gej“ znači biti nekakav kosmopolita, to jest biti stanovnik jednog skučenog „Kosmopolisa“ u kom, da biste bili „konkurentni“, morate pristati na osnovne vrednosti: krpice, rasprodaje, fitnes, žurke, internet, pop muziku i promiskuitet. To sve ne bi bio problem kad bi gejevi tražili prava od „Kosmopolisa“. Međutim, oni određena prava traže od Republike Srbije – stvarne istorijske tvorevine koja je izraz hiljadugodišnje državotvorne težnje srpskog naroda koji je u ime tog velikog povesnog poduhvata podneo strahovite žrtve. Šta su aktivisti spremni da daju Srbiji? Da li i oni žele da doprinesu opstanku te stare države koja prolazi kroz jedan od najtežih perioda u svojoj istoriji? Mislite da sam neozbiljan? Ne, samo se pitam ne osnovu čega LGBT aktivisti očekuju da budu prihvaćeni u društvu kad ne samo da sami ne prihvataju nego čak i podrivaju osnovne vrednosti na kojima počiva ova zemlja. Slogan za ovogodišnji „Prajd“ („Ljubav, vera, nada“) je nepristojan i provokativan. Jasno je da tu nema hrišćanske poniznosti već jedino arogancije i bahatosti. Aktivisti se raduju gostovanju Jelka Kacina koji inače ne propušta priliku da ponizi Srbiju, njene predstavnike i sve njene građane. Mislite li da je Kacinu stalo do LGBT osoba u Srbiji? Njemu je jedino stalo do toga da iritira naše vlasti i našu javnost, a Prajd je samo još jedna zgodna prilika da se to uradi na efektan način. Zamislite kada bi nekakvi idealni aktivisti s iskrenim gnušanjem odbili Kacinovo gostovanje pod obrazloženjem da se radi o političaru koji vređa osećanja ljudi u Srbiji. Kakvu bi to divnu „grešku u sistemu“ napravilo! Međutim, to bi bili odgovorni aktivisti, oni koji bi znali da borba za LGBT prava u Srbiji mora da teži uzajamnom priznavanju naroda i „pedera“, a ne jednostranoj demonstraciji gađenja prema „bezuboj, zatucanoj i smrdljivoj masi krvoloka“. Da li ćete svake godine izlaziti na ulicu samo da biste nam to ponovo nabili na nos? U Americi „biti gej“ ne znači „ne biti Amerikanac“. Homoseksualci tamo imaju svoje crkve, idu u vojsku, plaćaju uredno poreze i, uopšte, učestvuju u životu svojih zajednica. Pošto homoseksualci u Americi više nisu pretnja za poredak, država ih sve više priznaje kao ravnopravnu i produktivnu društvenu kategoriju. Drugim rečima, ako pristajete na osnovne vrednosti društva u kom živite, društvo će vam pre ili kasnije garantovati pravnu jednakost i zaštitu.
Kažete da ste za „ljubav“ ali nas ne volite. Suština ljubavi počiva u davanju. Dosad ste jasno rekli šta hoćete da dobijete, ali još uvek nije jasno šta ste spremni da date. |