Od purger-špricerske nostalgije do malograđanskog fašizma

Multietnički identitet Vojvodine: izazovi u 2007-2008, priredio Pavel Domonji, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji (Helsinške sveske 27), Beograd, 2008, str. 2321.

Omiljena teza "druge Srbije" jeste da je, u doba Miloševića, Memorandum SANU bio "ideološka osnova srpskog nacionalizma". Valjda iz tog razloga "druga Srbija" neprestano proizvodi knjige – ideološke platforme. Ona se verovatno nada da će bar jedna od tih knjiga postati osnova za nekakav građanistički pokret koji će nas konačno "osloboditi" nacionalnog identiteta i nacionalne kulture, i tako "denacifikovane" odvesti u obećanu zemlju. Jedna od takvih knjiga je i Multietnički identitet Vojvodine, u izdanju Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji (HOS). U njoj se nalaze izlaganja sa četiri okrugla stola koja je, na temu "vojvođanskog identiteta", HOS organizovao tokom 2007. i 2008. godine. "Vojvođanski identitet", stoji u HOS-ovom predgovoru ovoj knjizi, važan je zato što se "upravo preko njega može (ili bi se mogla) uspešno mobilizirati podrška autonomiji pokrajine" (11). Dakle, što više priče o "vojvođanskom identitetu", to više autonomaštva severno od Save i Dunava.

* * *

Glavni element "vojvođanskog identiteta" jeste iznalaženje razlika u odnosu na ostale stanovnike Srbije. Te razlike, po učesnicima ovih okruglih stolova, postoje počev od veće ekonomske razvijenosti, do urednijeg plaćanja računa. "Vojvodina je značajno razvijenija od drugih delova Srbije", objašnjava Dimitrije Boarov, "i struktura njenih potreba je u tom smislu bliža evropskim standardima i navikama od drugih krajeva Srbije" (23). "Vojvođani su umeli da čitaju u doba kad je stanovništvo krajeva južno od Save i Dunava bilo potpuno nepismeno", kaže Gordana Perunović Fijat (40). "Stanovnicima krajeva južno od Zemuna je čudnovata navika Vojvođana da uredno plaćaju poreze i sve ostalo što je potrebno, a naročito račune", kaže ista autorka (38). Uopšte, razlike u navikama i kulturi su tolike "da je Vojvodina za ljude koji žive u Srbiji južno od Zemuna, a naročito južno od Beograda, jedna veoma nepoznata i egzotična zemlja" (Gordana Perunović, 201).

Ovu višu kulturu Vojvođanima je u nasleđe ostavila Austrougarska. Štaviše, Vovodina je jedina prava naslednica Austrougarske upravo po tome što je od nje preuzela ideju višenacionalnosti i multikulturalnosti. "Već veoma dugo, gotovo 90 godina, traju pokušaji da se ospori supranacionalna ideja koju je Vojvodina, od svih delova bivše austrijske imperije, odnosno Austro-Ugarske, najuspešnije prihvatila kao model za budućnost", kaže Gojko Mišković (NVO "Otvoreni licej"; 205). Pošto je Austrougarska bila nosilac te fantastične "supranacionalne ideje" kao "modela za budućnost", nije ni čudo da je Gavrilo Princip, čovek koji je pucao na prestolonaslednika te predivne tvorevine, za Mirka Đorđevića "terorista". Naime, pominjući Principa, Đorđević sa velikim odobravanjem citira jednog francuskog istoričara2, koji je, u vezi Sarajevskog atentata, objasnio da je upravo „Srbija uvela terorizam kao novi oblik političke borbe"! (199).

Nasuprot srednjoevropske sređenosti i multikulturalnosti Vojvodine, stoji primitivizam i nasilnost Srbije, koji svoj koren imaju u njenom otomanskom (odn. levantinskom) nasleđu. "Razgovor o multikulturalnosti danas je jedino važan za Vojvodinu, dok za ostatak Srbije uopšte ne postoji", otkriva nam mrak koji postoji južno od Save i Dunava Marija Gajicki (izvršna direktorka NVO "Vivisectfest"; 223). U Srbiji, kaže Mirko Đorđević, vlada "duh večne palanke, poseban fenomen koji Vojvodina ne poznaje, koji svet ne poznaje" (35). Uopšte, Srbija je "primordijalna tvorevina koju tek uz mnogo mašte i dobre volje možemo zvati državom", zgrožen je Gojko Mišković (169). "Ispod grba Srbije moglo bi da piše: „Mož’ da bidne, al’ ne mora da znači!“, veli isti autor. To je samo "odraz pretpolitičkog duha", "prevrtljivosti" i onoga "što nemački istoričari nazivaju `levantinska posla`" (Mišković, 101).

Pošto su naučili da žive u mnogo uređenijoj državi kakva je bila Austrougarska, Vojvođani se osećaju kao tuđinci u "levantinskoj" Srbiji. "Tvrdim da je verovatno najbrojnija nacionalna manjina koja još uvek faktički postoji na teritoriji „Srbijice" upravo populacija vojvođanskih Srba" (101), veli Mišković. Oni jednostavno nisu navikli da se nose sa balkanskom hajdučijom kakva je srpska država. Predstavnici te države, objašnjava nam Gordana Perunović Fijat, jednostavno "ovaj region tretiraju samo i jedino kao pitomu ravnicu gde se jede paprikaš i pije ledeno hladan špricer, dok su stanovnici tako mirni i dobri, da se uopšte ne bune kad im se sve oduzima" (38). Zato, valjda, Beograd i "sve oduzima" sirotoj, bespomoćnoj Vojvodini.

Da je Vojvodina je u toj meri nešto drugo u odnosu na Srbiju, vidi se i po fenomenu "vojvođanskog pravoslavlja" o kome nam pripoveda Mirko Đorđević. Đorđević kaže da je od Pavela Domonjija, rukovodioca HOS-a za Vojvodinu, "kao zadatak" dobio pitanje: "Ima li razlike između vojvođanskog i srpskog pravoslavlja?"(37). Naravno da ima!, odgovara Đorđević. "Vojvođansko pravoslavlje je kulturološka i kulturna ideja i, u tom smislu, treba insitirati na toj ideji", uzbuđen je Đorđević zbog toga što mu je Domonji otvorio oči (37). "Vojvođansko pravoslavlje ima karakteristike koje se ne uklapaju – a trebalo bi da tako bude – u nacionalno-konfesionalnu shemu važeću u SPC", kaže on dalje (226). Da je "vojvođasnko pravoslavlje" nešto drugo, vidi se i po tome što pravoslavne crkve severno od Save i Dunava drugačije izgledaju nego one u Srbiji. Toga je potpuno svesna SPC pa, po Đorđeviću, namerno u Vojvodini gradi crkve "u raško–vizantijskom stilu, što je neshvatljivo normalnoj ljudskoj pameti" (36). Mirko Đorđević doslovce tvrdi da SPC smišljeno uništava religijsko-kulturno nasleđe u Vojvodini: "Mnogima u SPC smeta srpski pravoslavni barok i nastoje da se uništi, i da se u Vojvodini grade crkve u raško-moravskom stilu", kaže ovaj omiljeni "sociolog religije" B-92 (226).

Uopšte, prema diskusijama učesnika ova četiri okrugla stola, ispada da gotovo sve zlo u današnjoj Vojvodini dolazi iz Srbije. To je, objašnjava Snežana Ilić (NVO Centar za razvoj civilnog društva), zbog "krhkosti Vojvodine, poroznosti granica Vojvodine spram šireg državnog okvira, spram Srbije kao celine". Recimo, "većina problema, odnosno manjkavosti, koji karakterišu provođenje manjinske politike, politika multikulturalnosti, generiše se sa centralnog nivoa i izvozi u Vojvodinu", tvrdi Ilićeva (211). Srbija, koja, kako uočava Boris Varga "ne razvija u društvu građanske vrednosti" prosto izvozi u Vojvodinu “velikosrpski nacionalizam”, što "direktno utiče na stvaranje takozvanih `manjinskih nacionalizama`"(205). Srbija je verovatno kriva i zbog toga što, kako zgroženo uočava Tomislav Žigmanov, korodinator programa Fonda za otvoreno društvo, "nikada Vojvodina nije u svojoj povijesti bila prljavija" (230). Iz ovakve dijagnoze samo od sebe se nameće rešenje: ako je problem u "poroznosti" granica Vojvodine i Srbije, ne treba li jednostavno te granice učiniti "nepropustljivim", manje "poroznim"?

A da će u budućnosti granice između Vojvodine i Srbije izgleda stvarno biti "nepropustljive", vizionarski predviđa i Gojko Mišković. On predskazuje da "politička volja grupe ljudi koji su se krajem 1918. godine, kao Velika narodna skupština Srba i Bunjevaca slavodobitno i u svečanom raspoloženju okupili u nekadašnjem hotelu „Majer“ u Novom Sadu, neće izdržati probu blisko-budućeg vremena" (206). Vojvodina, znači, prema ovom autoru, klizi ka nezavisnosti i samo još ostaje da se reši pitanje njenih granica. "Završiću svoje glasno razmišljanje", kaže Mišković, "crnohumornom simbolikom koja bi uskoro mogla da postane deo „manifesta" o našoj budućnosti, a koja glasi – Zemun je naš!" (206).

* * *

Još jedna u nizu suštinskih odlika "vojvođanskog identiteta", po učesnicima ovih okruglih stolova, jeste visoka etnička heterogenost ove pokrajine. Ispada da što je u Vojvodini manje Srba, to je u njoj više "vojvođanskog identiteta". Tako se Slaven Bačić žali da je "vojvođanski identitet", posle 1918, veoma oslabio, jer je promenjen etnički sastav Srema, Banata i Bačke. Kao što sa žaljenjem podseća Bačić, tu su nekada "u otprilike jednakom omjeru živjele tri najbrojnije etničke grupe: mađarska, njemačka, te slavenska (u okviru koje je opet najbrojnija bila srpska)", dok sada "postoji dvotrećinska brojčana dominacija većinskog srpskog naroda" (54). Bačiću izgleda posebno smetaju demografske promene koje su se dogodile devedesetih. Iz Bačićevog izlaganja proizlazi da za izbegle Srbe isključivu krivicu snosi "beogradski režim" i njegovi ratovi koje je "vodio u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu" sa ciljem "osvajanja teritorija i etničkog čišćenja zauzetih područja" (55). Bačić takođe upozorava "da se formiranje nacionalne srpske države koncem XX stoljeća u cijelosti temelji na Miloševićevom nacionalnom političkom projektu, a što podrazumijeva i zadržavanje rezultata „antibirokratske revolucije“ iz 1988. godine" (55). Za obnavljanje "vojvođanskog identitea", dakle, nužna je, najpre, potpuna institucionalna "demiloševićizacija", tj. obnova autonomije iz 1988. Ali, ni to više nije dovoljno, već je sada neophodno dati i nova, naročita prava manjinama. To su, navodi Bačić, "garantirana zastupljenost manjina u predstavničkim tijelima time što će se eksplicitno odrediti broj predstavnika manjina u parlamentima, na temelju njihova brojčana udjela u stanovništvu" (62) i "pravo veta (...) kod donošenja propisa ili pojedinih odredbi koje su od značaja za ostvarivanje manjinskih prava" (62-3).

Ovo stavljanje Srbije pod starateljstvo manjina stari je zahtev naših građanista. Tako je, na drugom mestu3, Alpar Lošonc izračunao da etničke manjine u Srbiji treba da imaju bar 20 posto zajamčenih mesta u skupštini, plus ustavno pravo veta na svako pitanje koje i najmanje dodiruje njihove interese. Pri tome treba imati u vidu da naši građanisti zahtevaju da manjine, pri tome, zadrže svoje pravo glasa i kao "opšti birači". To praktično znači da bi se glasovi Mađara ili Hrvata u Srbiji računali dvostruko u odnosu na glasove samih Srba4. U ovoj knjizi novost je, međutim, to što se ovakav zahtev za manjinskim starteljstvom direktno vezuje za tzv. vojvođanski identitet. Tako je Sonja Biserko zaključila da je "reprezantacija manjina (u skupštini APV – A. S) jedno od onih pitanja koja snažno zadiru i u njen (tj. vojvođanski – A. S) identitet. Očuvanje multietničkog identiteta Vojvodine je utoliko lakše ukoliko je veći broj manjina prisutan u parlamentu" (53). Dakle, izgleda da bi idealna situacija za "vojvođanski identitet" bila, valjda, da svih 100 posto mesta u skupštini Vojvodine drže manjinci i da se etnički sastav Vojvodine vrati na njegov idealni odnos iz 1918: dve trećine Mađara i ostalih, samo jedna trećina Srba?

* * *

Pošto je tako lepo opisan "vojvođanski (odn. antisrbijanski) identitet", pred učesnike ovih rasprava se postavilo pitanje – zašto takvog "identiteta" nema više u Sremu, Banatu i Bačkoj? "Ne postoje institucionalno uokvireni elementi za diseminaciju vojvođanskog identiteta", vajka se Tomislav Žigmanov (49). To je naročito zbog lošeg stanja u "vojvođanskim medijima", a posebno u RTV. Postoji, naime, "potpuna dominacija centralnih beogradskih medija na vojvođanskom tržištu, koji ne samo da dominiraju tiražom i gledanošću već i uspešno nameću svoje teme, ideje i vrednosti pasivnim pokrajinskim medijskim projektima" veli zabrinuto Nedim Sejdinović, sekretar NDNV (227). "A iskustvo je pokazalo", tumači nam dalje Sejdinović, "da beogradski mediji ili imaju loše namere, ili nisu dovoljno, ili uopšte senzibilisani za vrednosti Vojvodine, odnosno za vrednosti multikulturalnog života" (227). Najgore je što RTV, kao pokrajinska institucija, uopšte ne odgovara na zadatke "diseminacije vojvođanskog identiteta", naprotiv: "Javni servis Vojvodine", kaže Sejdinović, "podstiče širenje stereotipa i predrasuda, promoviše diskriminatornu upotrebu politički nekorektnog jezika i ignoriše manjinsku problematiku" (227). Uopšte, "RTV je rezervna pozicija RTS", veli Pavel Domonji, na RTV "zbivanja u Beogradu imaju primat nad zbivanjima u Vojvodini", a "republički funkcioneri i institucije imaju primat nad pokrajinskim" (149).

Srećom, ubrzo nakon ove kritike, smenjeno je celo rukovodstvo RTV i postavljeno novo. Novi direktor RTV Blažo Popović odmah je primio delegaciju NDNV, koju su činili Dinko Gruhonjić i Nedim Sejdinović. Gruhonjić je istakao "kako NDNV daje punu podršku kompletnom novom rukovodstvu". Zahvalni direktor Popović se odmah učlanio u NDNV i blagodario Gruhonjiću "na ukazanom poverenju, što je isto tako i naša velika obaveza da budemo bolji i kvalitetniji"5. Valjda će sada, sa novim, "učlanjenim" rukovodstvom, RTV konačno moći da obavi toliko željenu "diseminaciju vojvođanskog identiteta". I valjda će sada konačno "pokrajinski funkcioneri" dobiti "primat" nad republičkim.

* * *

Novac za ove okrugle stolove i štampanje ove knjige dala je EU, preko svog programa EIDHR (European Instrument for Democracy and Human Rights). Kakav je motiv EU da pomaže "vojvođanski identitet" nije baš najjasnije. Kao rezultat ovih razgovora, HOS je doneo "preporuku nadležnim institucijama, pre svega Skupštini Vojvodine, Pokrajinskom izvršnom veću i drugima, kako političkim, tako i civilnim akterima, da posvećeno rade na daljem unapređenju vojvođanskog identiteta" (12). Takođe je HOS zatražio i "da se redefiniše ustavni identitet Srbije" tako što bi se iz Ustava izbacilo "sadašnje određenje Srbije kao države srpskog naroda" (12). Funkcioneri EU će uvek oprati ruke pred ovakvim zaključcima i tvrditi da su oni "samo" finansirali projekat razgovora. Ali, ako neko finansira razgovore sa unapred zadatom tezom, na koje se, još, zovu samo istomišljenici koji će tu tezu varirati na bezbroj načina, onda teško da se može reći kako finansijer nema baš nikakve veze sa osnovnom tezom projekta. To se lepo može videti i po činjenici da postoji neobično poklapanje zaključka Sonje Biserko, sa ovog okruglog stola, da "ne postoji bolji i primereniji test za vladu koja hoće u Evropu od autonomije Vojvodine" (16) i izjave izvestioca Evropskog parlamenta za Srbiju, Jelka Kacina, "da će glasanje o Statutu Vojvodine u republičkom parlamentu biti pravi test evropskog karaktera Srbije"6.

Postoji jasna kulturna odgovornost EU zbog finasiranja ovakvih programa. Ovi programi, najpre, neguju jednoumnost i, bez obzira što počivaju na nekakvim "okruglim stolovima", oni predstavljaju samo beskrajne monologe ideoloških i političkih istomišljenika. Takođe, pošto u njima po pravilu učestvuju zatvorene grupe, ovakvi projekti prečesto završavaju u kulturnom i političkom ekstremizmu. Taj ekstremizam se u ovoj knjizi lepo vidi, kroz tipične malograđanske, kultur-rasističke priče o "nama" kao dobrim, naprednim i kulturnim, i "njima", kao zlim, nazadnim i primitivnim. Kako je moguće da EU finansijski podržava rasistička raspredanja o "levantinskom" karakteru Srbijanaca i o "duhu večne palanke, koji Vojvodina ne poznaje, koji svet ne poznaje"? Kako je moguće da EU finansijski podržava rasističke laži da je "stanovnicima krajeva južno od Zemuna čudnovata navika Vojvođana da uredno plaćaju račune", rasističke laži "da beogradski mediji prema Vojvodini imaju loše namere", rasističke laži da "nikada Vojvodina nije u svojoj povijesti bila prljavija"?

I obratite molim vas pažnju na ovo – "nikada u povijesti"! Ni u rimsko, ni u avarsko, ni u tursko, ni u ugarsko, ni u bilo koje doba Vojvodina nije bila prljava, nego je prljava baš danas! Pa ko je to, po našem "povjesničaru", odjednom toliko "zaprljao" Vojvodinu, ko je to došao, koja država, koji narod? Ako ove rasističke gluposti naših europejskih kulturtregera nisu govor mržnje, onda stvarno ne znam šta jesu! Celo to purger-špricersko nostalgično cviljenje za Austrougarskom bilo bi smešno da nije praćeno tipičnim izlivima mržnje malograđanskog fašizma prema "južnjacima", prema "levantincima", prema "primitivcima". Cela ta HOS-ova brbljaonica ne bi zavređivala ni trenutak pažnje samo da ona ne predstavlja pravljenje novog placdarma za još jednu viktimizaciju Srbije, za još jedno njeno raspinjanje, još jedno čerečenje...

Zato, neka funkcioneri EU samo ne kažu – mi nemamo nikakve veze s tim. Imate, i finansijske, i moralne, i političke! Vi stvarate jedno čudovište, gojite ga, negujete. To je čudovište jednoumnosti, mržnje i ideološke isključivosti. To je čudovište koje bi da uklanja, "lustrira", čisti i proždire. To je čudovište koje se hrani svojim domaćinom, to je Behemot koji izrasta iz utrobe ovog društva, uništavajući ga i cepajući. Da li je moguće da EU to ne vidi? Ili je to uništenje jedne male zemlje konačna osveta jednog povampirenog carstva? Onog carstva za koga smo svi odavno verovali da je mrtvo, jer je i zasluživalo da bude mrtvo. A koga sada pokušavaju oživeti našim teritorijama, našim radnim mišicama i – našom krvlju?

(Kraća verzija ovog teksta objavljena je u "Pečatu" br. 54)