Vreme za nove prevare

Sa  popriličnim zakašnjenjem, dokopah se NIN-a br. 3054, jer u malom mestu gde živim, nekoliko primeraka se brzo rasproda. U stvari, pozva me telefonom bivši kolega (bio je dugo diplomata u zemljama Zapadne Evrope), koji me upita:

- Da li si čitao intervju tvog prijatelja Leke Lončara u NIN-u, pod naslovom "Vreme za novo poglavlje"?

Pogodi me ono "prijatelja", a znao sam, još pre iščitavanja intervjua, da se radi o vremenu za nove prevare.

Budimir Lončar je posedovao istančan osećaj za diplomate koji su mu bili potrebni, tako da je formirao klan u MSP-u (tada SSIP-u), uglavnom od diplomata iz Hrvatske i Crne Gore. Nisam bio član njegovog klana (organizovali smo kontra klan), ali je Lončar prema mojoj malenkosti uvek imao naklonost: podržao je na Kolegijumu moj premeštaj u Moskvu; posle Moskve lično je potpisao rešenje o imenovanju za opunomoćenog ministra; potpisao je i rešenje o postavljenju za šefa Protokola; pozvao me je na sastanak u Zagreb, koji je organizovao Tuđman za diplomate iz Hrvatske, Hrvate i Srbe, iako nisam iz Hrvatske (što sam odbio); kao poslednji ministar spoljnih poslova, postavio me je za šefa Misije u jednoj latinoameričkoj zemlji, nakon što su tadašnji ambasadori iz Hrvatske i Slovenije otkazali poslušnost SFRJ (i na taj način nagovestili brzi raspad Jugoslavije).

Nikada nije umočio pero da nešto napiše, nije imao smisla za strane jezike, uvek je vodio sa sobom prevodioce, ali je bio, kako se to u žargonu kaže, veliki igrač, tako da je sve analize koje je dobijao izvan kuće diplomatije i od članova klana, mudro koristio na kolegijumima MSP-a ili u razgovorima sa ondašnjim visokim funkcionerima. Svi su se pitali kako to Budimir Lončar sve zna, odnosno saznaje pre drugih. Ukratko, legalno je stvorio privatnu informativnu, moglo bi se čak reći, obaveštajnu mrežu.

Pisare iz klana dobro je nagrađivao: prevremenim napredovanjem, postavljenjima na ključna mesta u MSP, premeštajima u značajne i najlepše gradove i zemlje sveta. Inače, kada su svakoga proleća (mart, april, maj) raspisivani interni konkursi za premeštaje u DKP, malo je ko sačuvao dostojanstvo. Svi smo moralno posrtali i ogovarali jedni druge, jer su plate u MSP bile katastrofalne, a život u stranim zemljama bio je lagodniji zbog deviznih primanja. Dosijei su "punjeni" čak izmišljotinama. Iz raznih institucija moći, saveznih i republičkih, bilo je toliko poziva i intervencija da su funkcioneri MSP-a bežali od telefona kao od đavola.

O Budimiru Lončaru i značajnijim članovima klana slušao sam ponešto od domaćih i stranih sagovornika. Takođe, dolazio sam i do pisanih materijala. Mi iz drugog klana tajno, ili na osnovu radnih mesta koja smo povremeno pokrivali, imali smo uvid u njihove dosijee u SID-u i Službi bezbednosti, kao što su Budimir i njegovi saradnici u naše.

Jedan primer je karakterističan za samog Budimira, kako je radio i delovao. Srbi i Crnogorci nisu hteli da prihvate informacije da se raspadaju Varšavski pakt i SSSR. Bili su ortodoksni komunisti, što se pokazalo i na 14. Kongresu SKJ (Kongres napuštaju Slovenci, zatim Hrvati, a jedan Srbin i dalje uzvikuje: "Očuvajmo socijalizam i jedinstvo"). Sve informacije o raspadu do kojih sam dolazio u vreme perestrojke (službovao sam tada u Moskvi), ambasador, poznati srpski rukovodilac, kao i ministar savetnik, "ce-ka-ovski" birokrata Srbin, bacali su u koš, odnosno spaljivali. Rusku delegaciju, koju sam pratio po službenoj dužnosti, primio je Lončar (1987). Nakon razgovora, pri izlasku iz sale, Lončar me zaustavio i pozvao na večeru, istovremeno naredivši šefu kabineta,  diplomati iz Hrvatske Madej Nevenu (biće u nezavisnoj Hrvatskoj šef kabineta Tuđmanu, sada je ambasador), da rezerviše sto u Klubu književnika. Znao je Budimir da će jedna služba registrovati sa kim je večerao, što mu je bio cilj.

Nešto ranije, sretao sam se u Moskvi sa Brozovim sinom, čiju sam kćer upisao u Rusku baletsku školu. Poznanstvo datira još iz studentskih dana u Zagrebu. U dugim razgovorima i šetnjama po Moskvi, govorio sam mu šta se događa u SSSR-u. To je verovatno uticalo da me Lončar pozove na večeru i razgovor. Odlučio sam da mu nakon večere i izlaska iz Kluba književnika (u kome su i zidovi imali uši), u višesatnoj šetnji na Senjaku, gde je Lončar imao stan, prepričam telegrame koji nisu stizali u centralu. Znao sam da je Lončar dobijao informacije, pre svega od prijatelja Genšera, da se istočni kolos raspada. Kasnije ću, 1997. u Pragu, saznati od bivšeg šefa SID-a (koji je napustio MSP i otvorio u tom gradu trgovačku firmu) da je Leka sutradan na Kolegijumu poduže govorio o raspadanju Varšavskog pakta i SSSR-a. Na pitanje upravo tog šefa SID-a odakle mu sve te informacije, odgovorio je da ima saradnika u Moskvi. Tako je Leka zaštitio i legalizovao svoja saznanja, da ponovim, pre svega od Genšera. Šef SID-a je toga dana dobio informaciju sa kim je Lončar večerao, tako da je otkrio ko je Lekin "saradnik".

Nemoguće je navesti stotine drugih primera kako je taj "igrač" gradio karijeru i istovremeno učestvovao u razbijanju Jugoslavije. Slično su se ponašali i drugi poznati hrvatski diplomatski radnici dok su u Beogradu jeli "kruh". Dobro školovani, sa znanjem stranih jezika, iz porodica sa partizanskim pedigreom, ženili su se i Srpkinjama (po ugledu na Broza), kako bi dokazali da su Jugosloveni, a svi su radili na rasturanju SFRJ, odnosno za svoje buduće države. Hrvatske i slovenačke diplomate nosile su vikendima državne tajne, strogo poverljive materijale i šifrovane telegrame u svoje domove, pokazivali ih onima koji nisu imali pravo da ih čitaju (nisu bili na listi korisnika), a koji će, kada počne rasulo, verski i etnički rat, biti glavni igrači.

Lončar je do zadnjeg dana krtičarenja u Beogradu ostao "dosledan", tako da je u svečanoj sali MSP-a, na oproštajnom prijemu, između ostalog, izjavio:

- Ja sam ubeđeni Jugosloven i demokrata, zato podnosim ostavku na mesto ministra inostranih poslova.

Govorio je srpski sa ekavskim izgovorom (da je malo poštovao NIN, mogao je dati intervju na čistom, a ne iskrivljenom srpskom jeziku). Gledao sam svojim očima (bio sam prisutan na njegovom oproštajnom prijemu) neke zaluđene diplomate, srpske i crnogorske (posebno dame), koji su plakali. Zapisao sam navedeno i još poneku misao velikog Budimira,  uz gađenje na ponašanje nekih mojih koleginica i kolega.

Taj mladi "bombaš", koji je imao teško detinjstvo, odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata dokazivao se surovim metodama i prema najbližoj rodbini. Bio je načelnik OUP-a u Zadru, a pričalo se da je učestvovao u čuvenoj operaciji "Gvardijan", nakon koje je stigao (sklonjen je) u SSIP. U Lončarevom dosijeu piše da je od 1941. do 1945. pohaćao gimnaziju u Zadru. Međutim, postoji i potvrda u kojoj se navodi da je od 1941. do 1945. bio u partizanima. Pred rasapad Jugoslavije, grupa diplomata je poslala pismo Predsedništvu SFRJ da smeni Lončara sa mesta ministra, jer je tražio od OUN da kazni Jugoslaviju "zbog toga što ugrožava mir".

Ova intervju NIN-u objavljen je na tri strane, uz sliku velikog maga Budimira. Dirigovani intervju sastavili su Lončarevi pisari u Zagrebu. Neki odgovori su dugi i po dve šlajfne, što u intervjuima nije uobičajeno. Sve što je u intervjuu navedeno, u stvari su službeni stavovi vladajuće hrvatske garniture.

Novinarka NIN-a u uvodu naglašava: "Regionalni sukobi, po proceni dugogodišnjeg diplomate i dobrog poznavaoca svetske i domaće politike, nemaju više prostora da se obnove, još manje da ih međunarodna zajednica toleroše i izvjesno je da će završiti na đubrištu istorije". U pravu je Leko, Hrvatska je ostvarila sve svoje davnošnje snove i snove "historijskih hrvatskih ličnosti", među kojima dvojice Anta - Starčevića i Pavelića. Hrvati se hvale da su sve to stvorili mačem i ognjem, odnosno "da su pobijedili u dva rata", kako izjavi Lončarev šef Mesić. Pobedili su u oba rata, to sve generacije Srba moraju imati na umu, ostavljajući za sobom potoke krvi, etnička čišćenja i nezapamćene bestijalnosti, posebno nad srpskim narodom.

Kroz ceo intervju, Budimir provlači: "Mislim da se odnosi (Hrvatske i Srbije) kreću u pozitivnom smjeru, ali ih i dalje prati nasleđe nedavne prošlosti". Ni Leka, koji se dokazivao više od 50 godina da je Jugosloven, koji je često govorio "da su mu Beograd i Srbija domovina", kada govori o "nedavnoj prošlosti", ne stidi se te prošlosti, odnosno šta su srpskom narodu uradili Hrvati uz pomoć "mećunarodne zajednice". Naprotiv, on podvlači: "Bitno značenje za odnose imao je pad Miloševićeva režima i promjene u Srbiji, prije svega, jačanje europske orijentacije, uprkos svim otporima". Ne ustručava se da Srbiji drži lekcije i da ukazuje na "otpore" (što provejava kroz celi intervju), odnosno meša se i u unutrašnju politiku zemlje.

Posebno naglašava "gospodarsku suradnju" i kaže "da se Srbija nalazi na drugom mjestu po vrijednosti plasiranog hrvatskog kapitala... više od jednog desetljeća u Srbiju je otišlo 21,3% sveukupnih hrvatskih investicija u inozemstvu, oko pola milijarde eura". Ni novinarka, kao ni Leka, odnosno sastavljači teksta, ne navode koliko je prisutna srpska privreda u Hrvatskoj i u kojem delu Srbije Hrvati investiraju. Iznosi Budimir i želje hrvatskih ugostitelja i naglašava "da se iz godine u godinu povećava broj turista iz Srbije, mada ne u onom broju koliko to Hrvatska želi". Zna Lončar da su Nemci, Mađari, Austrijanci, Holanđani, kupili na 99 godina sve što se moglo kupiti na ostrvima i obali. Dalmatinci cvile u nemaštini, jer bez Srba nema turizma.

Glasnogovornik Hrvatske Budimir Lončar ne libi se da govori i o "neriješenim otvorenim pitanjima". Hvali Haški tribunal "za čije se osnivanje Hrvatska zalagala", suđenja u Beogradu i Zagrebu, citira Mesića o "povratku" izbjeglica, ali ne citira sramne i neprijateljske izjave toga bojovnika o Srbiji i Srbima. Sve to navodi da bi na mala vrata uvalio srpskoj čitalačkoj publici da je "ostao otvoren kompleks pitanja vezan uz granicu" (ovo čak nije ni u duhu hrvatske varijante srpskog jezika). Smatra da su "obje strane suglasne da je za definitivno rješenje graničnih pitanja nužno unapređenje opće situacije, da ne treba s tim žuriti". Navodi Crnu Goru i Prevlaku, "da to može biti primjer i za pitanje hrvatsko-srpskog razgraničenja". Zna Budimir da su njegovi obožavaoci  i saradnici zapalili arhivu na trećem spratu MSP-a u leto 2003, gde se upravo nalazila dokumentacija o razgraničenju sa Hrvatskom. Predstavnike te megalomanske države u ovom kontekstu ne zanima ulazak u EU, gde nestaju granice.

"Mislim da je važno da je potpredsjednik SAD Bajden jasno upozorio sve aktere u regiji da se ne smije dozvoliti oživljavanje recidiva nedavne prošlosti", veliča Budimir Lončar Bajdenovu posetu i dodaje:

"Ovo je upozorenje tim važnije kada znamo da su u regiji još veoma prisutne i jake retrogradne, nacionalističke snage, a ima pokušaja prekrajanja istine o anifašističkim temeljima svih naših država".

To žulja Leku i Hrvatsku, hoće da izjednače ulogu Hrvatske i Hrvata u Drugom svetskom ratu sa istinskim antifašističkim pokretima i narodima.

Bajden je, kaže Lončar, upozorio da "odnosi unutar Bosne i Hercegovine, kao i odnosi Srbije i Kosova ne smiju biti prepreka za ubrzavanje unutarnjih demokratskih procesa..." Zamislite drskosti – "odnosi Srbije i Kosova", kao da je Kosovo suverena država, a ne sastavni deo Srbije! O kakvim "demokratskim procesima" se može govoriti nakon što je Hrvatska okupirala Republiku Srpsku Krajinu i izvršila genocid nad srpskim narodom?! Budimir prelazi preko tog nezapamćenog zločina nad Srbima Krajišnicima. Novinarka ne sme da priupita Budimira o Vladi Republike Srpske Krajine u progonstvu.

Ponovo sledi pitanje (izvučeno iz dirigovanog Lekinog teksta) o "zajedničkoj prošlosti". Budimir tu u prvi plan stavlja Pokret nesvrstanih. Navodi kako je u doba "hladnog rata" Pokret nesvrstanih odigrao veliku ulogu. Neće Hrvatska, odnosno Budimir, javno da kaže da SAD ponovo forsiraju Pokret nesvrstanih, jer je Rusija postala važan faktor u međunarodnim odnosima, odnosno ponovo se rasplamsava hladni rat, bez koga SAD ne mogu opstati. U ovom kontekstu, skoro na tri šlajfne, Budimir veliča SAD i "nove vrijednosti američke spoljne politike". Zacementirao je svoje stavove sledećom izjavom: "Imam na umu činjenicu da Amerika, bez obzira na uspon drugih sila... još uvijek predstavlja najveći politički, ekonomski i vojni potencijal u svijetu". U celom inntervjuu nije spomenuo Rusiju. Dobrovoljno se javio da pomogne Vuku Draškoviću, kao i ministru vojnom Srbije, da Srbija što pre uđe u NATO.

Na kraju intervjua, moj "prijatelj" Budimir naterao mi je suze u oči, kada je govorio "o posjetima Beogradu". Kaže: "Na životu je mnogo manji broj mojih prijatelja. Susreti sa njima više su nego prigoda za ugodna sjećanja na prošlost. Sa njima sam razmjenjivao, pa i dijelio poglede na najteže dane u našoj novijoj povijesti, a to radim i danas". Ne sumnjam u ovu izjavu, zbog toga što Lekini prijatelji u Beogradu sigurno nisu prijatelji Srbije i srpskog naroda.