Čeda bi bio bolji ministar spoljnih poslova

Uhvatila se izvjesna intelektualna gospoda velikog prostora u privatnim (ličnim, uz ko zna  čije donacije) medijima, kao djeca za zvečku. Pišu šta hoće, šta im padne na pamet, objavljuju koga hoće, drže predike, dijele ovaj inače raspolućeni (četnici-partizani), podijeljeni i unesrećeni narod na nekakvu glupu podjelu (drugosrbijanci, ovih dana dodaše im da su rasisti, prvosrbijanci, trećesrbijanci, petooktobarsrbijanci). Opredjeljuju se interedžijski, prelijeću iz partije u partiju, na TV kanalima pričaju nebuloze, u čemu prednjači utisak antisrpskog utiska.

Zašto im je povod - stav Međunarodnog suda  (nepravde) u vezi fantomske države Kosovo, kada je samo u ovoj godini bilo mnogo povoda značajnijih i opasnijih za ovu zemlju i ovaj narod. Odgovor je prost. O svim drugim porama života ove zemlje ne dozvoljava im moral da bilo šta napišu pozitivno. Zamislite kada bi jedan uvaženi intelektualac napisao da  Predsjednik države, predsjednik Vlade, ministri, Parlament, vode ovu zemlju u blagostanje, onda bi to bilo „pomalo stupidno“.

Ipak nepotrebno su uplivali u materiju koja im je u suštini strana. Vjerovatno su smatrali, ili smatraju da je najbezbolnije da u toj oblasti pohvale predsjednika i ministra spoljnih poslova i da ih  predstave kao velike borce za očuvanje Kosmeta. Kako je Kosmet u srcu svakog Srbina, onda je to šansa da im se zaboravi sve ono drugo šta su i šta nisu uradili.

Tako jedan vrsni intelektualac kaže: „da li su Tadić i Jeremić morali znati da će MSP doneti presudu na štetu Srbije – pa su, tako, odgovorni što su: 1. ili kao neznalice gurnuli Srbiju u štetu; 2. ili kao neko ko je znao šta će se desiti svesno naškodili srpskim interesima. Drugo pitanje je da li su Tadić i Jeremić – kada su, nakon presude MSP, podneli rezoluciju UN – samo nastavili da nanose štetu Srbiji. U ovom tekstu pokušaću još jednom da obrazložim zašto na oba pitanja ipak odgovaram odrečno (rizikujući da ponovo budem nazvan “spavačem“, „saučesnikom“ i „budalom“)... „Da li bi stvarno bilo bolje da umesto Vuka Jeremića našu diplomatiju vodi Čedomir Jovanović“

Da, Predsjednik i ministar spoljnih poslova i ne samo oni,  morali su znati i znali su da će savjetodavni stav Suda (ne radi se o presudi) biti u korist Šiptara. Upozoravani su na to kada su se odlučili na „veliki diplomatski potez“ (ne radi se o velikom dipomatskom potezu, jer svaka zemlja članica OUN po Povelji ima pravo da zatraži savjetodavno mišljenje Suda o bilo kom problemu, a GS je dužna da to proceduralno proslijedi) i tokom 22 mjeseca  rada sudija - mutivoda (šire vidi u Otvorenom pismu gospodinu Vukadinoviću).

Da, i ovom rezolucijom  nastavljaju  (što je već evidentno) da nanose još veću štetu.

Da, nije autor tekstova pod naslovima:  „Srbija posle MSP“ i „U čemu je spor“ ni spavač, ni budala ni saučesnik, ali jeste nepoznavalac tehnike diplomatije, obavještajnih igara vladara iz sjenke i njihovih špijunskih agencija, globalnih kretanja i nezapamćene moći finansijskog kapitala.  U ovom slučaju tehnika je jednostavna: strani diplomati, posebno Imperije zla (prvi sam javno u „Svedoku“ prije 5 godina upotrijebio tu sintaagmu, preuzevši je od Kiksingera i Bžežinskog, koji su tako nazivali SSSR) i drugih sila, na  prijemima u razgovorima, dobiju nalog da predstavnicima srpske diplomatije šapnu da se Srbija obrati Sudu. 

To isto na višem nivou šapnu ministru spoljnih poslova. Ovi hitno šalju telegrame, prave analize, smatrajući tu informaciju ogromnim diplomatskim uspjehom. Šaptačima je bio interes da se Srbija obrati Sudu, a Sud će, znali su, odnosno pripremili su ga  unaprijed, dati pozitivno mišljenje Šiptarima. To se sada događa i sa rezolucijom. Dakle, profesor je morao izbjeći političko opredjeljenje, morao je baš zato što je profesor, da se izdigne iznad politike, jer je u ovoj zemlji svako političko pitanje i opredjeljenje ustvari mišljenje neke partije. Zato je jedan, takođe, vlasnik medija, bio grub, jer je (ni u ludilu ga ne branim) iz vlastitog političkog iskustva (dok je bio Bog u SPS i JUL) profesorove stavove shvatio da su misli nekog mentora ili neke partije, iako se profesor u toj grubosti nije trebao prepoznati..   

Da, Čedo bi bio bolji ministar spoljnih poslova. Možda bi se opredijelio da ministarsku dužnost obavlja onako kako se to inače radi u svijetu. Osnovni zadatak minstra je da organizuje diplomatsku službu, čije informacije (i analize „trusta mozgova“ u MSP-u) prenosi predsjedniku Vlade, drugim ministrstvima (kada se radi o resornim pitanjima), da koordinira rad sa ministarstvima. Učestvuje u kreiranju spoljne politike, a ne kreira je samostalno ili u dosluhu, odnosno po diktatu Predsjednikom. U Srbiji nije predsjednički sistem kao u Francuskoj, gdje je Predsjednik isključivo odgovoran za spoljnu politiku. Dužnost mu je bila da makar jednom godišnje podnese izvještaj Parlamentu, gdje bi trebalo da se formira spoljna politika Srbije ili Vladi Srbije.

Napominjem da u ovoj zemlji, posebno  od petooktobarske kontrarevolucije i babe i žabe vode spoljnu politiku. „Kreira“ se na tridesetak mjesta. Iz vlastitog dugogodišnjeg diplomatskog iskustva iznosim da su me često domaćini i strani diplomati u Diplomatskom koru zemlje prijema  pitali: „Ko i gde kreira spoljnu politiku Srbije (SRJ, DZ)“. Na to je javno odgovarao „vrsni“ srpski diplomata St. Protić i to u sred Imerije: „Za mene ne postoji Predsednik države (samo se predsjednik države, kada mu se ne upotrebljava ime, piše velikim slovom), predsednik Vlade ministar spoljnih poslova, ja kreirama spoljnu politiku“. Ta ista Imperija zamolila je tada SRJ da ga povuče (nakon 6 mjeseci), jer veću budalaštinu nisu nikada čuli. Normalna zemlja prijema želi da čuje stavove zemlje odašiljanja, javne i tajne, a ne nekakvih nesrećnika poput St-a.   

Momentalno i jedna nova partija (SNS)  uveliko kreira spoljnu politiku, jer prvi čovjek te stranke dostavlja Projekat Briselu kako da se riješi pitanje Kosmeta, a njegov zamjenik sanja da bude ministar spoljnih poslova, i biće, s obzirom na to da kaže da bez Imerije „nema života“.

Poslije sijaseta dilema, dokaza, pitanja, odgovora, postavljenih test pitanja,  posebno stava koji je šokantan, da Predsjednik može da postavi NATO zastavu na Skupštinu, da može da nastavi da se zdravi sa Tačijem, te da bi poslije toga bio još jači, profesor se pita: „Da li je trebalo uopšte pokušavati, pošto smo na kraju izgubili? Odgovor na ovo pitanje zavisi od naše životne filozofije - treba li se, uopšte, boriti sa nekim ko je jači, ili ne. Oni koji na ovo pitanje odgovaraju odrečno, danas su mahom u drugosrbijanskom taboru...“ Iako ne mogu da odgonetnem ko su drugosrbijanci, ove dileme vrsnog intelektualca jesu dileme. 

Sjećam se priče jednog mog profesora, koji je kao student iz Jasenovca odveden u logor Beisford (Švedska) na rad. Jednoga dana 1942. godine, pričao je profesor, logoraš je ubio Njemca stražara, a drugog je ranio. Njemci su strijeljali 300 (tristotine), kako kaže profesor, „elitnih srpskih mladića“. Među logorašima bio je i pukovnik Diklić, koji je zatražio razgovor sa komandantom logora. Uspio je da nagovori Njemca da mu prepusti rukovođenje srpskim logorašima. Govorio je pukovnik da ne bi trebalo da pravimo nepotrebne pobune, sjeća se profesor, jer smo u teškim vremenima. Savjetovao je da ako neko hoće da bježi neka bježi bez ubijanja Njemaca. Kako neki nisu bili saglasni, nazvavši to pacifizmom, jedan mladi logoraš udario je lopatom pukovnika Diklića po licu. Kada je bio na referisanju, komadant logora ga je pitao, ko ga je udario. Odgovorio je da se poklizao i pao, jer je znao da bi mladi logoraš bio strijeljan.
U

ovom kontekstu treba podsjetiti da je u toku Drugog svjetskog rata jedino u Srbiji i prema Srbima primenjivana odmazda: za jednog ubijenog Njemca strijeljano je 100 Srba. Toga nije bilo ni u endehaziji ni na bilo kojoj teritoriji koja će ući u sastav  one Juge. Da li su onaj logoraš ili neki mladi skojevac imali pravo da ubiju Njemca, ozbiljno je i moralno i psihološko i sociološko i filosofsko pitanje.

S obzirom na to da je Srbija poodavno logor, posebno poslije petooktobarske kontrarevolucije i da je komandant tog logora Imperija, dilema je šta je i šta bi trebalo raditi. Neka se niko ne vara, osim Srba i nacionalne manjiine su u logoru, posebno Šiptari. Pobune, ubistva i otcjepljenje Šiptara komandant logora nije sankcionisao. Zato je trebalo (to ponovljam u svim tekstovima) pregovarati samo sa komandantom logora, a ne sjedati za sto sa logorašima. Put preko Suda i sada GS je put komandanta logora - Imperije, a ne srpsko diplomatsko umjeće.

Negdje u podsvijesti sam mislio da će se ova prepiska završiti, kad se pojavi moj poznanik, istoričar sa tezom: „Pusta je farsa da ćemo vratiti KiM mirnim putem. Ne zagovaram novi rat, ali osećam obavezu da kažem svom narodu da je tako bilo i da će tako ostati. Da nije tako, ne bi SAD izgradile baze na Kosovu...“ Eto kako se poznati istoričar obraća i šta saopštava „svom“ narodu. Da li taj istoričar ima pravo da bude političar. Nema  Da li taj istoričar ima pravo da leti iz stranke u stranku, partije u partiju, kao golub s balkona na balkon. Nema.

I on sada pronosi i prenosi misli vođe nove srpske partije (SNS) u koju je preletio. Konstatuje da se KIM ne može vratiti mirnim putem, a protiv je rata. Drugim riječima, zagovara stavove Imperije zla i Bajdena; “Ostavimo Kosovo po strani, razvijajmo druge odnose“. Sada svi kao pačići ponavljaju, posebno onaj dvojac, tu floskulu. Dovedu čak Njemca uoči zasjedanja GS (ni ovo neće uvjeriti profesore u NSPM da je sve namjerno i namjera), koji im u sred Beograda kaže „da je Kosovo država“. To ponovi i u Prištini. Zašto i ne bi kada  je uoči posjete, nesrećni ministar spoljnih poslova izjavio da u odnosima Srbije i Njemačke teče med i mlijeko. Oprostio bih profesoru istorije da je umjesto citiranog rekao da je Kosmet izgubljen politički, ali i ne istorijski, što znači da sada rata nema, ali da će ga jednoga dana biti.

Svaka normalna zemlja, kada dogovara bilo koju posjetu i na bilo kom nivou, unaprijed, diplomatskim kanalima, utvrdi program posjete do najsitnijih detalja, posebno sazna osnovne stavove koje će gost iznijeti. Ako se potpisuje neki sporazum, ugovor, protokol, tekstovi se usaglase, takođe, do najsitnijeg detalja. Vrlo je bitno u kom vremenu, vremenima će doći do posjete. S obzirom na to da je srpska strana znala šta će izjaviti Njemac, posjeta je morala biti odgođena.

Međutim, nema nam izgleda pomoći kada intelektualna Srbija misli da je mudra diplomatija, zahtjevom za savjetodavno mišljenje Suda i sada rezolucijom, utjerala svima strah u kosti o čemu svjedoči slijedeći žalosni stav: „Da je sve to fingiranje, ne bi nas pohodio Vestervele, ne bi nam lomili ruku svi ti Britanci, Nemci i Francuzi, ne bi nam Karpenter, sa naslovne strane Politike, poručivao da „srpski predlog rezolucije iritira SAD i vodeće zemlje EU“, ne bi nam on pretio da „ukoliko Beograd ostane na sadašnjem kursu po pitanju Kosova (...) u odnosima SAD i Srbije moglo bi da dođe do zahlađenja“, a „proces evropskih integracija Srbije da bude odložen... Da je sve to fingiranje, ne bi naprednjaci tražili da tekst rezolucije „uskladimo sa našim EU prijateljima“, ne bismo ponovo čitali „hrabre“ tekstove Boška Jakšića u kojima on kritikuje vlast, ne bismo na B92, u Danasu, u Blicu, ponovo imali procesiju stručnjaka i analitičara koji nas jednoglasno ubeđuju da rezolucija ugrožava našu „evropsku budućnost“ i da je moramo povući...“

Ne bi bilo dobro u ovom obraćanju zaobići jednu inetelktualku koja se osvrnula na „srpski rasizam“ u kontekstu položaja Roma. Uhvatio sam poruku te intelektualke. U nekim drugim vremenima pohvalio bih tekst. Ali, kako to da baš sada piše o toj temi kada Sarkozi protjeruje Rome. Sarkozi je došao na vlast uglavnom zbog činjenice da je djelovao kao snažan političar koji je obećao da će očistiti ilegalce. Čovjek se samo drži zadate riječi. Njemci to rade ispod žita i bez velike pompe, takođe, protjeruju Rome. Srbi se igraju na svoj račun kao što to radi ta autorka, odnosno problem roma prenose na Srbiju.

Onaj poznati lumpknjiževnik bivši izvanredni i opunomoćeni ambasador, po ko zna koji put, pljuje po patriotizmu i patriotama. Koštunica mu je rak rana. Ne može da mu oprosti što mu je svojedobno potpisao akreditive i  poslao ga na Kipar za ambasadora, iako to nije želio, odnosno smatra da je nemoralno što je država na njemu potrošila oko 400.000 Evra za 4 godine (plata, rezidencija, reprezentacija, putovanja). Ta veličina srpske književnosti, sačekao ih je ovoga puta iza krivine. Između ostalog piše: „Šta drugo očekuje državu koja ekonomiju predaje strancima, a vlast domaćim uličnim bandama? Srbiju je, gospodo, upropastio diletantizam nadobudnih „patriota“, a Albanci i „Imperija“ su - opet ću to ponoviti - puki korisnici te propasti, nikako njen uzrok. I tu je blagonaklon Antonićev stav prema Tadiću jasan pokazatelj da i ovaj ide stopama prethodnika“.

Uprvoj emisiji utiskačice antisrpskog utiska, nakon dvomjesečnog odmora (29. o.m.), pojavi se taj srpski spisatelj u društvu mrzovoljnih i poluuspavanih urednika nedjeljnika i dnevnih listova. Uvjeren sam da kada bi odgledao reprizu (to se odnosi i na urednike) tog utiska i poslušao samoga sebe šta je sve laprdao, da bi se postidio, pod uslovom da bude u pristojnijem stanju od onoga u emisiji. Zato mi je iskreno žao da je profesore (predsednika DSS i analitičara NSPM) ispio u čaši viskija u tekstu pod naslovom „Bad trip“.

Umjesto zaključka: osvrtanje na bilo koje političko pitanje je borba za vlast. Politika je nastojanje čovjeka da stekne punomoć za vršenje vlasti. Ako vjeruje da mu moć daje narod, onda ga on izluđuje u masmedijima. Zato su se profesori morali uzdići iznad politike i  izbjeći politička opredjeljenja. Kako izvršiti moralnu obnovu, pitanje je svih pitanja. Prije svega, između sebe moramo biti moralni. Nažalost ni Crkva danas ne shvata šta je to moralna obnova. Kako je Srbija u moralnom logoru, neće je spasiti nijedna politička partija, Dvor, Vlada...